prose, short story

CAMERA 22, Part One

CAMERA 22

Leila Samarrai

 

I do not claim that this tale will disturb many a heart, end an endless fear, nor lap up your blood. Besides, many have had stranger tales happen to them than this one of mine, wherein an unending fear reigns. Yeah? On Christmas Eve, no less? This is what you wonder. You, smiling, story-intoxicated reader souls. Should dark wonders emerge from the colors of Christmas trees, betwixt laughter and kisses, the flying confetti? People with no prejudice, I’m talking directly to you now, you that were touched by Pluto, perhaps cut off at the waist by his hand, or pointed by it to the road of an eternal weather wane.

During the Christmas Eve party, in the villa on Gravity Hill, I was invited by Oliver Daldry, a controversial horror director, a master in his field. His amorphous creatures were capable of shapeshifting human organs in Ineffigatius on the Blue Hill, which was selling out packed theatres. He weaved tales later in Reanimated Beasts, the colossal Amorphoso, and the cult classic Hand Shape. All four films were banned after the first screening.

I drove to the villa in my Polo, driving in neutral on the inclines of odd gravitational pulls. I saw streams flowing upstream. I heard rocks ringing. I spotted wavy trees, growing crookedly and its old, knotty branches pinned to the ground.

– Eh, nothing Escher had not already painted – I thought. I was hitting the brakes uphill, meandered circular roads of Danteian architectonics. At long last I made it to the top, parked, managing to wedge my car between two other vehicles. One was a Lamborghini of a plastic surgeon. An attractive purple-haired Mexican girl talked him into, just in case, turning the front tires “hacia el centro de la pista, con el fin de asegurarse de que nada va cuesta arriba”.[1]

I laughed at her superstitious comments, shifted gears and stopped the car in front of the castle gates.

The castle towered over everything, surrounded by pine trees, towered over the villa, shining with the light of the intersecting light beams. Dressed in satin-like soil, umbra-hued villa was filled with numerous guests. The reflectors on the pyramidal roof were squirting droplets of light onto the limos, adding shade to the hue of the horizon.

I exited my car and, as my nose was assailed by the wind from the mouth of a sculpture on the porch, cast in bronze (a mere porch figurine, a misshapen Aeolus), I was welcomed by Daldry, a merry Hitchcock, in a strange way merging with this whole powder keg of a scene.

– My friend! Duck head, rhino neck, horse ears! We lose life illusions, but not optical ones, never those, ha ha ha – he clenched my hand heartily, while his eyes kept check, it seemed, of the items in the background. – Why do you think I chose Pasadena in the first place?

I shrugged.

– I see you have no response. Strange things make up life, my friend, and the creepiest of those have long been swallowed by celluloid – he mumbled with melancholy, only for his face to again be adorned by a smile of a Santa Claus.

[1] Towards the middle of the driveway in order to make sure that nothing goes downhill for them.

To Be Continued. 

5160e661a519d846c214eee0c2f70828

Standard
prose, proza

Umetnici, The Artists

UMETNICI, Leila Samarrai Green

This is the story of two artists, male and female, they are the actors in an unusual film scene, including even crazier scenario, a motive for the shooting is totally avant-garde, and satirical, in the best manner of Lars Von Trier. I was inspired by Eva Green, a bit and her “story” with famous Danish director, but the story is genuine. Unfortunately, I do not have an interpreter, so who doesn’t know Serbian, he/she will have to wait.. 😦

***

“Pažljivo sam pročitao tekst o Vagneru, gospođice. Vrlo strastveno, silovito. Baš zato što nisam vagnerijanac, dozvolićete mi (nadam se) da iznesem neka kritička zapažanja.”

Mary Lynne je sebi dopustila sitan smešak i prekrstila noge za stolom.
Muškarac se svesno naprezao da ne gleda u njene krasne, vitke noge.

“Tekst počinjete udarno, naslovom koji gađa usred srede, bez okolišanja. Čitaocu se učini da ćete… ćeš… – njegov namrgođeni izraz je smekšao – već u prvom, pa već u drugom pasusu razraditi, argumentovati kvalifikaciju koju si iznela… snela.. avaj.. oh bože, izgubiću se… u naslovu, da tako se to kaže, U NASLOVU!, načas se pribrao i počeo da udara glavom o sto– a ono ništa.”
Kažeš da se iživljavao na bližnjima i na kolegama, ali da ne možeš da navedeš nijedan konkretan primer, jer nijedan zapis ne postoji, ili nije obelodanjen. Čudno, upita se čovek: a otkud onda smelo tvrđenje da je čovek bio osvedočeni sadista, kad ni dokaza ni primera nema?

Muškarac pruži ruke ka njoj. “Oh, Maryyyy… Zadaviću teeee! Petljom od žice, bre!”

Muškarca je zgrabila panika. Uhvatio se za gušu. Vrištao je: “Zgrabila me je panika, zgrabila me je! Moram da skočim!”

I skoči na nju mrmljajući kako je uistinu nesretan.
“Gle ti nje, kako mi se daje lako! Nisi više gorda tako! Diži noge bre klado neotesana! Kad bi dunuo neki vetar pa da ti zadigne suknju, a ne sam da se mučim, još da ispadne silovanje!”

“A i bilo bi romantično”, mazno će Mary Lynne.

“Jeste, kao u Tanhojzeru. Zapevaj zapevaj mi, budi ti moja… Vilhelmina Šroder!

“Jel kao Venera?”
Umesto odgovora on joj digne desnu nogu kao da gura plug. Prebaci je preko levog ramena.

Venera zapeva:

“Oprostiti ti nikad neću jaaa
vrati mi se ako želiš srećuuu”

“Moja sreća”, zadihano će on i tad prebaci njenu levu nogu preko desnog ramena (a gde se dela druga, nije bio siguran) – Moja sreća leži u Mary!”

I dodade:
“Mislim, takođe, da bi tekst bio upečatljiviji da nije pominjan Hitler. Šta, pa nema šanse da Staljin, koji ni po čemu i nipošto nije bio manji monstrum i ubica od Hitlera, nije voleo Glinku, ili Borodina, ili, najpre će biti, Musorgskog. To ne znači da su ovi kompozitori bili zlikovci. Postoji nemala mogućnost da je Idi Amin voleo Tartinija ili Paganinija, što da ne. I kontraprimera ima: Betoven je obožavao Napoleona godinama, njemu je i Eroiku posvetio, pa se posle razočarao, digao ruke od Bonaparte.”

“Eto”, reče Mary nakon eksplozivnog završetka a la Eroika. “A sad.. hoćemo li malo Vilhelma Fridmena za moju dušu, ljubavniče?”

“Počni!” – s Marynom haljinom nadohvat ruke, on se nabrzaka obuče u žensku haljinu i našminkan i doteran u manga stilu podiže uvis dlakave noge, psujući što mu depilacijska krema Cliven nije bila pri ruci.

“Znaš koliko mi je stalo do higijenskog standarda!”, zaplakao je On.

“Ma najbolja je hladna depilacija tigar lepkom za gumu”, smešila se ona. “A sad počuj…”

“Uf…”

“Vilhelma Fridemana su napljuvali do bola. Alkos, raspikuća, umro u bedi… (UZDISANJE) Priznaju, pritom, da je bio najveći instrumentalista svoga doba. Taj je razapinjao klavijaturu, niko nije smeo da mu izađe na crtu. Biografija naoko slična nalickanim biografijama znamenitih rokera. Snimljen je, avaj, i film, mislim da je baš takav naslov Vilhelm Frideman, gde on, kao, ispašta i muku muči (UZDIŠE SVE JAČE I STRASTVENIJE) kao daroviti sin znamenitoga oca. Fora je u tome što njegov otac uopšte nije bio tako znamenit kad je Vilhelm Frideman svirao, i njegov problem nije bio ni sa očevom ni sa bratovljevom senkom (za Karla Filipa Emanuela Mocart je svojevremeno rekao: „On je otac, mi smo svi njegova deca“ (OH BOŽE!!!), što su posle nesmotreni istoričari transponovali, kao da je Mocart mislio na J. S. Baha, a nije) (OBOJE UZDIŠU I JAUČU), već sa svim onim raznim muvama, buvama i planktonima koje čine život i nas, kao živ organizam, usred tog života. Leopold Mocart, ćale Volfgangov, slikovito je i narodski opisao habitus Vilhelma Fridemana Baha: „Izvanredan muzičar, vrstan kompozitor, ali mnogo, mnogo pije.“

On je dahtao: “Hendla mnogo volim. Imam Muziku na vodi u nekoj nedokumentovanoj verziji, tako da ne znam ni ko je izvođač ni kada je snimljeno, a verzija je, jednostavno, boli glava, otkida… Slušao sam razne druge verzije, ali sve je to uglavnom šit, ni do ramena ovoj mojoj. Hendla i Telemana, inače, smatram većim kompozitorima od Johana Sebastijana Baha…”

Za to vreme, u pozadini se emitovao Lars Fon Trier – ov “Antihrist”. Prizor uda u erekciji doprinosio je čaroliji i romantici ovo dvoje. Sveće su bile suvišne pored tolikih stimulansa. Na vrhuncu uzbuđenja, jedno drugom su naizmenično lupali šamare, svađajući se koji je kompozitor bolji.

“Alkos, raspikuća, umro u bedi, alkos, ra…a….. ah, mužu, mislim da bi to za večeras bilo to”

I dok se on presvlačio u muško odelo, Mary Lynne je ispred ogledala pevušila Messiaen: Turangalîla-Symphonie (Joie du sang des étoiles), režiser Umetničke trilogije Ron Gabe Jebster skoči na noge lagane i uz jedno Kamera, stop, oglasi kraj snimanja.

“Mnogo sam ja vama umetničke slobode dao! Svega toga u scenariju nije bilo!” – zamisli se – “A sad ti, mali, donesi Mary pištolj da ti prosvira glavu!”
Tad se glumica uzjoguni: “Nismo se tako dogovorili!
Jebster je na to uzviknuo: “Niko ne preispituje moj autoritet! Već dva sata iza one tamo.. staklene pregrade.. australijski ministar kulture sedi i čeka na scenario koji će prezentovati njegova mučna zalaganja na Art Konferenciji sa fokusom na neprofitni menadžment. Naša zemlja ne može ekonomski da se razvija bez inovacija na ovom polju. I edukovanja! Šta mislite vi? Ko mi je kupio ovaj Canon EOS 6D da vas snimam. Ženo, uozbilji se i nastavi oralni, sa sve Šopenom i mužem.”

“Ali.. Mi smo UMETNICI!”
“Precenjena reč. Ja ne razmenjujem ideje s personalom. Mi režiseri slavimo živu i rastuću kreativnu privredu!”

Tada mu i On i Ona priđoše i izdevetaše ga, dok je Jebster klizio na pod u svom prevelikom odelu.

“Hoćemo li sad da nastavimo gde smo stali?”
“Misliš.. dok Ministar iza Pregrade gleda?”
“Pa posle pištolj u glavu, kao Romeo i Julija. Ili beše otrov.. ali ne cepidlačimo”
“To bi verovatno bila greška, no… kao što rekoh… umetnici smo, kolega, i u Umetnosti sretan par. Bez drame ne možemo”
” I voajeri”, rekao je neko šapatom, zaseo na stolicu gde se nalazio sad već onesvešćeni režiser i uputio im gromoglasan aplauz.
Tada svo troje nastaviše predstavu složivši se da i Suprugu treba dati kakvo takvo ime.
Mary je naglo podigla pogled i rekla: “Zvaće se Frederik. Kao naš nerođeni sin”
Niko nije imao zamerke, tako da je Frederik mogao da počne.
Ministar, koji je izgledom podsećao na glavnog majstora za struju, snimao bi nešto skupljom kamerom. Ali, pod uslovom da glumi Šopena.

“Bah Bah, The Best Boy”, oboje mu uputiše strastveni poljubac. Potom se, uz erotsku igru, zagrliše.

“Umetnici.. kakvi umetnici!”, mrmljao je Tajanstveni Putnik, Gledalac, Onaj Treći Bez Koga Se Ne Može, na umetničkom carstvu nebeskom.

Ali, Mary Lynne i Frederic su bili u zasebnom svetu, ovenčani muzikom i obdareni darom dostojnim bogova.

Kamera zazuja. Reflektori bljesnuše.

SCENA 25:

Pažljivo sam pročitao tekst o Bah- u gospođice. Vrlo strastveno, silovito. Baš zato što nisam bahovac, dozvolićete mi (nadam se) da iznesem neka kritička zapažanja.”

SCENA 26:

“…… što se porodice Bah tiče, volim Vilhelma Fridemana i Karla Filipa Emanuela, oni su zakon, svako na svoj način, ali provalio sam i neke druge likove – odličan je, recimo, Johan Bernhard Bah. U klasicističko doba istakao se Johan Kristijan Bah. Zamisli to čudesno stablo, tu familijetinu, koja se razgranavala u periodu od bogami dobrih sto i kusur godina, i davala sve zanimljive muzičke plodove. Ludilo.” (VRISAK)

REZ.

Standard