LUTKE
drama
2009.
LICA:
DADA, oko 45 godina, gazdarica butika
JOVAN, oko 40 godina, njen muž, vlasnik hotlajn agencije
MEKI, 17 godina. Devojka, odbegla od kuće jer otac nije podržavao njenu sklonost
ka istom polu. Kratko ošišana, muškobanjasta
ANA, 29 godina. Biseksualka. Zaštitnica Meki, za koju ne zna da li je više voli
u ljubavnom pogledu ili kao dete, koje bi zaštitila. Ženstvena i blaga
ŽVAKA, oko 30 godina, mlad policajac
KVAKA, oko 40 godina, inspektor
MICA, oko 25 godina, radnica na hotlajnu, voli folk
GICA, oko 25 godina, radnica na hotlajnu, voli operu
SCENA 1
(Policajci na pozornici čekaju ispred ogromne kuće moderne fasade. U izlogu su
izložene tri lutke u donjem vešu. Čuje se zvonjava telefona, ali kao iz velike
daljine.)
ŽVAKA: Šefe, da je legalno drmati kvake…
KVAKA: Kao što je legalno žvakati žvake. Ovaj put ću ih uhvatiti, bogca im
njihova.
ŽVAKA: Verujem da hoćete, ali treba prvo da pozvonite. Evo ja ću.
KVAKA: Zvono, kakvo crno zvono? U mom selu toga nema. Toljagom u glavu, ako
treba!
ŽVAKA: Ah naša sela… Ali život je kučka iz grada, zar ne šefe?
KVAKA: Ćut! Izlazi neko.
(Vrata se otvaraju. Izlazi Dada,obmotana krpom oko glave, sa orijentalnim
motivima. Nosi šalvare, najnoviji arabijski šik.)
DADA: Ooo, sile reda i mira, dobrodošli u Dadine lutkarske čarolije. Koji nam
je ovo put?
(Iza nje se čuje zvonjava telefona koja dopire sa gornjeg sprata.)
KVAKA: Dobar dan, gospođo. Mi po službenoj dužnosti… Aavaj… Kako ide,
Žvakice?
ŽVAKA: Gospođo, opustite se. Ništa još toliko zvanično. Samo skupljamo
podatke.
DADA: Reci, dušo. Ako mogu nečim da pomognem, ja ili moj muž…
KVAKA: Prijavljen je još jedan slučaj nestale devojke. (Pogleda u blokče.)
Miranda Erić. Dvadeset sedam godina. (Telefoni zazvone jedan za drugim.)
KVAKA: Tišina, bre.
ŽVAKA: Dobro samo to malo mekše. Mekanije. Laganije. Dada nam je svojim
vizijama uvek dosad pomagala u rešavanju maltene izgubljenih slučajeva.
KVAKA: Slučajnost. Vi sigurno znate nešto o tome?
DADA: Bože sačuvaj…
KVAKA: Recite nam nešto o njoj. Da li je istina da je radila kao dadilja?
DADA: Da. Na Brankovom mostu. I ispod Plavog mosta neki put..
KVAKA: Meštani kažu.. (pogleda u blokče).. da je bila dobra majka svima.
DADA: Naravno. Dojenje kod nje beše vrlo povoljno…
ŽVAKA: Priča se da je bila dominantna..
DADA: U poređenju s tobom, jeste. Imaš li jednu žvaku za mene, dušo?
KVAKA: Šta nam još možete reći o toj trećoj devojci koja je radila kod vas, a
misteriozno nestala?
DADA: (pravi balon od žvake koji pukne)
Šta reći.. Mislim.. u stvari čini mi se da nekako i nisu zaslužile..
KVAKA: Šta mislite, kuda su mogle otići po ovoj čiči zimi?
ŽVAKA: Ciči…
KVAKA: Ne cičim!
DADA: Nešto mi kazuje da nisu daleko..
KVAKA: Imam za vas još jedno pitanje…
DADA: (guta knedlu)
KVAKA: A zašto po čiči-miči..cič..cučmi čičmi.. zimi ove lutke nose tangice?
(Telefoni zazvone jedan za drugim.)
SCENA 2
(Gornji sprat. Hotlajn agencija)
JOVAN: Oh. Ah. Uh.
GICA: Oh. Uh. Ah.
JOVAN: Ne. Prepevano isuviše.
GICA: Nikad neću naučiti. (Rida.)
DADA: (Jako glasno.) Propevala vidim!
GICA: (Odskoči.) A!
JOVAN: Kakav glas! Da imaš Dadinu dijafragmu, otpevala bi ti, Gico, za operu.
DADA: I želudac. Jovane. Želudac. (Seda na stolicu.) Sva sam se potresla…
JOVAN: Želiš li da nam oteraš sve operaterke? Zar ne vidiš da pokušavam
Gici da objasnim osnovna pravila hotlajn belkanta…
(Primiče joj se.
Dada ćuti i gleda ga prodorno u oči.)
JOVAN: Dado? Zašto me gledaš tako hipnotički, Dado, što ne progovaraš?
Plašiš me kad tako ćutiš i ne vičeš. Znači da ti zaista nije dobro. Ko je to bio
na vratima?
DADA: Ma neke budale. Mislim da su Jehovekrišne.
JOVAN: A.. ove.. Karekriške!
DADA: Pitali su za tebe. Kažu javlja nam se da je duša Vašeg muža jedna od
odabranih za raj… samo da se upiše kod nas…
(Seda za sto i počinje da ređa pasijans.)
(Zazvoni telefon.)
GICA: Helou!
(Brzo spušta slušalicu.)
GICA: Ne vredi, šefe. Ovaj sad kaže da ne želi seks, već sveštenika.
JOVAN: Ne sekiraj se, maco. Idi u sobu i vežbaj. Dolazim uskoro da te
preslišam. (Dadi) Pa nije… nije uvežbala kako treba… mušterije treba
suptilnije animirati… ona je nova. Još to ne zna…
(Dada ga gađa nečim što liči na pileću kost, mada je teško razaznati.)
JOVAN: Ovde ima suviše malo mesa, a previše kostiju.
(Uzima u ruke pileću kost. Telefoni zazvone jedan za drugim.)
GICA: Helou?
JOVAN: Dado, zašto od nas sve te cure beže tako daleko da ih ni rođena majka
više ne pronalazi? Koja li je tvoja teorija?
DADA: Mislim da to nismo zaslužili…
JOVAN: Ono jes’… ja da bežim od svih živih, bar bih rek’o
ćao!
(Dada i Jovan pogledaju jedno drugo osuđivački)
JOVAN: E..a kao otac sam im bio… Sakupili smo ih sirote sa ulice i dali im
divan posao.. Hotlajn operaterke! (Jovan i Dada istovremeno. Jovan ushićeno,
Dada ironično)
Kažu li te karte šta o nestanku? Govori li nešto pileća kost?
DADA: Ti i tvoje hotlajn operaterke… Da nisam otvorila butik u prizemlju u
kojem radim sama ceo bogovetni dan, ni ovu pileću kost sada ne bi gledali… A i te
što ih zapošljavaš.. ona Mica skiči kada dahće… cakum pakum!
JOVAN: Ne potcenjuj Micin glas. Ona se takmičila za zvezdu Granda. Čak je ušla
u šesnaestinu finala. KO ZNA DOKLE BI DOGURALA Da u žiriju tog kobnog dana nije
sedela sujetna Lepa Nena…
DADA: Ispadanje joj je toliko teško palo da je htela sa mosta da se baci…
JOVAN: Ali sam je ja spasao. I ponudio ovaj divan posao!
DADA: A zašto se ti toliko brineš oko svake koja nestane? Nestane jedna,
zaposlićeš drugu.
JOVAN: I to što kažeš… (pogleda u izlog)
Imamo tri lutke. Kao da je jedna nova.
DADA: Nove su tange.
(Jovan je pogleda i nasmeši se)
SCENA 3
(Noć. Čuje se zvono na vratima.)
(Jovan prilazi vratima i gleda kroz špijunku.)
JOVAN: (Više za sebe.) Au! Kakvi sifoni!
(Otvara vrata.)
DADA: Ko je u ovo doba?
JOVAN: Neki.. neki…
DADA: Đavoli demoni.. a?
(Jovan pogleda kroz špijunku)
JOVAN: Muško i žensko. Muško nema bradu. Žensko ima…
DADA: Bradu?
JOVAN: Sifone! Da im otvorim…
DADA: (baci novčić) Otvori.
(U stan Simonovića ulaze Ana i Meki. Ana je u haljini i našminkana. Meki
izgleda gotovo kao dečak, kratke podšišane kose, u širokoj trenerci i „adidas“
patikama. Obe devojke deluju zbunjeno.)
JOVAN: (Gleda u Anu.) Helou!
ANA i MEKI: Dobro veče.
MEKI: (Grubim glasom.) Ja sam Meki.
ANA:Ana.
DADA: (Gleda u Anu.) Ana mi je isuviše obično ime! A ti momče, zašto Meki?
Radio si u Mek Donaldsu pa ti osta nadimak? Šta Vas dovodi k nama u ovo doba?
Problemi u braku, pa ste došli da vam ja uklonim crnu magiju? (zapeva pesmu od
Karleuše ..Ko ti to baje?)
(Ana i Meki se zgledaju.)
MEKI: O… ooglas.
DADA: Crno dete, ti si mlađi nego što sam mislila. Još nisi poč’o ni da
mutiraš?!
ANA: Kad sam pročitala da nudite i posao i stanovanje u istoj nekretnini,
oduševih se. Nas dve jednostavno ne volimo mnogo da izlazimo.
DADA: (Gleda im odeću.) Dve?
(Jovan uzima novine od Dade.)
JOVAN: Sednite devojko i ti (zamucne) devojko takođe.
(Dada gleda u Anu.)
ANA: Nama odgovara smeštaj uz posao… kako ste u oglasu naveli.
JOVAN: (Odmerava Anu.) Svakako, svakako. Daću ti ja smeštaj. (smešak)
(Dada baca pileću kosku sa stola na Jovana.)
ANA: Ako dolazimo u nezgodno vreme…
JOVAN: Ne, ne, to Dada kuva doručak, ona to tako… inače… radi mnogo sati
unapred. Doručak spravi oko ponoći, da se iznenadimo kad se probudimo.
(Još jedna pileća kost leti ka Jovanu.)
JOVAN: U svakom slučaju ti imaš sreće. Radićeš, ono šta sam i naveo u oglasu.
Moći ćeš da živiš ovde.
ANA: Mi se ne odvajamo. Mi smo…
JOVAN: Pogodiću. Otpuštena manekenka i njen sekjuriti?
ANA: Mi smo, znate…
MEKI: Bićemo iskrene. (uzme Anu i poljubi je)
JOVAN: Dražesno.
ANA: Sada mi je jasno zašto se ne razdvajamo. Ili ćete zaposliti obe i pustiti da
živimo u istoj sobi ili idemo.
DADA: (pogleda u Jovana) Jovane, mogla bi i ona…
JOVAN: S tim glasom? Dal si luda? Mušterije će misliti da im pretimo…
DADA: Mali Kaki… o pardon, mala Meki. Imam posao i za te’. Pomagaćeš mi u
butiku. Rekla bih da si otprilike mojih godina… tu negde? ‘Oće kosa da otpadne u
klimaksu, a i glas da izgubi tu ženstvenu crtu?
ANA: Ovog meseca puni 18!
DADA: Iju!
JOVAN: Možeš majka da joj budeš.
DADA: (Meki) Ti ćeš u butiku čistiti, prodavati i oblačiti lutke.
MEKI: Može. Obožavam lutke. Moja pokojna majka ih je pravila.
SCENA 4
(Jutro. Potkrovlje. Na sredini sobe je sto, a pored njega se nalazi krevet. Skoro
da i nema nameštaja. Meki se nervozno šeta po sobi, dok je Ana posmatra sa
kreveta. Polako se budi…)
MEKI: Celu noć nisam mogla da trenem… oka da sklopim od prokletih telefona.
ANA: Lepo sam sanjala noćas. Dođi!
MEKI: A u našoj sobi ni telefon. Samo krevet, i to tendenciozno uzak. Razumeš
li, Ana?
ANA: Znam ja šta tebe muči. Dođi u krevet!
MEKI: A sinoć, oh, tek sinoć, nemam reči! Ostajem bez teksta, evo, nema više
samoglasnika. Čuješ: gfhdhjdj, dfjfjjfj.
ANA: Ponovi.
MEKI: (Besno.) Gfhdhjdj. Dfjfjjfj!
ANA: Čista inteligencija.
MEKI: … Kroz poluosmeh, nevinašce!… Izusti da smo čudakinje. Dobro sam ga
čula. Za mojim leđima je dahtao taj pohotni matorac. Ko je on da to kaže? Pa samo
što te nije jurio oko stola!
ANA: Meki, biti čudak ne mora nužno da znači… nešto negativno. Mlada si ti da
to još shvatiš. Hajde smiri se i pokušaj da razmišljaš hladnom glavom.
MEKI: Ohladiću ja njemu glavu.
ANA: Zašto? Meni se njihova ponuda čini idealnom. Stan i posao u istoj
nekretnini!
(Ana je naglo zgrabi za ramena.)
ANA: Tačno je da je nelegalno. Tačno je da nećemo biti prijavljene, ali opet…
MEKI: Priznaj da ti je prijalo.
ANA: Slušaš li ti mene??
MEKI: Kad priznaš da ti je prijalo kad te je jurio oko stola!
ANA: Nije mi prijalo jer stola nije ni bilo.
MEKI: Kako nije bilo stola, Ana. Bilo ga je. A priznaješ da te je jurio… oko ma
čega bilo… i da ti je to prijalo.
ANA: Nije ga bilo. Niti stola. Tačnije, nije me jurio oko stola koga nije ni bilo.
Niti mi je to prijalo.
MEKI: Jeste
ANA: Njeeet!
MEKI: Jok ja.
ANA: O, da bilo ga je. Sto za kojim je ona stara gatara ređala pasijans.
MEKI: U pravu si…. To mu je žena. Izgleda mu k’o majka.
ANA: A ti kao moj sestrić u njihovim očima. A ja k’o tvoja tetka… ili…
MEKI: Opet majka?
ANA:(zamisli se)
MEKI: Kad smo već kod toga čini mi se da bi ti baš volela da se ostvariš u tom
smislu, zar ne?
ANA: Pa… Ne znam da li bih imala išta protiv… ali trenutno…
MEKI: Da. Znala sam. Znala da sam ti ja nešto usputno. Znala da me ‘mesto prave
romantične ljubavi, voliš kao dete!
ANA: Meki, molim te.
MEKI: Da. Dvanaest godina sam mlađa, ali tebi ni to nije dovoljno. Ti hoćeš
pravo dete i pravog muža!
ANA:Meki, smiri se!
MEKI:(histerično) Da. Takve ste vi biseksualke! Zavedete nas, (patetično)
čiste lezbače, pa kad se zasitite, eto vas ponovo u normali. Ponovo ste in, hetero.
Prave majke, verne ljube i domaćice!
ANA (zagrli je)Znaš i sama da je to nemoguće.
MEKI (zagrli je zadovoljno)
ANA: To bi na kraju krajeva i finansijski bilo neostvarivo. Znaš da planiramo
plaćanje tvoje školarine, našeg stana, pored ovakve brige za osptanak dete bi nam
još i… Mislim, možemo i malo sačekati na njega.
MEKI: Nema čekanja (obori je na krevet)
(Ana otkriva grudi. Meki je miluje. Njih dve se prevrću po krevetu koji škripi.)
ANA: Ove nepodmazane šarke dodatno me pale.
(Jovan iza vrata prisluškuje.)
ANA: Strast! Pasionat!
(Jovan gleda kroz špijunku – Ijuu, ala su perverzneeee…)
JEDNA OD NjIH DVE: Sad, sad, aaaaaaaaa!
(Jovan iza vrata, ispada mu šoljica kafe iz ruku, ispoliva se po pantalonama.
Počinje da se tare dlanom po međunožju.)
MEKI: Šššš! Neko je iza vrata.
(Brzo skače i otvara vrata. Ugleda Jovana.)
JOVAN: (Sav ispolivan kafom po pantalonama i crven u licu.) Dobro jutro,
devojke. (hehe) Može jedna kafica?
SCENA 5
(Sutradan. Butik na donjem spratu. U izlogu su lutke. Dada ih presvlači.
Raspakuje novu lutku uz asistenciju Meki i postavlja je u izlog. Na vratima
stoji natpis „Zatvoreno“.)
DADA: Još samo da počistiš ovo pa da zaključamo i odemo zajedno na ručak gore.
MEKI: Hvala vam, Dado, što ste nam pokazali stan. Najpre sam mislila da kuhinje
nema, ali vi ste nam objasnili da nje zapravo ima, samo je načinjena od kosmičkog
materijala.
DADA: (Samozadovoljno.) Otud, dete, one crne rupe u zidu.
MEKI: Ali, Dado, vi ste zakuvali kafu na laminatu samo tako što ste se
zagledali u šoljicu kafe. Neshvatljivo! Kako ste to uspeli? Vi ste zaista
čarobnica.
DADA: Kako? Lako. Vidiš, mala. Oko Meseca ti postoji nešto što se zove
radioaktivan pojas. On stalno šalje svoje signale na Zemlju. Ja samo imam moć da
te vruće talase usmerim na vodene materijale. Tako koristim magiju Meseca u
rastvaranju i sastavljanju materije, bilo da se radi o plastici, vodi, drvetu ili…
(Zagleda se prodorno u nju.)… kamenu.
MEKI: Znači, zakuvavate kafe černobilke?
DADA: Kuvam, bajam, dadam i najboljem se nadam.
MEKI: Hahaha! Dado, kako vi mene zabavljate! Pa vi ste… Osećam kao da sam
pronašla majku koju sam izgubila kad sam bila ovolicna. Dado, vi tako divno
lažete. Radioaktivni Mesec, haha, kako rekoste… Černobilski mesečev pojas.
DADA: A šta se ti tu meni ulaguješ, dete? Znam da sam mlada i lepa, ali za mene
bi naše prijateljstvo bilo čudno i neprirodno.
MEKI: Ali, Dado, i vi ste sa one strane… prirodnog.
DADA: Kako to?
MEKI: Čarobnica ste.
DADA: Čarobna jesam, ali sa ženom-menom frendovala ne bi’.
MEKI: Žena-men?
DADA: Fenomen.
MEKI: Fenomen kod mene je što se nesrećno zaljubljujem u starije.
DADA: (zamisli se)Ti to mene muvaš, dete?
MEKI: Neke stvari su isuviše lepe da bi bile ostvarive… Šala mala. Niste moj
tip.
DADA: A šta mi to fali?
MEKI: (podigne prstom grudi na gore) Cuclice!
(Dada cikne)
SCENA 6 – GORNjI SPRAT
(Desetak stolova na kojima su poređani digitalni telefoni, kompjuteri,
bežični telefoni, priključci, operaterska konzola sa grafičkim ekranom.
Telefoni paralelno zvone. Za jednim stolom sedi Ana, za drugim Gica, za trećim
Mica.)
(Javlja se na telefon.)
MICA: Helou!
ANA (Gici.) Zašto si počela da radiš kao hotlajn operaterka?
GICA: (Ukoči se.) Znaš, ja samo privremeno radim ovde. Ja sam zapravo buduća
Karmen.
MICA: Samo sekund! (Stavlja ruku na slušalicu i obraća se Ani.) Svako ima
pravo da bira. Ja sam na strani ljubavi. (Nastavlja razgovor.) Šećeru, tako si me
napalio da mi je od vlage nikla pečurka u gaćicama! To me je podsetilo na pesmu
„Suvi šardone” – ja napisala tekst
(Namigne Ani i Gici. nakašljava se.)
Naglašaaavaš da spadam u divas
Pa me pitaš da li hoću čivas!
Kažeš da si i švaler vrlo čist
Pa me pitaš dal ću gorki list.
Šardone mi donesi štagod da se desi
Eeeeeeeej!
(refren)
Želim da mi curka ono vino,
pri usnama tvoj beli karino
ali neću u cugu tri unce,
uz vino nek zasija nam sunce.
GICA: (pridružuje joj se, ali operski)
Ali nećuuuu u cugu tri unceee
MICA:(narodnjački) Nemoj brzo jebem li ti sunce!
(Zvoni telefon)
GICA: (uzima slušalicu) Ne, ništa ne govorite. Ljubav, to neukrotiva je ‘tica.
L’amour! L’amour! Kaže ova žica.
Ne, nije poziv hajka. Ne. Ja nisam vaša majka.
(Gleda u slušalicu. Telefoni neprekidno zvone.)
(Gica i Mica uzdišu dok telefoniraju.)
ANA: Halo? Zaplakao je.
(Prekid veze. Ulazi Jovan.)
JOVAN: Mico, Gico, ostavite me nasamo sa Anom za trenutak.
(Mica iskosa i prezrivo odmeri Anu.)
JOVAN: Vidiš, Ana, nisi dobro počela! Već petom mušteriji izmamila si suze, a
cilj je da oni procurkaju na drugi način. Ne traže oni psihologa već seksualno
olakšanje.
ANA: Kako znate? Prisluškivali ste. Ovo je strašno. Juče ste slušali ceo
razgovor u sobi, a sad…
JOVAN: Sinoć sam hteo da donesem kafu, pa sam samo čekao trenutak da vam ne
banem na pola rečenice. Danas sam morao da proverim kako radiš. Ovo je posao.
Imam pravo!
ANA: Okej. Biće bolje.
JOVAN: I ja mislim. Sviđa mi se kod tebe što si emotivna. Ne mož’ čoveka
rasplakati svako. Ipak, bitna je erotika.
(Mica ulazi napirlitana u sobu.)
MICA: (Jovanu.) Vidim da se sviđaš svim devojkama i da ću morati da se borim za
svoje mesto! Baš si dasa! Dođi da ti šapnem nešto…
(Mica uzme Jovana za ruku i izvodi ga iz sobe. On je hipnotisan sledi. Dada ulazi u
sobu i vidi Anu samu.)
DADA: Gde je on?
ANA: Pa… (pogleda u vrata sobe, gde je otišla Mica)
(Dada sedne i rastuži se.)
ANA: Ja bih do kujne ako može.
(Dolazi Meki.)
MEKI: Okej. Preterala sam. Trebalo je da se izvinim.
DADA: Trebalo je da se ja izvinim tebi.
MEKICA: Ne volim da diram u izgled, spuštene grudi.
DADA: Ni ja tebe u ženstvenost, dete. Takva si. Priroda te dala za maršala. A sad
idi.
(Dada ostaje sama i koncentriše se.)
SCENA 7
Sutradan.
(Ana, Meki i Dada u butiku. Ulazi Gica)
GICA: Mica je nestala. Milica je nestala!
(Meki se trgne.)
GICA: Već treća! Čudovište se ovde šunja. Milica je garant mrtva i više je
nikad nećemo videti.
ANA: Smiri se, Gico. Možda je otišla do Maksija, Delte…
GICA: Nema ovde nikakvog Makse! A delta Dunava je daleko.
(Zarida i odlazi)
DADA: (Ani) Ne obaziri se na njenu paniku. Pravi dramu oko sitnica. (Ana i
Meki je gledaju začuđeno) Bolje da brine kako da smrša. Koliko puta sam joj
govorila da žabe (naduje obraze) niko ne merka sem zmija. A ona meni, ne, Dado, za
operu je potreban spasilački pojas oko stomaka. Dijafragma, gusti vazduh koji
podstiče vrtoglavi svežanj već pripremljenih vokaliza grkljana da se prelome u
kristalni, pevajući koloratur!
MEKI: Aa?
DADA: Ja sam naručila novu lutku. (Prilazi novoj lutki.) Hodi zlato, da ti
navučemo tange. Dete, dodaj one gaće iz fioke, moramo da opremimo novu dol.
ANA: Dado, je li vam dobro?
DADA: Nikad bolje, deco. Nikad bolje.
(Gleda u lutke i smeši se.)
SCENA 8
(Kvaka i Žvaka izlaze iz kuće Simonovića.)
KVAKA: Neverovatno da nema nijednog dokaza.
ŽVAKA: Mislite li da u ubistva umešan gazda ili gazdarica?
KVAKA: Ko kaže da su i ubistva? Nema tela, nema ni ubistva.
ŽVAKA: Da ispitamo opet ove s Brankovog?
KVAKA: Nikom ne nedostaje, sem mušterijama. Zapravo, niko je u gradu i ne
poznaje sem njih.
ŽVAKA: Kao da ispare, kao…
KVAKA: Insinuiraš li neku paljevinu?
ŽVAKA: Šta da radimo, Kvakice?
KVAKA: Kvakica? Ja sam tvoj inspektor budalo! (udari ga) Šta da radimo? Da se
primirimo. Kladim se da će u sledećem ubistvu neko napraviti grešku. Imaćemo
korfus dilakti ili kako se već zove?
ŽVAKA: Uvereni ste da je neko od njih dvoje?
KVAKA: A ko drugi? Nisu valjda lutke krive.
(Žvaka i Kvaka se pogledaju kao da poveruju u ovo)
ŽVAKA: Možda neka mušterija?
KVAKA: A da ti kao mušterija pozoveš hotlajn agenciju i ispitaš stvar?
ŽVAKA: Kako ste pametni inspektore Kvaksi. Pa vi ste… vi ste… čudo!
KVAKA: Daću ti ja Kvaksi!
SCENA 9
(U prostoriji su Dada, Jovan, Ana, Meki i Gica.)
MEKI: Da počistim i ovde.
DADA: Tu ribaj.
(Jovan ulazi.)
DADA: Šta ‘oće opet?
JOVAN: Isto…
GICA: Svi ćemo nestati!
(Razmazane je šminke, pipa se po licu.)
DADA: Zovi doktora da je vodi, Jovane.
(Jovan daje Meki znak da telefonira.)
JOVAN: Gico, naravno da ćemo jednog dana svi nestati. To je draga moja
neizbežno.
(Meki odlazi do drugog telefona.)
ANA: Helou?
GICA: (Rida.) Kako je mogla da nestane? Kako je mogla?
JOVAN: Gico, i ja patim. Jako patim. Milica mi je bila kao kćer… Ali imam
predlog. U mojoj sobi na stočiću kad kreveta nalaze se antidepresivne čokoladice
iz Burgine Faso. Hajmo da ih od tuga pojedemo.
(Gica i Jovan se grle i krenu)
ANA: Helou? Ne čujem vas, helou?
JOVAN: (vrati se par koraka unazad) Ana, opet loše radiš! Uvek moraš da ih
čuješ. Tvoj posao je da slušaš. Daj mi ovamo telefon da ti pokažem.
ANA: Ali… Ali…
JOVAN: Helou!
FEMINIZIRANI MUŠKI GLAS: Ijaaaao, kakav lep bariton! Tako seksi, tako…
volim žene koje imaju dubok glas…
JOVAN: Zdravo, dušo. Samo se opusti i reci…
(S druge strane čuje se neko komešanje.)
JOVAN: Sad ti preuzmi. Kaži da si bila promukla pa odmukla.
(Ode s Gicom)
SCENA 10
(Kvaka i Žvaka se svađaju ispred govornice.)
ŽVAKA: Šefe Kvakice, nisam mog’o. Ova operaterka je imala tako seksi glas.
Ponelo me.
KVAKA: Ti boga tvoga, skrenuo si s pameću, šta! To je bilo muško!
ŽVAKICA: Tako mi orbita nije. Samo žena divnog baritona. Kako je lepo i
baršunasto zvučala, pa to…
KVAKICE: Slušaj, bre, ti…
ŽVAKICA: Ozbiljno, šefe, nemoj da se ljutite, to ne bih mogao da podnesem, ali
imao sam tetku sa upravo takvim dubokim glasom. Radila je kao dispečerka za
taksi i život joj nije bio lak. Ona nije i nije volela muziku, ona…
KVAKICA: I šta bi s njom? Pregazi je taksi?
ŽVAKICA: Sad je sispečerka. Na kraju su ustanovili da je pušila koju paklicu
dnevno više no što je smela.
KVAKA: Naći ćemo drugi način. S telefonom nam propade fora.
SCENA 11
(Soba Ane i Meki)
MAKI: Bežimo, Ana, bežimo… Mislim da je on… malo…
ANA: Šta?
MAKICA: Sajko. Kao onaj Norman Bejts, a Dada mu dođe nešto kao majka.
ANA: Ne znam što si tako protiv njega. Čini mi se da i on baš pati za odbeglim…
MEKI: Tebi ne deluje nastrano.
ANA: Možda se ponekad preruši u svoju suprugu, ali, van toga…
MEKI: Ponovo ga braniš! Operaterke nestaju bez traga, a ti ne sumnjaš u…
ANA: Ne branim! Naš odnos striktno je poslovan.
MEKI: Ko je onda kriv? Neki davitelj iz podruma? Sa tavana? Grejem Trovač?
ANA: Ili kasirka iz najbliže prodavnice? Ona mi deluje baš…
MAKI: Trovački a? Samo ti je gazda Jovan dobrica.
ANA: Meki, Meki prava si Saloma? Hoćeš njegovu glavu da se okitiš? Ne možeš
čoveka da optužuješ bez trunke dokaza! A koja je alternativa kad bismo pobegle od
njega? Tvoj agresivni otac će nas naći, a ja odgovarati za zavođenje maloletnice. I
nestajanje je bolje od tog. Izdržimo još mesec dana do tvog punoletstva. Onda
zakon prelazi na našu stranu.
MAKICA: Svaka sa kojom je došao u kontakt intimne prirode, sutradan nestane.
Slučajnost?
ANA: To su poslovni razgovori…
MAKICA: I ti si prolupala. Radiš noću, a ja preko dana. U istoj kući, a u
različitim bioritmovima. To gazdi odgovara. Hoće da nas razdvoji. Da
relativizuje naše lezbejstvo. Našu ljubav.
ANA: A koje bi ti vreme stavila za rad butika i hot lajna? Treba li ljudi po
podne da drkeljišu, a u ponoć idu u kupovinu garderobe?
MAKICA: Ili na poslovne razgovore? Eto i ti žuriš do njegove kancelarije.
Šta sam rekla?
ANA: Čini se da nudi unapređenje. Veću platu.
MEKI: On je Nosferatu!
ANA: Za ovu vrstu posla, ponoć je sastavni deo radnog vremena. (Meki se duri) Sve
što radim je isključivo zbog nas. Još samo mesec dana, Mek. Da te pijani otac ne
nađe. Moram da žurim.
(Sat otkucava)
SCENA 12
(Jovanova kancelarija. Ana ulazi.)
ANA: Dobro ste?
JOVAN: Nisam. (ustaje) To je grozno. Strašno.
ANA: Šta se dešava?
JOVAN: Ljudska duša puna je mraka. Nevidljive fikcije.
ANA: Plašite me, Jovane. Kome je pao mrak?
JOVAN: Mislim da je već eksplodirala ta zvezda… taj Sirijus, i da će pasti na
nas. Njen sjaj će nas sve zamračiti.
ANA: Jovane, da li vi možete da mi garantujete da niste umešani u nestanke
devojaka?
JOVAN: Ja? Naravno da ne.
ANA: Ali kako je moguće… . Zašto tako odlaze bez pozdrava. Isplaćujete redovno
i solidno.
JOVAN: Znaš li ko im prijavljuje nestanak? Ja. Posle radnog vremena ih
ispratim do vrata, a sutradan ne dođu na pos’o.
ANA: Želim nešto da vas zamolim, ako od vas pobegnemo ja i Meki, nemojte nas
prijaviti. Nju traži dragi tata jer… .
JOVAN: Sve znam.
ANA: Pa da. Prisluškivali ste. Znate da smo…
JOVAN: Za nju se nisam čudio. Mada žao mi je što je devojka poput vas. Tako lepa,
ženstvena i nežna… .
ANA: Žao vam je što nisam šta? Imala sam odnose i s muškarcima, al’ mi pak
odgovaraju i žene. One su nežnije, imaju više empatije. Bolje… .
Jovan: A kada bi naišao neki nežan i pitom muškarac?
ANA: Zašto me to pitate?
(Jovan je zagrli.)
ANA: Vi imate Dadu. Zar je moguće da je… .
JOVAN: Volim je. Volim. Jedino što… . Imam utisak da… . Znam da je glupo što
se tebi poveravam, ali bojim se… . Kao da je (pokazuje znak za fijuk)… .
ANA: Hoćete da kažete… .
JOVAN: …Da je ona toliko skrenula i nešto uradila devojkama. Ne. Tako daleko
ne bih išao. Bože sačuvaj.
ANA: Otpisujete nju, otpisujete sebe. Ostale su samo mušterije ili…
JOVAN: Sebe tek otpisujem. Apsolutno. Nikad ne bih učinio ništa nažao
devo’čicama, ali znaš, moja skrivena ličnost, koja zameni dominantnu kao Džekil
mister Hajda… To je već nešto drugo…
ANA: Gazda Jovane?
JOVAN: Pazi, u nekim telima žive dve, čak i više duša. Što da ne? Sve ima
svoje prednosti i čari. Čitaj ovo.
(Vadi iz fioke neke papire i pruža preplašenoj Ani)
ANA: Ovo je lekarski izveštaj. Rukopis nečitak. Ah ovde je jasnije. (Ana polagano
čita.) …bizaran sindrom kod kojeg dva ili više identiteta nastanjuju jedno telo.
Neki slučajevi višestrukih ličnosti imaju i više od dva identiteta. Osam, čak i
trinaest, neke više i od sto…
JOVAN: To se zove super šizofrenija.
ANA:(Sklanja pogled sa izveštaja.) Zašto meni ovo dajete Jovane? I čija je ovo
dijagnoza? Ta.. super šizofrenija. (ustaje) Sad me plašite.
(Pokušava da izađe, ali se susretne s Dadom, koja pogled fokusira na Anu)
DADA: Šta ti radiš u sobi mog muža?
JOVAN: Teško nam pada sve šta se događa. Gica mi je bila kao kćer. Tako
talentovana… (Dadi.) Pozvao sam Anu da mi pravi društvo, da me malo opusti.
ANA: Ja moram da idem.
(Odlazi trčećim korakom.)
JOVAN: Šta reći… Mi smo mehanizam koji pokreću opruge, a duša je tek nemi
posmatrač…
SCENA 13
(Jutro. Meki se budi)
MEKI: (gleda oko sebe) Opet te nema. Ana? Anaaaa?!
(gleda u sobi, zatim izlazi i posmatra lutke. Ulazi Dada)
Na svakih nekoliko dana pojavi se jedna nova.
DADA: Ja ih tražim. Što više lutaka, to više izložene garderobe u izlogu.
Ljudi na to padaju.
MEKI: Kao da su žive, evo kunem se, Dado, otkad sam se rešila svoje male
kolekcije Barbi lutaka, nisam videla nešto ovako… magično.
DADA: Ta Barbi je nekad bila riba. Sad je matorija čak i od mene. Ali, dobro,
reče ti da voliš starije.
(Dada joj daje cigarete.)
DADA: Puši dete, ponekad je pušenje sve što nam preostaje.
MAKI: Hvala.
(Pali cigaretu.)
DADA: Nisam rekla da ne prouzrokuje bolesti srca.
MAKI: Moje srce je iz grudi iščupano. Kao da sam juče shvatila da…
DADA: Zato su ti sigurno ostale komore. One nikad ne puknu tek tako.
MAKI: Osećam da će me Ana napustiti. Da će kad tad poželeti muža, dete, ugled…
(Dadi oči sevnuše.)
DADA: Dete? Ugled.
MAKI: Želi da bude majka. Da ima kuću, porodicu. Mene voli, ali… Znate kako to
ide. Prvo sam mislila da joj je to prolazna faza, a onda shvatila da se nikada neće
promeniti! Da će me kad-tad … Zajednički život koji smo planirale nekako dao
mi je neku nadu, ali… (gasi cigaretu.) Baš sam se raspričala! Tako je uvek… kad
nje nema. Vama je sigurno lakše kad Vam muž nije blizu?
DADA: Misliš?
MEKI: Imate lutke. Uvek možete da razgovarate s njima. Kad Vam dosade
postojeće, Vi kupite novu.
DADA: Ah ti poverljivi momenti… Često im se ispovedam. Pričam im da je
trebalo da budem prvosveštenica, vestalka, ali mi je Jovan upropastio karijeru.
Nakon toga reših da se posvetim kućnom čarobnjaštvu, da štitim porodice od
zlih sila i blagosiljam novorođenu decu.
MEKI:Poveravati se lutkama je tako kul. Nikad Vas ne mogu odati. Ipak ne bih
tako mogla. Ana! Anaaaa! Smena joj se završila u šest. Ja se probudila u sedam, a
ona nije bila pored kreveta.
DADA I MEKI: (pogledaju se) Može biti samo u kupatilu.
MEKI: Odatle se čuje voda.
(Iz kupatila izlazi Jovan)
JOVAN: Dobro jutro devojke. Je li Ana bolje? Noću je ranije prestala da radi.
Bilo joj je loše.
MEKI: Molim? Ana? Anaaaa!? Hej, ona je nestala! Šta si uradio s njom? Govori?
Govori? Manijače!
JOVAN: Ne. Ne. Nisam. Evo pretražimo kuću! Dado pomozi nam.
DADA: (sedne na krevet i pokrije oči) Mir! Možda te i nije otkačila. Otišla je
do Maksija ili…
MEKI: Ovde nema Maksija! (Hvata se za glavu i zavrišti)
DADA: Ne brini. Vratiće se jednom. Na ovaj ili onaj način.
(Prilazi joj sa napitkom u ruci, mračnog izraza lica.)
DADA: Evo ti malo Meduze Bikolor da te smiri.
(Meki hipnotisano uzima napitak.)
SCENA 14
(Soba u kojoj Meki leži s oblogom. Čuje glasove Ane, Mice i Gice, koji viču:
Ovde smo blizu smo. Ja sam barbika. Ja Brac. Očešljaj nas. Operi nam pupke…)
MEKI:(budi se i brisne)
DADA: A sad šta je tu je? Koga nema bez njega se može.
MEKI: (ustaje) Ovde ne ostajem ni časa. Ovo mesto je prokleto! Ovo je…
(istrčava bosa, ali se sapliće o jednu lutku)
DADA: (ide za njom i gleda je)
MEKI: I šta će ova jebena lutka na sred puta? (pogleda u lutku)… Hej, hej. Pa ja…
Pa ja sada znam. Sve mi je jasno. Ova lutka… Ona tako liči na … Gicu. Ova druga
na… bože Mica! Hej, hej… (Meki skida periku s treće lutke, kojoj se obrati) Ana,
pa to si ti? Pa to si…
Sada mi je sve jasno! Devojke nikuda ne beže. One se pretvaraju u njih! (drma
lutku) Ana, Ana,oživi! Šta treba da radim da bi ponovo postala od krvi i mesa?
(Jovan ulazi u butik, raščupan.)
DADA: Nekada su žene bile amazonke
sirove ratnice surovije snage
muškarce su pretvarale u kipove snene
bez snage, bez volje, u robove slabe
Tako ova borba što se odvija
Govori za sebe sama
s jedne strane androgini dasa
s druge strane… pa skoro i ništa
Muškarcima od žena više nema spasa
Opet došla era plemena jednosisnoga
a i druge žene sa dve sise mudre
Više nisu samo domaćice vredne
No sve su čarobnice
‘vako kao Dada
JOVAN (ulazi i smiruje Meki, a zatim pogleda u Dadu)
Kada ćeš prestati?!
(Meki bulji u prazno.
Jovan plače i tetura se prema lutkama.)
DADA: Hajde, de, de… Smirite se oboje. Sad će da vam Dada spremi prženice od
meduze sa prelivom od samlevenih škampa – malo da se utešite oboje.
JOVAN: (prodere se)
DADA: Šta si se i ti raspekmezio? Kao da ovo polutkivanje i tebi ne odgovara.
Zar te sem lutaka iko i može razumeti????
MEKI: (leži na podu gledajući nemo skamenjenu Anu, koju s vremena na vreme
poljubi). Tako se bojim.
JOVAN: Nemaš čega. Tebe neće pretvoriti u jednu od njih. Ona to radi samo
onima, koje se meni dopadnu. (ustaje i osuđivački pogleda u Dadu). Ona može sve.
Policajce, koji dolaze ovamo zna da hipnotiše. Potpuno im skrene misli s ovog
slučaja. Ona ume da…
DADA:Hoćeš li konačno prestati?! Hoćeš li konačno prestati da optužuješ
mene kada znaš da…
MEKI: Hoće li mi neko reći o čemu se ovde radi? Hoće li neko da vrati Anu,
druge devojke?
(Scena se zamrači)
DADA: Kao dete u Grčkoj na moru, nervirao me je otac, koji je ulovio meduzu. Bila
mi je tako slatka. Meni se učinilo da je od zlata, ali samo meni. Uzela sam meduzu
iz njegove mreže, najpre je rehabilitovala u lavoru, a zatim bacila natrag u more.
Mnogo godina kasnije, takođe na moru, upoznala sam vlasnika male barke. Pozvao
me je da se vozim s njim. Otišlo smo u dubinu i lepo se provodili. Da bi me
zadivio zabacio je mrežu u more i ulovio meduzu. Takvu, da se samo meni učinilo
da je zlatna, njemu ne. Nisam mogla da gledam kako pati, pa sam uzela onu mrežu,
bacila u more i tako joj spasla život. Vlasnik barke gledao me je kao čudakinju.
Jedva je čekao da me vrati na obalu i da me više nikad ne vidi, ali oluja ga je
sprečila u tome. Niti je znao da vozi, niti dobro da pliva.
(pauza)
Bio je to Jovan.
MEKI:(pogleda u Jovana, koji se postidi)
DADA: Ja sam kao iskusna plivačica skočila u more i spasila ga. Ubrzo mi se
zakleo na večnu ljubav. Na žalost taj skok u hladnu vodu, ostavio je posledice na
mene. Nisam postala majka, što je smetalo upravo onom, koji mi i duguje život.
Od tada dešava se nešto, na šta ni ja ne mogu da utičem. Kada se pojavi druga
žena, za koju on pomisli da bi mogla da mu podari ono, što ja nisam, kao da neka
tajna ličnost u meni prepozna tu misao, razrogači oči prema toj ženi i … i… Kao
da mi je zlatna meduza dala moć, ali…
MEKI (zavrišti)
DADA: Ne hipnotišem ih u svesnom stanju. To jednostavno radi…
MEKI: Meduza u tebi?! Aaaaaa!
DADA: Pomozi mi. Pomozite mi oboje! Pokušajmo zajedno da izbacimo meduzu iz
mene. Pokušajmo da oživimo sirote devojke! Ona je sujetna, ne ja.
JOVAN: (kao da ne kapira) Ko bre?
DADA I MEKI: Meduza some!
MEKI: (Jovanu) Ne pratiš radnju!
DADA: Hej, previše sam pričala protiv zle meduzle. Ponovo će ta strana
ličnosti preovladati u meni. Sklanjajte se! Bežite od mene. U kupatilo zatvorite
me!
(Meki se baca na nju.)
MEKI: Vrati mi Anu!
(Rve se sa Dadom.)
MEKI: Ti si krivac i ubica.
DADA: (odgurne je)Kakav ubica. Te tapacirane Venere življe su od svih. Samo
treba naći način da se odlutke!
(Dada beži u kupatilo i zaključava se)
MEKI: (ljubomorno gleda u Jovana, koji čačka lutku Anu) Beži od nje! To je moja
lutka!
JOVAN: (otima joj lutku i odlazi s njom u sobu, gde se zaključava)
MEKI: (lupa o vrata) Šta to radiš? Ti ćeš da je?
JOVAN: Kakvo crno silovanje? Ona i moj sin u njenoj utrobi jedino na ovaj način
biće spašeni od Dade.
MEKI: Kakav sin?
DADA: (izlazi iz svoje sobe i uzima pištolj iz fioke) Ti i ne znaš. Ona će mu
roditi malog, malog…
MEKI: Šta?
DADA: Pinokija! To je bio njihov dogovor prošle noći.
MEKI: (gleda u Dadu, koja puni pištolj) Šta Vi sad to radite?
DADA: Imam li razlog da živim kad mu je druga važnija od mene čak i
plastificirana.
MEKI: Ako se Bi ubijete, ko će da oživi ove lutke!
DADA: Jes’ dobar motiv da se život nastavi, u pravu si, dete.
MEKI: Ako vam nešto znači, primite od mene izvinjenje što sam htela lično da
Vas zadavim.
DADA: Lično, nelično, vala bi malo neprilično. Misli da može da me ponizi na
ovaj način…
MEKI: Ko, Dado?
DADA: Ko? On! Moj mornar. On kome sam spasla život uvek će me kriviti zbog
tog.
MEKI: Kako?
DADA: Upravo ta voda u koju sam upala bila je kobna. Hladna, a ja polubolesna.
Skočila sam da ga spasem tokom jednog od onih dana, a.. (krene joj suza) nisam
nosila uloške sa krilcima. Ubrzo sam se razbolela. Otišli su jajnici i … To mi
MEKI: (seda do nje i zagrli je) Biće sve u redu. Ja ću vam pomoći. Samo dajte da
vratimo cure.
DADA: (zagrli Meki i obriše suzu) Mislim da ću, ako vredno radim na
usavršavanju čini uspeti. Samo me podržite.
MEKI: Hoću.
JOVAN: (izlazi iz prostorije noseći lutku ,,Anu”) Nećeš je povrediti? Praštaš
li mi Dado?
(Dada i Jovan se zagrle. Meki zagrli lutku)
SCENA 15
(Butik. Meki, Jovan, Dada i lutke. Jovan i Meki plešu grčki sirtaki, zajedno
pevaju. Dada mantra u orijentalnom kostimu prekrstivši lutke korenjem
čarobnih breza.)
MEKI I JOVAN: (pevaju)Lutke sa lutkama, a devojke sa devojkama.
DADA: Odlutki seeee… Milice!
PRVA LUTKA: Neee! Ja sam prva nestala!
DADA: Izvini, Milice, dakle mora da se poštuje hronološki red nestajanja.
MEKI: Lutka je progovorila!
PRVA LUTKA: Budalo, ja nisam lutka! Ja sam Miranda!
(Lutka se pretvara u devojku i silazi.)
DADA: Miranda, kako ti je zlato?
MIRANDA: Nemam pojma gde se nalazim, ali bitno mi je da sam srećna.
DADA: Odlutki se, Milice!
(Druga Lutka se pretvara u devojku Milicu.)
DADA: Odlutki se, Stela!
(Meki i Jovan sve vreme plešu sirtaki.
Treća Lutka se pretvara u devojku Stelu.)
DADA: Odlutki se, Gico!
JOVAN: Nisi valjda, Dado.
DADA: Bolje joj je u lutki nego u ludnici. Ja sam humana žena.
(Četvrta lutka se pretvara u Gicu.)
DADA: Odlutki se… khm… khm…
(Meki kreće ka njoj.)
DADA: Dobro, dobro, obećala sam. Neka bude! Odlutki se… Ana.
(Peta lutka se pretvara u Anu.)
MEKI: Ana, ljubavi!
ANA: Gde se nalazim?
JOVAN: Kod mene u sobi, dušo.
MEKI: Kod mene u neudobnom krevetu, zlato
DADA: Kod mene na tapetu, lutko.
(Telefoni zazvone.)
SCENA 16
KVAKA: Ti levom, a ja desnom.
ŽVAKA: A gde Vam je papirče?
KVAKA: Imamo sve. Našli smo isporučioca. Neko lutkarsko pozorište „Samo za
ludake“. Vlasnik je neki Erman Kesa. Dada puni lutke narkotičnim materijalima,
možebitno moguće!
ŽVAKA: Opravdana sumnja!
KVAKA: Garant! Ernan Kesa je pod svetlošću istine koju emituje stara
policajska žarulja priznao da je Dada dolazila kod njega po nove i nove lutke, te je
tražila posebnu vrstu voska, neki novi, tranzicioni… Kaže da samo takva
plastika može da izgradi novu vrstu Iberlutke, iberdevojke.
ŽVAKA: A taj Erman Kesa je Nemac, dakle…
KVAKA: Dakle… planira možebitno da otvori logor u kome će mesto zauzeti
ljudi, a izlozi će postati glavne šminkernice na kojima će se rešavati pitanja
svetskih razmera. Lutke će zagospodariti svetom.
ŽVAKA: Novi Hića Dol u liku nekadašnje vlasnice javne kuće poreklom
Šestinarke.
KVAKA: A gde je šestina, tu je i decimacija.
ŽVAKA: Ti Rimljani… bili su prave kučke.
KVAKA: Imamo posla sa Julijem Cezarom, Adolfom Hitlerom i Pinokijom u
ženskome obliku. Zaustaviti je pre nego što postane šef policije!
ŽVAKA: Nemoj da me plašite inspektore.
KVAKA: Mogu da pričaju o meni šta hoće. Da sam smotan, glup, okrutan, bahat
stari pandur. Ali, ne mogu da mi ospore osećaj za realno!
ŽVAKA: Ne mogu, Kvakice, mislim inspektore.
KVAKA: U ime Julija Cezara… avaj. U ime zakona, hapsim Vas, Dado Simonović, za
utaju devojaka. Imamo svedoka! Imamo svedoka! Tako ću joj reći.
ŽVAKA: Udri!
KVAKA: Ili možda malkice drugačije. Ipak se bojim.
ŽVAKA: Milo moje.
KVAKA: Strašna je ta Dada.
DADA: Dobar dan, gospodo. Čime vam mogu pomoći?
KVAKA: Aaaaaa!
ŽVAKA: (Feminiziranim glasom.) Pomozi sebi. Ja preuzimam palicu ovde.
(Pokazuje nalog.)
DADA: Šta je to?
ŽVAKA: Nalog za hapšenje.
KVAKA: Joj. Sve me boli
DADA: Ali, devojke su se vratile. Više ne postoji slučaj. Uverite se sami. Žive
su i zdrave.
(Kvaka presavijen ulazi, oslonjen na Žvakino rame.)
ŽVAKA: I devojke vraćene i lutke na broju…
KVAKA: Svedok nas je lagao.
ŽVAKA: Kako mogu ovako lepe lutke da budu krive.
KVAKA: Sad ću ja to da proverim… Halo, šefe… nismo uhapsili lutke. Devojke
na broju. Kako? To niko ne zna. Ni kako su otišle, ni kako su se vratile. Pobegao?
Odmah. Da, šefe. (Dadi.) Imamo drugi slučaj. Oprostite zbog uznemiravanja. I da,
promenite proizvođača.
(Dada zatvara vrata.)
DADA (Jovanu, koji je na vratima): Eh ne znaju oni da sam ja svu tu drogu iz
nekoliko pravih lutaka, odavno u zlatne kese istresla. Teška su vremena, a od
nečeg mora da se živi.
EPILOG
(Godinu dana kasnije.Proslava rođenja deteta. Firma odlično radi. Ana drži
bebu u krilu koja ima oko mesec dana. Oko nje su okupljeni Jovan, Dada i, naravno,
Meki. U sobu za primanje gostiju ulaze Gica i Mica, a za njima stidljivo ulaze
Kvaka i Žvaka.)
GICA: Gu-gu-gu.
MICA: Ga-ga-ga.
ŽVAKA: Vau-vau
KVAKA: Budalo, to nije tepanje. Nije ti to kuče.
ŽVAKA: Nije ni guska pa da mu ove dve guguču i gagaču.
ANA: Ja sam uvek bila za to da sa detetom treba da se razgovara kao sa
ravnopravnom, odraslom osobom. Brže će se razviti…
JOVAN: (Ani.) Znate kako se kaže, mama. Nevinost je i dete i zaborav…
GICA: Ja sam malom Pinokiju donela pištaljku.
MICA: Ja malu seksi ribicu.
KVAKA: Zašto ste detetu dali ime Pinokio?
ŽVAKA: Dobro zborite šefe. Ja mislio da je to horor film.
KVAKA: Pa naravno. Izgubio mamu i tatu…
ŽVAKA: Šmrc…
KVAKA: Davljenja, kidnapovanja, zlostavljanja dece…
ŽVAKA: No, svejedno, doneli smo mu nešto Kvakica i ja. Mogu prvo ja svoj
poklon šefe?
KVAKA: (klimne glavom)
ANA: Niste trebali zaista.
DADA: Kako ne, kako ne. Izvolite, poređajte sve šta ste doneli.
(Žvaka vadi neki prospekt.)
DADA: Šta je to?
ŽVAKA: Spisak klinika za rinoplastiku, malo da mu srede nos…
DADA: Ne vredi, dušo moja. Laž je jača i od najoštrijeg skalpela.
KVAKA: A čija je to, u stvari, beba?
(Gica i Mica obilaze oko policajaca i lagano im dodiruju značke.)
GICA: (Žvaki.) Što mene ne pitaš. Iskantaću ti celu operu, mali, ti mi se
sviđaš.
MICA: Bože, Gico, što si prosta. I to si našla ovog smotanka koji ne bi mogao
notu cis da ti izvuče. Pogledaj mu stomak. Nigde pojasa. Nigde spasa.
GICA: Ti da ćutiš, granduljo! Pored tvojih saveta ostaću usedelica!
KVAKA: Mir, žene.
MICA: E to je značka! Jel ti, mali? Razumeš li se u ‘armonike?
KVAKA: Khm… gospođice… mala gospođice
DADA: Dosta vatačine pred novorođenim detetom!
ANA: Ima mesec dana, Dado.
DADA: Ali, sve razume, milo Dadino. (Uzima malog Pinokija.) Isti Jovan. A ima
oči na mene. Guu-gu, ga-gaa.
MEKI: Ista vrsta plastike.
ANA: Meki! Zar nismo razgovarale o tome!
(Povlači je u stranu.)
MEKI: Pitate čije je dete? Od nas četvoro.
ŽVAKA I KVAKA: Molim?
JOVAN: Dado, ostvario ti se dugogodišnji san. Postala si majka dva ili maćeha.
Oduvek su ti likovi bili omiljeni u bajkama.
DADA: Ah.
ANA: I Mekica je dobra očuhovica.(Meki.) Malo, malo pa se mrštiš – sad si
punoletna. Postala si roditelj i rentijerka. da nije bilo Jovana i Dade, šta bi sa
nama bilo?
MEKI: Otac, majka, mađeha, očuhovica. Ali ko je Đepeto?
ANA: Zar nisu zaslužili zajedničko dete s nama? Spasli su nas ulice, tvog
pijanog oca. Posle takve, ovaj model porodice, nove porodice postaće nam svima
pravi raj.
(Meki i Ana sednu oko bebe. Dada sa leve strane poljubi Meki, a Jovan s desne
strane Anu).
MEKI: (Dadi)Kad bolje razmislim, nikakvih klasičnih uloga ne moramo se
pridržavati. I Vi meni možete biti i majka?
DADA: Mh. I to Jokasta.
MEKI: Molim?
DADA: (pomazi erotski Meki)Sve treba probati zar ne?
GICA: Kako su njih četvoro slatki.
MICA: (briše suze radosnice)
GICA: Šefe, aj u 10 evra da se ovi nikad neće rastaviti?
DADA: Tako je, deco. Nikad. Živela poliamorija!
OSTALI: Živela.
DADA: Živela ljubav!
OSTALI: Viva!
JOVAN: Jesmo li srećni? Oh, jako smo. Nisu nam potrebne iluzije, ne hipnoze ni
lutke, već duše, koje su se spojile, njih četiri u jedno telo. Bitno je da smo se
pronašli, negde tamo i da se više nikad ne rastanemo. A telo, u kom živeće sve
naše duše ovo je ovde (ljubi bebu).
MEKI: Živeo Pinokio!
SVI: Živeo!
ŽVAKA: I Đepeto!
JOVAN: E pa sad…
ŽVAKA: Živele lutke, plastika, drvo! Živela laž! Neka našem Pinokiju nos
raste svaki dan…
(Žvaka i Kvaka izlaze)
KVAKA: Nisam ni otvorio svoj poklon.
ŽVAKA: Nisi, Kvakice. Pardon šefe.
KVAKA: Ok Dopuštam da me zoveš kako želiš. Mada mi je drago što mu nisam
dao. Meni je bilo potrebno. Meni.
ŽVAKA: Neka brava, Kvakice?
KVAKA: Dođi da ti pokažem.
(Otvara kesu. Vadi haljinče i brus.)
ŽVAKA: Iju, da mu ne bi bilo malo preveliko, Kvakice.
KVAKA: Hteo sam da im dam detaljna uputstva da otvore kad bude napunio
osamnaest godina. Kad bude pronašao sebe… shvatio ko je…
GICA: Momci, čekajte nas!
KVAKA: Hoće li nas ostaviti na miru
ŽVAKA: Imamo žensko društvo, Kvakice, Idemo svi zajedno ka kafu. Devojke!
Lutkice! Ovde smooo!
MICA: Gromado! Silino! (Prislanja se uz Kvaku.) Tako si mačo. Poželela sam
te… čim sam te ugledala.
GICA: (Prislanja se uz Žvaku.) Uvek sam volela ubice mekog srca, nežne
Kazanove…
ŽVAKA: Maco, idemo na kaficu, pa ćemo… Kvakice, vidi, Kvakice, kako nam je
lepo. Ženske, ludilo, hahaha (Brljivo se smeje.) Kvakica je obijač svih brava, a
ključ mu je uvek podmazan.
KVAKA: (Gici.) Biću sa Vama, ali ako i kolega bude prisutan.
GICA: Aaaa!
ŽVAKA: Jao, Kvakice, znao sam. Znao sam. Što su ti nova vremena i trendovi.
Živela poliamorija! Prihvatam sve i predlažem da odemo svo četvoro na kafu
kod mene.
(Gica i Mica se zgledaše.)
GICA: Da ti nije palo napamet!
MICA (Gici.) Nisi moj tip, falšerko!
GICA: Mama ti falšira, granduljo!
ŽVAKA: Znaš, Kvakice, onako u poverenju… i ti si meni bio oduvek… i više
simpatičan od žena. Mada, svi zajedno… Pa možemo proći.
(Svo četvoro se drže za ruke i odlaze…)
KRAJ
>Mitovi i legende Dadinog "magičnog pozorišta"Još jedno vanserijsko delo Leile Samarrai! Ovaj put u dramskoj formi – čime autorka pokazuje svoju darovitost i veštinu u svim važnijim književnim vrstama: kako u prozi (pisac ovog komentara već se osvrnuo na njenu izvanrednu, jezivo dobru, priču „Samara“), tako u poeziji (dobitnik je nagrade za svoju prvu zbirku poezije „Mrak će razumeti“, a mišljenja sam da njene novije pesme zavređuju možda još i veću pažnju), evo sada i u drami. Zašto je ova drama tako dobra? Zato što ovo, uprkos hepiendu kojim se završava, nije obično delo za razbibrigu, posle kojega pažljivi čitalac (a nadajmo se, u skoroj budućnosti, i gledalac!) može da, nasmejan i odmoren, mirne duše i uma, pređe na neku drugu delatnost, osećajući se dobro i ne mislivši više na ovu dramu. Ne. Pročitavši ovu dramu svaki pažljivi čitalac osetiće se potresenim. I protresenim. Uočiće da hepiend kojim se ova drama završava ima u sebi ipak i blagi ukus gorčine. Neće moći a da i dalje ne misli na nju, i to ne samo na pojedine likove iz drame i njihova osećanja, već, možda prvenstveno, na one u prvi mah nevidljive motive, koji međutim leže u osnovi same dramatske akcije. A motivi o kojima je reč tiču se nekih od drevnih, ali i dalje aktuelnih, mitova i legendi, što je i osnovna tema ovog kritičkog osvrta. Pa koji su to mitovi i legende, i na koji način oni objašnjavaju postupke nekih od glavnih junaka, pre svega Dade, najstarije kako po godinama, tako i po nekakvom „starešinstvu“? Radi se o nekoliko, uglavnom starogrčkih, mitova, odnosno legendi: mitu o Meduzi, mitu o Afroditi (konkretno: legendi o njenom rođenju iz morske pene), zatim o zapadnjačkom mitu o romantičnoj ljubavi (koji takođe potiče iz antičke Grčke, bivajući pomenut još u Platonovoj „Gozbi“), te o njegovom odnosu prema savremenom trendu tzv. „poliamorije“ (koja, po mišljenju pisca ovog kritičkog osvrta, zapravo predstavlja ovovremeni izraz drevne tradicije, o kojoj je Bahofen pisao u svome kapitalnom delu „Materinsko pravo“). Krenimo redom, počevši od mita o Meduzi. Mit o Meduzi Postoje različite verzije mita o Meduzi, ovde ćemo se držati, prevashodno, one Ovidijeve, prema kojoj je Meduza u početku bila prelepa devojka, zapravo nimfa (dakle polubožanskog porekla), kose boje zlata, a služila je kao sveštenica u hramu Atine, boginje mudrosti i ratne strategije. S obzirom da je bila izuzeto lepa, saletali su je mnogi udvarači. Opčinjen lepotom njene kose, udvarao joj se i jedan od bogova, bog mora Posejdon. Kada je ona međutim odbila da mu pruži seksualno zadovoljenje (kao Atinina sveštenica bila je zavetovana na nevinost), on ju je silovao, u hramu boginje Atine, čime je hram bio oskrnavljen. Videvši šta se desilo, boginja Atina se razbesnela i kaznila Meduzu pretvorivši je u Gorgonu, zastrašujuće čudovište sa kosom od zmija – bilo je toliko strašno ružna da je sam pogled na nju pretvarao u kamen svakoga ko je vidi. E sad, kakve veze ima ovaj mit o Meduzi sa Dadom i dramom „Lutke“? Pa, kao što je Meduza, nakon što ju je Atina pretvorila u Gorgonu, samim svojim pogledom pretvarala ljude u kamen, tako je i Dada, svaku devojku koja je kod njih radila, a na koju bi njen muž Jovan „bacio pogled“, pretvarala u lutku. Naposletku je i Anu pretvorila u lutku. Doduše, ona kaže da to ne radi ona sama, već da devojke u lutke zapravo pretvara morska meduza koja je svojedobno, na letovanju, (simbolično) ušla u nju. Autorka napominje da se ta morska meduza Dadi učinla kao da je od zlata, što može predstavljati aluziju na zlatokosu nimfu Meduzu, pretvorenu u Gorgonu. U psihologiji je inače poznat fenomen da deca žrtve nasilja ili nepravde često i sama, kada odrastu, postaju nasilnici, čine nepravde i sl., umesto da ih nasilje, odnosno nepravde, doživljeni u detinjstvu, učine borcima protiv nasilja i nepravde. Praktično kao da se stvara jedan začarani krug nasilja i nepravdi koje u sledećoj generaciji stvaraju nove nasilnike i nove nepravde. Tako se ponaša i Meduza.
LikeLike
>Naime, nepravedno je kažnjena od strane boginje Atine (verovatno ljubomorne što je Meduza bila lepša od nje). Kažnjena je zato što ju je Posejdon silovao! Kao da je ona sama tome kriva, kao da je sama to izazvala, sasvim prema onoj muško-šovinističkoj formuli „Sama je tražila.“, prema kojoj nije kriv siledžija, nego žrtva silovanja… I onda, vekovima, milenijumima kasnije, Meduza, kroz Dadu, čini takoreći istu stvar – umesto da raščisti svoj odnos sa Jovanom, koji kao satir obleće oko svake privlačne devojke, Dada kažnjava devojke, pretvarajući ih u lutke. „Same su tražile“, valjda… Taj zlokobni ciklus kažnjavanja žrtava prekida tek Meki. Kao „butch“ lezbejka nije kod Jovana pobuđivala seksualni interes, pa je ni Dada nije doživljavala kao suparnicu. Naprotiv, s obzirom na veliku razliku u godinama (Meki nepunih 18, Dada 45 godina) praktično joj je bila kao dete. Tako da je i Dadu pogodila ogromna tuga koju je Meki osećala kada je njena voljena Ana, biseksualka na koju je Jovan odmah „bacio oko“, pretvorena u lutku. Po prvi put je i Dada, koja nije mogla da rodi svoje sopstveno dete (ostala je neplodna tokom onog istog letovanja u toku kojega je u nju ušla meduza), osetila majčinsku ljubav. I upravo iz tog osećaja duboke, roditeljske, ljubavi prema Meki, Dada se napokon suprotstavlja meduzi, pokušava da oživi, „odlutki“, Anu i ostale devojke pretvorene u lutke („tapacirane Venere“). Tako se i na ovom primeru pokazuje da se nasilje može prekinuti samo ljubavlju. A boginja ljubavi je, znamo, Afrodita. Ono što možda nije vidljivo na prvi pogled jeste svojevrsna optička varka prema kojoj je Afrodita zapravo drugo lice meduze. Ali o tome više reči kasnije. Osvrnimo se sada na najlepše osećanje u ljudskom životu: Ljubav.
LikeLike
>Mit o romantičnoj ljubavi vs poliamorija Nakon što je Dada uspela da „odlutki“ Anu i ostale devojke, njih četvoro – Dada, Jovan, Ana i Meki, zajedno sa petim članom, Aninim i Jovanovim novorođenim sinom Pinokiom, nastavljaju da žive u posebnoj vrsti ljubavi – tzv. poliamoriji. U poliamoriji je osoba u ljubavnom odnosu sa više intimnih partnera, koji svi znaju jedni za druge. Osnovna ideja poliamorije mogla bi se izraziti rečima: „Ljubav nije nešto što kad nekom daš – više nemaš, već upravo suprotno; ljubav se daje i zatim vraća umnožena“. Suprotnost poliamoriji je tzv. mit o romantičnoj ljubavi, po kojem su dve osobe „stvorene jedna za drugu“, pa prema tome nisu namenjene nikom drugom. Mit tako propisuje ekskluzivnost ljubavnih odnosa, naročito seksualnih. Ovaj mit je, na sebi svojstven humorističan način, izložio Aristofan u svojoj besedi u Platonovoj „Gozbi“. Razlika između poliamorije (koja ohrabruje sveopštu ljubav) i mita o romantičnoj ljubavi (koji propisuje ekskluzivnost ljubavnih odnosa) odgovara razlici između tzv. matrijarhalne kulture sa jedne, i patrijarhalne kulture, sa druge strane, kao što je to primetio Bahofen u svome kapitalnom delu „Materinsko pravo“: „Ljubav koja potiče iz materinstva obuhvata ne samo intimni krug nego i opšte i šire krugove (…) Kao što je u očinskom principu sadržano ograničenje tako je u majčinskom principu sadržana opštost. Kao što očinski princip nosi sa sobom ograničavanje na uži krug, materinski princip, poput prirodnog života, ne poznaje nikakvih ograda. Iz majčinstva potiče sveopšte bratstvo svih ljudi, o kojem spoznaja i svest slabe jačanjem očinstva. Porodica utemeljena na patrijarhatu ograničava se na jedan individualni organizam, dok matrijarhalna porodica ima tipično opšti karakter kojim počinje svaki razvitak (…) Utroba svake žene, smrtna slika zemljine majke Demetre, daće braću i sestre deci svake druge žene i biće domovinom koja poznaje samo braću i sestre tako dugo dok razvitak očinstva ne razbije jedinstvenost masa i princip razdvajanja ne pobedi nerazlikovanje. Matrijarhalne kulture mnogostruko izražavaju pa čak i pravno formulišu spoznaju ovog aspekta matrijarhata. Na njemu počiva princip opšte slobode i jednakosti“ Primetimo da je i Dada u svom odnosu spram Meki (čija pokojna mati se inače bavila pravljenjem lutaka!) po prvi put u životu osetila majčinsku ljubav. I duboko ju je zabolela bol tog „svojeg“ deteta (Meki), koju je sama bila izazvala. Pokrenuta dakle i sopstvenom boli, Dada se napokon suprotstavila meduzi u sebi (mračnoj strani sopstvene ličnosti) i otvorila se za poliamoriju, istinsku ljubav u kojoj nema mesta posesivnosti, ljubomori, sujeti i drugim negativnim emocijama. A može biti da je i Afrodita, boginja ljubavi, tu uplela svoje čari…
LikeLike
>Mit o rođenju Afrodite Prema Hesiodov Teogoniji, Afrodita se rodila iz morske pene, nastale usled pada u more Uranovih genitalija (testisa), koje je odsekao i u more bacio Uranov sin Kron. Imajući u vidu da je Uran bio bog neba, „nebeski otac“, a da se nebo uobičajeno vezuje za muški princip, nasuprot zemlji (Geja), koja simboliše ženski princip, čin ovakvog rođenja Afrodite, karakteristično ženske boginje, boginje ljubavi, nesumnjivo je pun svojevrsne simbolike… Ali osvrnimo se prvo, na momenat, na vezu između meduze i Afroditinog rođenja. Naime, ako smo prethodno morsku meduzu na osnovu istovetnosti imena doveli u vezu sa nimfom Meduzom (koju je Atina pretvorila u Gorgonu), mišljenja smo da bi smo je, na osnovu izvesnih vizuelnih i taktilnih, takoreći naturalističkih svojstava, mogli dovesti u vezu i sa Afroditom, tj. njenim rođenjem. Kada su u pitanju vizuelna svojstva, imamo u vidu činjenicu da, na prvi pogled, morska meduza na površini mora veoma podseća na morsku penu, te se praktično uopšte i ne može od nje razlikovati ukoliko je meduza zaista i okružena morskom penom. Osim toga, a u vezi i sa tzv. „taktilnim“ svojstvima, da se primetiti da sam oblik i želatinozna struktura morske meduze podsećaju, između ostalog, i na mlohavu strukturu mošnica koje obujmljuju testise (što je jasna aluzija na odsečene Uranove testise čiji je pad u more i stvorio morsku penu iz koje se rodila Afrodita). Pogledajmo sada kakva je simbolika ovakvog rođenja Afrodite. Možda, s obzirom da je Afrodita boginja ljubavi, možemo reći da ovakvo njeno rođenje simboliše transformaciju nagonskih sila, sirove seksualnosti (koju simboliše Uran, često predstavljan kao bik), i njihovo pretvaranje u relativno blaže osećanje seksualnosti prožete ljubavu (što bi simbolisala Afrodita). Ali ovakvo njeno rođenje ima i specifičnu pravno-sociološku i istorijsku simboliku. Mislimo na promene u pravnoj regulativi, moralu i društvenim običajima, do kojih je došlo u toku 20. veka, a koje se i dalje nastavljaju. Konkretno, mislimo na promene koje su rezultat delovanja feminističkog pokreta, a kojim promenama su se žene izborile na (makar formalno-pravnu) ravnopravnost sa muškarcima. Za razliku od situacije na početku 20. veka, žena danas više nije takoreći svojina svog muža, makar po zakonu je potpuno ravnopravna sa svojim bračnim partnerom; žena ima pravo da se školuje i bavi kojim god zanimanjem želi (praktično i ne postoje više zanimanja u kojima je ženama zabranjeno da rade – što nije bio slučaj na početku prošlog veka); sifražetkinje su se izborile da žena danas ima pravo glasa, a takođe i pravo da aktivno učestvuje u politici (što na početku 20. veka nije bio slučaj niti u jednoj državi na svetu); u većini zemalja ženi je danas dozvoljeno da sama odlučuje o svom telu, o tome da li će roditi ili prekinuti trudnoću (na početku 20. veka abortus nije bio dozvoljen ni u jednoj državi); došlo je i do promena u seksualnom moralu i običajima; u normama koje se tiču odevanja (ženama danas nije zabranjeno da nose mušku odeću) itd. Pored navedenih promena, koje se specifino tiču žena, došlo je i do nekih drugih promena. Na primer, u drugoj polovini 20. veka u većini demokratskih zemalja dekriminalizovana je homoseksualnost, a sada smo svedoci borbe LGBT populacije za potpunu zakonsku ravnopravnost i zaštitu od diskriminacije. Takođe, u većini demokratskih zemalja bračne i vanbračne zajednice izjednačene su u pravima, čime se donekle stvaraju pravne pretpostavke za praktikovanje poliamorije.
LikeLike
>Rečju, navedenim i brojnim drugim promenama prilično je uzdrman autoritarni muški patrijarhalni sistem koji je na početku 20. veka izgledao neupitan. Ovim promenama poprilično je onemogućen da i dalje pritiska i guši žene i pripadnike seksualnih i drugih manjina. Da se izrazimo seksualnom analogijom, onemogućen je da ih i dalje „siluje“ (silovanje u simboličkom smislu, naravno, ali ponekad i bukvalno – npr. doskora se u krivičnom zakonu Srbije kao silovatelj kažnjavao samo onaj „ko prinudi na obljubu žensko lice sa kojim ne živi u bračnoj zajednici“, drugim rečima suprug je imao puno pravo da prinudi na obljubu svoju suprugu i upotrebom sile je natera da ispuni „bračne dužnosti“). Promenama koje su se odigrale u 20. veku, a koje su i dalje u toku, kao da je taj siledžijski patrijarhalni sistem na simboličan način pravno „kastriran“, slično kao što u nekim državama silovatelji bivaju hemijski ili fizički kastrirani (u zamenu za smanjenje zatvorske kazne). Autorki nisu promakle ove promene. Njena Dada je sve samo ne primer patrijarhalnog stereotipa „pokorne supruge“. Karakteristična je takođe i transformacija prvo Žvake u Žvakicu, a naposletku i Kvake u Kvakicu, dakle transformacija iz mačo-tipa, muškarca u policijskoj uniformi, u skoro, pa, feminiziranu „tetku“. Jer ovo poslednje, ispostavlja se, i jeste njihova prava priroda, a imidž „jakog muškarca“ u uniformi zapravo je ilustracija načina na koji autoritarni patrijarhalni sistem ne pritiska samo žene već i mnoge muškarce – zahtevajući od njih da budu jaki, „pravi muškarci“ i sl., i kada im to baš i nije u prirodi. Siledžijski patrijarhalni sistem, naime, ne pita muškarca koja su njegova prava osećanja, on ga mentalno, duhovne, a pre svega emocionalno, siluje, uniformiše, vršeći praktično policijsku kontrolu nad osećanjima muškarca. Ta kontrola, zapravo svojevrsna autorepresija, uspostavlja se u detinjstvu, odrastanjem u tzv. „zdravoj, tradicionalnoj, patrijarhalnoj porodici“, tom najvažnijem „agensu socijalizacije“ u kojem se autoritarni patrijarhalni karakter muškarca formira i prenosi sa jedne generacije muškaraca na sledeću. I otuda tolika povika na „Povorku ponosa“ lezbejki, gejeva i ostalih pripadnika LGBT populacije, otuda potreba za „Porodičnom šetnjom“ u odbranu „tradicionalnih porodičnih vrednosti“, otuda silna medijska buka oko „razbijanja porodice“ itd. Jer ako prestane to mentalno, duhovno i emocionalno silovanje, ako se muškom detetu pruži mogućnost da odraste u jednoj drugačijoj, neautoritarnoj, netradicionalnoj porodici, baš kao što se takva mogućnost pružila Pinokiju, onda dečak neće morati da čeka da napuni 18 ili, u slučaju Kvakice, 40 godina, da bi „pronašao sebe… shvatio ko je…“, on će to šta je, pa šta god to bilo, znati već u detinjstvu ili ranoj mladosti. Na to autorka ukazuje time što Kvakica ipak na kraju nije dao svoj poklon za Pinokija. Jer taj poklon potreban je Kvakici, a ne Pinokiju. S druge strane, možemo se zapitati i da li bi, da je umesto netolerantnog oca, alkoholičara, imala drugačijeg, nežnog i tolerantnog oca, da li bi dakle u tom slučaju Meki imala potrebu da bude „butch“, da svoje lezbejstvo pokazuje tako što će nalikovati muškarcu, ili je ta njena „muškost“ zapravo nastala u samoodbrani od oca, kao neki magijski čin kojim bi da zadobije mušku (fizičku) snagu, neophodnu, kako joj se čini, za uspešnu životnu borbu u areni muškog patrijarhalnog sveta? Jer ako taj autoritarni, siledžijski, patrijarhalni sistem i jeste na neki način „kastriran“, ako ne može da vrši tako direktnu presiju kao ranije, daleko od toga da je manje „živ“ i spreman da ugrozi svakoga ko mu se ne može suprotstaviti. Baš kao što kastrirani silovatelj više nije u stanju da siluje, ali zato i dalje može da počini kakav drugi zločin, tako i autoritarni patrijarhalni sistem, sakriven pod raznim maskama i izgovorima, i dalje punom snagom vrši mentalnu, duhovnu i emocionalnu presiju nad većinom ljudi.
LikeLike
>Autorka je u tom smislu ukazala na primer Meki i njenog oca, kao primer patrijarhalne presije u okviru porodičnog kruga. Ali ta presija postoji i kad izađemo izvan porodičnog kruga i kročimo u svet kapitalističke ekonomije i biznisa. Jednostavno, vlasnik kapitala je gazda, naredbodavac, zaposleni u njegovom preduzeću su njegove sluge, koje izvršavaju gazdina naređenja, odnosno naloge. U suštini, vlasnik preduzeća je u odnosu na zaposlene u svom preduzeću u sličnom odnosu kakav je autoritarni otac porodice („pater familias“) bio prema svojoj ženi i deci (nad kojima je npr. u starom Rimu imao skoro neograničenu vlast, tzv. „patria potestas“). Dok zaposleni uredno izvršavaju gazdine naloge, dobijaju odgovarajuću nadnicu. Ako su pak nezadovoljni zbog male plate ili loših uslova rada, ili gazda ne zna kako da ih iskoristi, ili, što je takođe čest slučaj, uopšte i ne želi da nastavi proizvodnju (jer je otkupio firmu samo da bi završio legalnu pljačku započetu još devedesetih godina prošlog veka) – molim lepo, neka dođu po svoje radne knjižice. I tako, slično kao što je rimski pater familias imao pravo da sina ili kćerku kojima je nezadovoljan otera od kuće, pa čak i proda u roblje, tako je u Srbiji stotine hiljada radnika proterano sa svojih radnih mesta, a njihove kćerke, neretko, gurnute u tzv. „belo roblje“ – na šta autorka aludira imajući u vidu vrstu posla kojim se bave devojke pretvorene u lutke (rad u hotlajn agenciji). Da, kapitalistički sistem jamačno jeste „efikasniji“ od socijalističkog, ali da li je i humaniji? Ili je humaniji bio socijalistički sistem. Moguće da socijalizam jeste bio humaniji. Ali je unapred bio osuđen na propast. Jer je stvoren nasilnom revolucijom, jer je predstavljao oblik diktature („diktatura proletarijata“), tako da je, opšte uzevši, zapravo bio još autoritarniji od kapitalističkog sistema. Taj „socijalistički eksperiment“ sličan je legendi o Amazonkama, koje autorka spominje kroz Dadine stihove:„Nekada su žene bile amazonke,sirove ratnice, surovije snagemuškarce su pretvarale u kipove snenebez snage, bez volje, u robove slabe“I kao što su Amazonke nestale, ako su ikada zaista i postojale, nestao je i socijalizam. Jer društveno uređenje u kojem su živele Amazonke jedva da se razlikovalo od muškog robovlasničkog patrijarhalnog sistema iz tog perioda, jednako je bio nasilan i neljudski, osim što su uloge polova bile zamenjene, pa su tako kod Amazonki muškarci bili robovi, a žene gospodarice, dok je u muškom patrijarhalnom sistemu muškarac, na nekoj društvenoj lestvici, po pravilu iznad žene. Isto tako, morala je propasti i „diktatura proletarijata“. Jednostavno, kapitalistički sistem jeste izraz patrijarhata, on jeste nehuman, on jeste nasilan (u trci za profitom ne biraju se sredstva), ali kao što je autorka pokazala na primeru Dadinog suočavanja sa meduzom u sebi – koje je, simptomatično, usledilo neposredno nakon što je Dada ispevala ove stihove o Amazonkama – lanac nasilja ne može se prekinuti nasiljem već samo ljubavlju. A to je verovatno najvažnija poruka ove drame. (Primetimo da morska meduza ima dvostruku simboliku – sa jedne strane ona je Gorgona, sa druge Afrodita. Zapravo, dok god je okrenuta nasilju, čineći da Dada pretvara devojke u lutke, ona ostaje grozna Gorgona. Tek kada se okreće ljubavi i pomaže Dadi da „odlutki“ devojke, ona, u liku Afrodite, postaje lepa, lepa bar koliko je Gorgona bila lepa kao Meduza, pre nego što ju je Atina pretvorila iz Meduze u Gorgonu.)
LikeLike
>Zaključak Ovo definitivno jeste izvanredno delo! Izloženo u popularnoj formi, ono nosi duboko humanističku poruku. Poruku Ljubavi. Maestralnim kombinovanjem antičkih mitova i legendi sa savremenim civilizacijskim trendovima, autorka laganim stilom zalazi duboko u psihološke osobenosti savremenog čoveka, motivišući pažljivog čitaoca da se pogleda u lice i samom sebi postavi pitanja. Pitanja kao što su: Odakle dolaze moje nelagode? Kakva je uloga društvenog sistema u stvaranju mojih nelagoda, kao i nelagoda drugih ljudi? Da li se sreća, bogatstvo i finansijska sloboda mogu dosegnuti samo po cenu nečije nesreće, siromaštva, dužničkog ropstva? Šta mogu da učinim u cilju stvaranja humanijeg, slobodnijeg, tolerantnijeg društva? I brojna druga pitanja. Autorka sugeriše i neke odgovore. A najvažniji je taj da se lanac nasilja može prekinuti samo ljubavlju. Da pravi odgovor na nezadovoljstvo i bol ne mogu biti mržnja, sujeta, zavist, ljubomora i druge negativne emocije. Da gnev, ma kako pravedan bio, od osobe koja mu se prepusti pravi nasilnika. Da se i nasilnom društvenom sistemu ne može uspešno suprotstaviti na „muški“ način, nasiljem, kako su to, svojedobno, prema legendi, pokušale Amazonke, a u 20. veku boljševici. (Jer Amazonke su samo zamenile ropstvo žena pod vlašću muškaraca ropstvom muškaraca pod vlašću žena, a boljševici umesto diktature kapitala doneli diktaturu proletarijata.) Jedini delotvoran odgovor može biti onaj „ženski“, onaj odgovor koji nas vodi putem nežnosti, ljubavi i razumevanja. Ovo je delo koje jasno kaže ne nasilju, mržnji, sujeti, zavisti, ljubomori, posesivnosti, gnevu i svim ostalim negativnim emocijama. A veliko DA ljubavi, u svoj njenoj veličini i sveobuhvatnosti. Duboko humanističko delo, maestralno izloženo u formi istinskog „magičnog pozorišta“! Sve čestitke autorki! Istinskoj „čarobnici“!
LikeLike