Spavam blaženim snom, divljaju u meni trenuci odmora, ali beskompromisna zvonjava me polako budi iz sna, zvoni neko, zvoni, zvoni… Neko uporno zvoni na interfon da mu otvorim vrata. Da nije Kvazimodo?
Bunovna i probuđena iz najsladjeg sna, doteturam se do vrata, otvorim…
Ugledam dvoje (san li je ili java?), lepo odevenih ljudi. Muškarac u kravati, picnut, skockan, i žena s naočarima, pedantni, ljubazni, nasmejani, čak i nakon što su ugledali moj probuđeni lik.
Predstaviše mi se “Mi smo Jehovini svedoci”, te mekanim glasom koji kao s nebesa da se sliva na zemljicu rekoše mi da je “tad i tad” sastanak “onih koji su Jahvea upoznali, (možda i onih koji su ga upoznali i rado ga se sećaju, čak i iz institucija gde ne postoje boje u pratnji bolničara na skup dolaze) a Jahve želi da ga upozna svako i prima svakoga i sve..” (kreditne kartice, čekove..) i da ne nabrajam Pozvane.
Tad mi uvališe u ruke letak s likom Hrista kako obasjan svetloscu pruža k bezbožniku mesnate prste. Nebesni letak bio je prekriven ogromnim naslovom: “Čovek koji je umro za sve”. Na to joj, mirnim glasom Probuđene, ali nikako prosvetljene… rekoh:
“Džaba je on umro kad si ti mene probudila”, zalupivši im vrata pred pedantnim nosevima.
Letak sam zadržala.