Osvanu mi gladni dan u Srbiji. Ne beše prvi, ali nekako osetih, ne znam po čemu, da će biti poseban.. Nisam se mnogo dvoumila. Poslah poruku svojoj dobroj prijateljici Ani, ni ne sluteći šta me čeka.
“Ana, pozajmi mi 2000 na dva dana, pošto mi uplata leže u ponedeljak.”
Nakon sat vremena tišine, stiže mi odgovor u znaku upitnika.
“Ne razumem”, otipkala sam, “Ne znaš ko sam?” ili “Ne znaš šta hoću..”?
Pomislih: Bože, kome li sam ja poslala poruku. – pošto mi vid, kao i njen sluh nije reprezentativan.
Stoga, manem se pisanja i okrenem je.
Opet, tišina.
Do isključenja.
“Maaa..” – rekoh – verovatno sam nekom tuđinu greškom poruku poslala”
Posle sat vremena, stiže poruka: “Sad možeš”.
Okrenem je.
Dočeka me rafal rečima:
– Slušaj ti! Ako želiš sa mnom da se družiš ili bilo šta…
Tačka broj jedan: moraš da naučiš da rukuješ pravilno sa mnom.
Pokušavala sam da je prekinem. Da objasnim.. ni sama ne znam šta. “Kakvo rukovanje.. “, pomislih.
Međutim, mahnita prijateljica – puškomitraljez nije mi dozvolila da dođem do reči.
– Drrrruuuu – goooo! Ja sam za volanom! Da voziš, znala bi kako je to!
Tačka broj tri: Ja sam doživela takve traume! Ja sam žena koja živi u sojenici i bila sam tri meseca bez vode i bez struje! Nisam imala gde da se kupam!
Tačka broj četiri: (uz rastući tonalitet…) MOŽDA SAM NEGDE PO POZIVU I PREGLEDAM NEKU ŽIVOTINJU! NISI MISLILA NA TO, JEL DA?
Tačka broj pet: (sad već sikćući) Mobilni telefon mi nije primaran! (“što je u totalnoj koliziji sa tačkom broj četiri…”, pomislih.)
Usta mi behu poluotvorena od začuđenosti. Reči, da ne kažem nebuloze, prosto su izletale iz njenih usta i utrkivale se u letu. A onda, totalno zbunjena rekoh joj:
– Ne rukujem ni sa kim, pogotovo ne s ljudima. Rukovanje je glagol, a ti si osoba, sa divnim momentima. Ali sada, sa ove distance, mislim da je više onih koji to nisu. I ja sam živela u sojenici, bez struje, vode, sa prepunom septičkom jamom pod prozorom i ni sa kim nisam ovako razgovarala, ali sad hoću: jebe mi se za svih tvojih pet tački, a ti bude li ti nešto zatrebalo od mene, pozovi se na moju Šestu tačku, koju ću ti sasuti u lice”
Cičanje je bilo poslednje što sam čula pre nego što sam prekinula vezu. Moje prijateljstvo vredelo je 2000 dinara. (sa sve PDV – om), što i nije toliko velika cifra kada se osobi koja ne čuje obrati za pomoć osoba koja ne vidi.