proza

Речник бесмисла, аутор Борис K.

Поштовани пр мр др кррр Примомолбићу,

Прилажем уверљивих 25 бланко прича не бих ли добио стално место професора на Философском факултету Феноменопублике (бесмисленијег места нисам могао да се сетим). За ову тему сам се одлзчио будући да њом могу да представим, како себе, тако и своје ставове о животу и савременој литератури болје него што би то урадили философски свеци у вечном јуришу за апсолутном нирваном. Никад, господине, др мр Примомолбићу, нисам могао да схватим да се на тему постојања може другачије дискутовати. Сваки читалац ће из празне шкољке постојања коју нудим применом мог философског система и метода, захватити бисер смисла који ће му грејати душу до последњех уздаха и даха..

  1. Почетак: Прво слово речника
  2. …………………………… 16

25. Крај и последње слово речника

Аутор: Борис К.

Извори: · „Историјат писане речи на празном папиру“, () (1957), Boris K. ·
„Не осећам се као код куће“, (Феноменопубличка библиотека) (1979)
· „Транспарентно, волим те, транспарентно“ (Трансџендер студије) (1946)
· „Зашто отуђење? (École Primaire Socrates et Démosthenes) (333. п.н.е), аутор непознат
“Одсјај ништавила на секири џелата нихилисте” (Henry VIII Sparknotes) ( 1857), Henry VIII · „Писма имагинарном роботу“, Odd Future Urban Cookie Collective College, Lecturers, Belgrade, професори Никоговић и Бесмисленовић
·„Од колевке до калашњикова“, Oд Садама па до гроба, путописи, Удај Хусеин
“Приручник за сепуку”, древни јапански списи

 

Standard
prose, proza

Boris K. and Grandma Katrina, “The Adventures Of Boris K.” Leila Samarrai

One fine day, Boris K. was commissioned to hand over a tax return to Grandma Katrina, also known as Grandma Hurricana, Josefina, Super Sandy, and Camille. Regardless, everyone knew her as the ‘Freak of the Mountains’, who was infamous for releasing terribly vaporous winds. Some tell a story of how she was once a great Marxist and extreme leftist who, volunteered to fight in the Vietnam War. She drowned the Americans, who could not kill her with their rifles, by causing major flooding of the Mekong River. Others described her as a runaway Marxist who in her youth called herself, Josefina Brant and cut her hair in a Mohawk to resemble a great American Indian warrior. Regardless, she was a feminist with no desire for marriage who literally blew away all her suitors. Whenever an eligible man came near her, she would destroy them, creating storms, hurricanes, tornadoes, even blizzards to deter their efforts to court her. No one was really sure if she was really as bad as the legends indicated because her name changed as often as her methods of destruction.  Regardless, everyone lived in fear of her.

For a long time, no one ever heard or felt anything from Grandma Katrina.When she got old, she decided to move to the top of a very high mountain and live on welfare. No one ever really heard about her except during tax time. For, whenever a postman would attempt to deliver her tax forms, terrible storms and flashes in the sky would appear. These annual deliveries incensed Katrina and she couldn’t help but break wind and annihilate every last man delivering her mail. As a result, she hadn’t paid her taxes in over 1500 years.

Boris K., who decided to try out being a postman for the Phenomenrepublic, thought the stories were just legends. Why did they look at him in such a pitying way when the boss gave him the assignment? They told him all he had to do was hand over the tax evasion form to the old lady. Boris K.’s colleagues explained to him that once he was three quarters of the way up the mountain, he will have reached the point of no return, the spot where every postman before him made it, but never came back from. Despite the legends and warnings, Boris K headed up the mountain ready to fulfill his duty.

He started his ascent at exactly eight o’clock that morning. He calculated that he would be able to hike approximately 4 hours per day if he needed to take a break to catch his breath every 25 feet or so. The journey ended up taking four full days. The slopes were sharp as glass, the curved crystalline walls made it impossible for Boris K. to progress without a great deal of pain and a number of skin lacerations. At times, he would slip, grasping for the moss and throwing himself over ramparts to avoid bruises during his freefalls. Blistered by the relentless sun and rushed by wild goats, Boris K. kept on going. Through dry parched lips and a raspy throat, he raved:

“Oh my darling….Oh my darling… ohhhhhhhmyyyydarrrrrrrrrling Clementine.  Thou art lost and gone for taxes,  Ohhhhhmyyyydarrrrrrrrrrling Clementine!

 When he got too hot, he fanned himself with the tax papers until finally he reached the end of the road, or at least he thought it was the end. Mysteriously, a seemingly insurmountable obstacle presented itself directly in front of his path.  It was a giant obelisk, taller even than the pyramid of Giza. Boris K. stood staring at the unexpected barrier, desperate and exhausted, when he heard a menacing growl erupt in front of him. Startled, He leapt up, grabbed the bag with the tax papers, and assumed a fighting stance in front of the mysterious creature, who appeared to be from the early Mesozoic era.

“I am a flesh eating Epanterias.  Call me Caliban” spoke the monstrous creature as saliva dripped from his canines.

Boris K. was blinded by fear, and momentarily lost his head. Fortunately, when he came to, he remembered he had a rope. He thought he might try using it to escape somehow. Desperately, he threw the rope over the Obelisk, where, by chance it landed over a small tree that was strangely growing out of the side of it. Like a bird flying into his mouth ready roasted, Boris K. had received a means to climb out of his trouble, thus sealing his questionable fate with the wind. Or so he thought. For as he descended the obelisk, he became entangled in the rope and rolled down the monolith like a log, breaking one rib and bruising one-half of his body.

After crashing into the hard ground, Boris K. sat up on the other side of the narrow but tall structure, moaning and whining. And that was then the beast approached him, calmly walking around the side of the obelisk, his fangs bared and his eyes bloody. The saliva was now literally streaming from his mouth like a waterfall. Suddenly, they both paused upon hearing an elderly lady speak with sandpaper in her voice.

“Son, did you bring your Grandma Katrina’s pension?”

She smiles at him with anticipatory evil in her eyes. She spreads her arms wide to embrace Boris K.  His eyes blur with anguish while shivers stream through his body. He cries out though his dry mouth.  It is at this moment he realizes that Grandma Katrina has been tracking him since the beginning, changing name and form, but always the same evil old lady.

“HELP!”he cries, but he knows no one will come.

“Do not be afraid, ”Grandma Katrina consoles him. “I’m a vegetarian, and Caliban does not bite, either. And even if I ate meat, I would have no interest in a postman. Their wages are too small, and they take no bribes to fatten their wallets or their stomachs.  You’re just too skinny for any monster’s or witch’s taste.  Boris K. takes it in, looking sideways at the Mesozoic animal, still salivating.

Katrina pats and parts Boris K.’s hair with her bony finger and proudly says:

“I am the queen of typhoons, hurricanes, tornadoes, blizzards, bombogenesis and spring fevers that blow in from my March winds. Just give me my pension and give up on any tax forms. I’m responsible for blowing in Spring Fever with the Western winds, and I’m busy with more important matters.  You postmen are annoying me. I’m losing my motivation to develop the mountainous highlands.

She pauses and looks at him inquisitively, as if she’s looking at him for the first time:

“You are the first one to make it this far up my mountain. Because of your tenacity and immunity to my vaporous charms, I will spare your life, but only if you can manage to deliver me your letter.”

At that moment, Katrina puffs her cheeks with the force and power of a trombone virtuoso and in a coloratura glissando,  she lets out an unholy wind, strong enough to blow Boris K. back down the mountain. Boris K. turns his head and shields his face, but stands his ground.

“The way you conquered the obstacles I laid in front of you, like my magical Obelisk, which even naturally blonde girls confidently managed to bypass, amuses me. I admit Boris K., as long as I’ve been alive; I’ve never seen a fool like you!”

And with that comment, she flies away, back to her front porch. After five days and five nights of hiking and ascending that mountain, then climbing up and down an obelisk without any food or drink, Boris K. finally finds himself at the summit where Grandma Katrina was waiting for him, cleaning her tooth with dental floss.  Now all he has to do is figure out how to get the tax papers in her hands so he can go home. Grandma Katrina sees the tax papers in Boris K.’s hand, chuckles, lifts her dress, and then runs into the cottage for a game of cat and mouse. Boris K. notices that the cottage has neither doors nor a mailbox. Grandma Katrina suddenly appears with her pet dinosaur, Caliban, on the bench next to the house. She sings a song with the eerie, husky voice of a woman at least, two centuries old:

Oh, Beelzebub, please open up your sheath

I conjure you to fill my mouth with teeth!’

Woot! Woot! 

After jumping up and down for joy, she instantly vanishes again. Boris K. stands up and limps up the one step to the chalet.

“What am I to do now?” He thinks, “Without a mailbox there is no way to hand over the tax papers!”

He suddenly hears roaring laughter coming from the forest. It sounds like Caliban and Grandma Katrina were laughing together. Her teasing was really getting on Boris’s nerves. She would appear on the bench beside her house and then disappear into the forest again. At one point, she appears near her house again, holding a cache of teeth in her wrinkled hand. That was when Boris looked up to her face and noticed that her mouth was collapsed in over her virtually toothless gums.

One, Boo … thixty-thibe …” With each tooth counted, The Witch throws them far away from her, saying to Caliban.

‘Betch!’

Josefina had trained that dinosaur to return all 65 teeth back into her emaciated hand. Boris K. picks up a rock that looked like it also came from the Mesozoic era– it was gilded – he wrapped the tax return carefully around the rock, attaching it with rope. Upon considerable reflection and invoking the laws of physics, Boris K. turns his arms at a 180 degree angle; hand bent at the elbow, and releases the stone with full force toward the dark little room in her house. He misses.Stunned, Boris looks around the ground for another stone, finding one that might work. Afraid he might encounter Caliban again, he waits. He thinks to himself,

‘If I wait for Grandma Katrina and her beast to doze off, I can deliver those tax papers and then escape from this infernal den as fast as possible.’

Holding all 65 of her porcelain teeth in her wrinkled palm, Grandma Katrina speaks in a voice mimicking that of  Demosthenes in the first stage of practicing Filipik:

“Abambon ah hope…! Babaa bime I bell ah beep was buring babecbacular bariot b races in Angen Brome.  I waz bear an Grabe Ceezer asbed me to reblace em”

Katrina then turns her attention to cleaning her dental crowns and bridges with Efferdent and then affixing them to her gums with Fixodent.  She was feeling fresh and fragrant again. Grandma Katrina turns to Boris K. and makes a creepy face. From her toothless mouth he could hear a strange squealing sound. This was Grandma Katrina laughing uproariously; and, to the horror of Boris K., she enchanted his tax papers and they were floating around in the wind. He got hold of his papers again, and aware that it was his last chance to be saved, he took small careful steps toward the entrance of her house. Unfortunately, it was enchanted too due to phenomenozations, and each time he tried to grab the door, the house would fly away from him, just out of reach.

“I will not give up!” Boris K. mutters emphatically, out of spite.

Beside him appears the Mesozoic man-eater, with saliva pooled all around him.  He licks Boris’ muscles that are bulging with so much intensity, his postal uniform is bursting at its seams. Looking into the dark crater mouth of the prehistoric creature that threatens to swallow him whole, Boris K. orders loudly:

“Ricky, fetch!” and he throws his stone.

So this Mesozoic beast, possibly a distant relative of Pavlov’s dog, instinctually takes off, retrieves the stone, and brings it back to Boris K, with a vigor and happiness beyond all comprehension. Then, Boris takes out a copy of the tax return from the pocket he uses to cool himself when travelling in hot zones, he stares at it, and then crumbles it up in sadness, his hands trembling the whole time.

“Now even you are no longer of help.” Boris K. bitterly realizes that the law has failed him. That is when he hears the witch begin to speak again, in a distant, yet, academic tone:

“Fear is desirable, Boris K. Running away intensifies it. It disappears just before you confront it.”

The old woman was cooled herself with the disintegrated cover of Sigmund Freud’s book, The Ego and the Id.

“This is to be expected, is it not Boris K? I am a well-read Granny. Tell me, how did it all start, Boris K?

With that question, she begins a recitation as she magically lies Boris down on the bench, his arms resting thoughtfully behind his head.

 ‘For always you will stay and be a kid

Reacting and then following your Id

Postmen rarely make it past their ego

Forgetting there is so much they don’t know.’

Woot! Woot! Ha hahahaha!

Upon finishing, Katrina laughs blissfully and sadistically, revealing a full mouth containing sixty-five shining gold teeth. Then subtly, the air shifts, then ripples, revealing a focal cyclonic wind that surrounds only them. In the eye of the storm, Boris’ hair stands on end. He is already half dead from fear, and dripping with sweat. Boris K., confused and fearful, waits for the next play in Katrina’s sinister game. In his moment of fear Boris K. remembers something he heard someone say once:

‘On every mountain there exists a miracle.’  Or was it ‘if you have faith you can move mountains?’ Hmmm. He couldn’t remember exactly, but he knew that it was something about miracles being possible if you were on a mountain.  Well, he was on a mountain to end all mountains, and so he was ready for his miracle!

With these confusing thoughts, Boris K. feels somehow comforted. Although it was dark, the sky was still shining and the sun was searing Boris’s body with an unbearable heat.

“What shall I do?” he thinks desperately.

He throws his hands up in the air and implores the blinding sun for assistance. Overwhelmed by fatigue and despair, his hope almost completely abandoned, the witch, who found Boris K. endlessly entertaining, laughs heartily, raises her skirt and then flees into the woods. For a long time, the woods echo with the witch’s laughter. Being infused with the energy of the sun, Boris K. finds renewed hope and climbs up to the top of Katrina’s house, invoking the strength of Hercules. Once on the roof, he leans against the chimney and holds onto it tightly. Once again he thinks about miracles on the mountain and he mysteriously feels his hands slipping into the chimney. His hands are now covered with soot, so much so, that they turn a surreal shade of red and black. With this success, he pokes his head and torso through the structure, momentarily staggering in the slowly increasing wind as he is half in and half out of the chimney. Confused, he peeks his head back out of the chimney to see if he can see Katrina. And that is when he is seized by a fully-erupted  bombastic Tempest. Upon a great whipping wind, both Boris K. and the house are elevated to the heavens. Boris K. tightly shuts his eyes in fear, but manages to drop the tax papers into the chimney before he lets go, falls for an eternity, and then finds himself swimming in the middle of the Indian Ocean.

Epilogue: Many years later, about 166 kilometers from the Earth, a low-orbiting NASA satellite known as Titan H, locates a tax return within a piece of space trash that resembles a house. Once again, despite all his best efforts, Boris K. prevails.

Standard
proza

Leila Samarrai: Svrha života

https://belegbg.wordpress.com/2016/01/09/leila-samarrai-svrha-zivota/

Jednog dana, Boris K. došao je do zaključka da je uradio sve što je mogao na ovome svetu. Rekao je glupom da je glup, licemeru da je licemer, sebičnom da je sebičan, budali da je budala. Te noći, u snu mu se javilo neobično biće sa pačjim kljunom i perajima i reklo:

„Nisi uradio sve što si mogao, Borise… Nisi se pokrio jorganom od kože banjipa, mitskog bića starih Aboridžina. Kad ustaneš, jorgan će ti biti na dohvat ruke, a nakon toga, srešćeš mudraca koji će ti pomoći da ispuniš svoju životnu svrhu.“

Kad se probudio, Boris K. ustanovi da je umesto ćebetom prekriven jorganom od kože banjipa u koji se umota, drhteći…

Pogledavši se u ogledalo, ustanovi da ima lice psa, da su mu zubi ispali, a kljove iznikle. Okrenuvši se, primeti i to da mu je izrastao konjski rep. Nemajući kud, Boris K. reši da sačeka Mudraca. Umesto njega, došao je komšija Vasa, koji ga je odveo na pečenje.

weird_dreams_by_artbybones

Standard
aforizam, proza

Beseda na gori Borisa K.

Blaženi da su siromašni umom, njihova je d iploma državnog fakulteta

Blaženi da su oni koji već jedu jer oni će se nasititi….

Blaženi su bogati jer oni će dobiti kauciju

Blaženi su s prljavom maštom jer oni će akciju videti 

Blaženi su mirotrovci, jer oni će nas sve srediti

Blaženi su oni koji progone jer njihove su slobodne parcele

Blaženi da ste i veselite se jer je nagrada vaša na nebesima al’ nagrada je sad i odmah krkanluko korporativnom trosku vo vjeki vjekov. Amin.

Standard
proza

Stan Borisa K, hitna služba za poludela pisma, “Avanture Borisa K”, Leila Samarrai

https://belegbg.wordpress.com/2015/10/01/stan-borisa-k-hitna-sluzba-za-poludela-pisma

stock-photo-crazy-monster-cartoon-character-letter-sent-in-the-mail-211526926Pismo je putovalo devet godina dok se konačno nije našlo na stolu Borisa K, stručnjaka za tumačenje hijeroglifa. Ono progovori ljudskim jezikom, sa jakim akcentom Donjeg Nila.

„Patim!“, reče i presavi se od bola. Beše ubledelo i iscrpljeno od devetogodišnjeg lutanja. Boris K. stručnim potezom izvadi iz celuloze preostale metke, previ pismo selotejpom i reče:

„Ostaćeš par dana u mojoj fioci, dok se ne oporaviš, a onda ću da te dešifrujem“.

Tri dana kasnije, Boris K. baci se na posao. Uoči da pismo ima 7.000 znakova koji se ponavljaju. Pismo je zapravo bila kombinatorika tri slova P–A–S: crteži mrežica za hvatanje tropskih muva, kao slovo A; crteži Spasiteljevi sa klinovima na šakama i zglobovima kao slovo P; crteži Sofronija Sofronijevića sa psećom glavom kao slovo S.

Boris K. se počeše po glavi, i shvati. Sofronijević je angažovao lokalnog Tutmozisa, eksperta za hijeroglife, da mu rastumači sadržinu ukletog egipatskog pisma koje se stvorilo niotkuda. Govorilo se da je Sofronijevićeva čukunbaba bila daleki predak Kleopatrine služavke koja je odbila ujed zmije, te da je pismo osveta faraona.

Po Tutmozisisu, pismo beše natopljeno otrovom i kojekakvim egipatskim travama od kojih je Sofronijević upao u stanje opčinjenosti i zaluđenosti. Kao takav, nije mogao da kontroliše misli, niti da se odupre snažnom dejstvu prokletstva.

„Tvoj je zadatak, Borise K, da spojiš ovaj prljavi dvojac, egipatski primerak sa drugom mu polovinom, fonetskom bliznakinjom koja se od pojave papirusa na ovamo družila sa Feničanima. Tako kompletnog mene će svi razumeti“, objašnjavao je egipatski primerak.

Boris K. naoštri kvalitetnu kopiju olovke Graf fon Faber i otpoče svoje. Najpre se obratio Sofronijeviću, i to na vrlo domišljat, ciceronski način, hvaleći mu mane, a kudeći vrline.

PISMO JE GLASILO:

Poštovani g–dine S. S, uredniče magazina KVGBR (Kultura Vrti Gde Burgija Neće)!

Šaljem Vam priču koju pišem, evo ima već trideset godina. Ruka mi više ne drhti, jer je već u petnaestoj godini svog putešestvija završila sa svim onim poganim idejama koje se kriju iza kulisa našeg uma. Pre devet godina sam Vam poslao prvo pismo računajući na sposobnosti vašeg ličnog Dešifranta. Verujem da kritičar Vašeg kalibra ne može biti bez svog ličnog Le Dešifranta!

Gospodine Sofronijeviću, nikad Vam neću pisati na engleskom. Bitno je da je čovek „les resourseables“ što bi rekli Englezi, a dobro znate da sve što oni kažu zvuči i znači isto. Takav im je jezik, karakteriše ga odsustvo gomile padeža, a gde nema padeža tu je prisutna lenjost izraza. Zato sam odlučio da esenciju ispišem esencijom. A esencija, to je prastaro egipatsko pismo, uz koje sam Vam poslao i prevodilački program — ali, možda se zagubio?

Urednik podiže pogled sa spisa i obrati se psu:

„Zagubio?“ Opšte je bilo poznato da Sofronijević nikad ništa u životu nije zagubio. Potom opet psu: „Ti nemaš veze sa ovim?“ Pas odmahnu njuškom.

  1. nastavi da čita: „Ako biste mogli, ako biste izvoleli, ako biste rekli…“, nastavio je da čita, uzevši u ruke tompus sa ukusom čokolade. Odložio je pismo i pripalio uz uzdah zadovoljstva. Uvukao je dim, otvorio usta poput ribe i počeo da pušta guste kolutove dima.

„To je Boris K. — Nadrealist. Mada, može da prođe i kao satiričar. Da ga predam magazinuKlin?“, razmišljao je i, mazeći psa po glavi, sa najvećom pažnjom nastavio da čita.

„…Gospodine Sofronijeviću…“, na ovo se urednik od miline promeškolji u stolici. „…Želim objektivnu kritiku, do najsitnijih detalja, do slovne bronhiole! Znam da grešim dok Vam ovo pišem. Već vidim kako se greške umnožavaju, kako se pretvaraju u piramidu veliku kao Maču Piču. Sa ulaskom u šezdesetu godinu života, shvatio sam da bez Vaše pomoći nikad neću završiti svoje delo, govorim Vam sa pouzdanošću kojom NOD32 detektuje viruse…

Kako to da se to Vama ne dešava? Pišete bolje nego Šekspir, a misli su Vam sadržajnije od jezgra magnetnog transformatora savršeno uzemljenog u kućište talenta… (Sofronijević se počeša po glavi. Pas počinje da reži.) … Kako izreknem veliku misao, tako ubrzano gubim moždanu masu. Na lobanji mi se već načinila jedna pukotina od naprezanja, ma kakva pukotina, rupčaga poput najdublje tačke Atlantika u Portorikanskoj brazdi.

Pitaš se kako je ime mome romanu? Upravo Brazda Portorika, zbog te dubine, moj gospodine, dubine misli, zbog taloga koji niko nije perom zahvatio od prvog dvonošca do ovog što je skoro umro u Džaipuru kao stotridesetosmogodišnjak. Bojim se da ne završim kao on, još uvek zaglavljen u svom remek–delu. Bojim se, gospodine.

Trenutno Brazda Portorika ima devetnaest tomova, ali bih je, uz Vašu pomoć, sveo na sedamnaest, ili makar na osam tomova. Šta velite? Posvećen sam svome čedu kao Dalaj Lama nirvani, kao Henkel ekologiji, ali ne znam koliko ću još da živim, gospodine, te sam u žurbi.

Juče sam bio kod doktora. Ustanovio je prisustvo antitela na membranama bubrežnih tubula. Dok ovo pišem ležim u krevetu, čitam knjigu „Memoari jednog Mameta“, idiota koji matematičare podučava velikim teorijama, i diktiram pismo životnom saputniku Milutinu (nadam se da nisi jedan od onih… jer to bi bilo strašno, gospodine, takav um, takva ćelijska membrana, a da su u nju upletene i ugravirane nelogične misli, te odurne ideje da je ljubav muškarca prema muškarcu greh!) Preklinjem Vas! Uredite mi tekst ili me ubijte!

Iskreno Vaš, večito omalovažavan,

sa pukotinom nasred čela,

iskreno Vaš, sa ubrizganom injekcijom haloperidola.

Boris K.

  1. S.

Nikada neću odustati. Ovih dana učim francuski jezik, gospodine Sofronijeviću, kako bih se bolje izrazio. Ako me smrt ne pretekne, uskoro ćete dobiti i francuske kopije mojih pisama… Svih ovih godina svoja remek–dela pišem na staroegipatskom, iz patriotskih razloga. Ali, fonetske verzije mojih knjiga možete kupiti u knjižarama širom Hurgade…

Hladeći se otpusnom listom koju je pronašao na stolu među silnim papirima, Sofronijević pogleda u rotvajlera. Pošto je pas spavao kao zaklan, S. se zadovoljno nasmeši i odluči da odmah otpiše Borisu K.

Gospodine,

Ukoliko ste još živi, a prokletstvo faraona Vas sustiglo nije…

Odbacujem sve moguće sumnje u vezi Vašeg pisanja gospodine. Vaš dar je neosporno neosporiv, ali bolje se u Hurgadi i ne može pisati spram onolikih vrućina. Preselite se u hladnije krajeve i počnite sve ispočetka. Pišite mi za pet godina, pa ću vam poslati preporuku moga psa koja će vas proslaviti, van svake sumnje. Imate moju reč…

S neizmernim poštovanjem i tako dalje,

Sofronije Sofronijević.

Boris K. podiže pogled sa pisma. U oku mu zasjakti sjaj. Znao je šta mu treba činiti. Okrete S. S. telefonom.

„Imam važne vesti.“

Dva sata kasnije posetio ga je Sofronijević u pratnji vernog rotvajlera, razbarušene kose, ubledela lika, modrih usana, očiju koje su podsecale na dve šupljine. Videlo se da je probdeo nekoliko besanih noći. Sedoše za sto, a Boris K. pročita dešifrovano pismo.

„Nećače,

Ne stigoh ni da zažalim što me je moja strast ka dalekim predelima, morskim pučinama i vrelim peskom odvojila od moje dece što polako venu, nezalivena. Znaš i sam koliko sam te uveravala da redovno zalivaš, moje divno cveće u vreme moga odsustva, ali ti to nisi činio, bio si zauzet trebljenjem buva na telu tog beskompromisnog kritičara, te džukele grofa fon Baden–Virtemberga.“

Rotvajler zareža i napne mišićavo telo. Razjapi čeljusti kako bi raskomadao pismo. Sofronije iz levog džepa izvadi revolver i nacilja u pismo.

„Prestani, inače… „

Boris K. smiri situaciju lakim pokretom ruke.

„Sačekajte, strpljenja… ima još. Ova žena nije sva svoja, oprostite joj“, skoro nežnim pokretom glave nakloni se rotvajleru, uz svo poštovanje prema velikom vladaru među ljudima.

„Vaše prevashodstvo, grofe fon Baden–Virtemberg“, prozbori toplo.

Pas se smiri i zauze stav pažljivog slušaoca. Sofronije vrati revolver u džep uz upozorenje da ako opet bude došlo do ovakvih ispada: „Ja ću, ja ću…“, stegnu pesnice, a vilica mu zadrhta.

Boris K. nastavi sa čitanjem pisma tetke Sofronija Sofronijevića:

„Moje biljke, moj divni oboleli hibiskus proždran je crnim bubama. Šestu godinu izdržao, desetu poklekao. Opšte je poznato, Sofronije, da moje biljke mogu SAMO deset godina da prežive bez zalivanja i koristim poslednju priliku da te upozorim da mi otpišeš…

Da li zalivaš Roziku? Njenu decu i ostala moja mila čudovišta? Ne bih da proveravam pa da se vratim deset godina ranije nego što sam planirala… rukopis nečitak…ah, da, ponavlja.. vraća se na staru temu gospodine… njen hibiskus… Ni koprive mu više ne mogu pomoći. Zar ti ne rekoh, Sofronije da mi redovno zalivaš cveće na hodniku i na terasi, zar ti nisam sedam godina pisma na staroegipatskom jeziku pisala… ovde je rukopis opet nečitak… stoje hijeroglifi i nekakvo cveće…

Boris K. se ućuta.

„Šta kaže? Čitaj dalje!“

„Dodaje… malo mi je neprijatno gospodine…“ ali pošto sam, nećače, znala da voliš samo inteligentne igre pisala sam ti pisma hijeroglifima pitajući se da li će do rešenja pre doći tvoj rotvajler, jer tako obično biva.

Sofronije ustuknu, rumenilo mu obli obraze. Pogleda u rotvajlera sa zavišću.

„Istina je — nastavi sa čitanjem Boris K. — da i nisam imala izbora. Kadgod sam u Hurgadi, dogodi mi se nešto neobično. Čim kročim blizu grobnica mozak mi se vraća u petu reinkarnaciju od ove. Stoga, mogu da se izražavam isključivo na jeziku faraona i to sa provincijskim akcentom ropkinje i sluškinje božanske Nefertiti. Doktor mi je rekao da je u pitanju moždani fenomen. Fonetski se izražavam isključivo hijeroglifima. Trenutno sam u desetoj inkarnaciji. Pospremam piramide.

Sofronije se počeše po glavi.

„Mislio sam, a i dalje mislim da je luda. Ali, potpuno sam fasciniran njome, Borise K. Takva upornost… Sedam godina! Angažovao sam najstručnijeg među stručnjacima — tačnije, vas (Boris K. načini pokret dubok naklon gospodinu) kako bih otkrio razlog tolike upornosti. Ali.. ali…“, Sofronije se zbunio ne znajući kako da shvati tetkino pismo. Da li je ona zaista sve vreme tek na originalan način pokušavala da mu saopšti da treba da joj zalije cveće?

„Ukratko“, preseče dalju diskusiju Boris K, „u pismu ti tetka poručuje da izvršiš magijski čin tako što ćeš bubu srebrnozlaticu da ubaciš u njen stan preko terase.“

Rotvajler sumnjičavo pogleda Borisa K, ali ne reče ništa…

„Evo, ovde piše“, Boris K. pročita razgovetnim tenorom, dikcijom na kojoj bi mu pozavideo i Šoov profesor u Pigmalionu.

Tiyahin na hindi malalanta
abraxus abraxus kostolomče,
Art Ur sa labas ng palayok
at ipaalam sa espiritu vaskervil
vasker sa et Konan Doyl
Bogmejok Hibiskus Tetka!

Boris K. se značajno nakašlja: konan dojl na hebrejskom znači srebrnozlatica.

„Oprostite što želim da skrenem pažnju… Gospodinova tetka Fransoaza gajila je pored Rozike i hibiskus“, začu se novi muški glas. Boris K. i S. S. poskočiše na svojim mestima. Na ulaznim vratima Borisovog stana stajao je Tutmozis, prvi komšija Sofronijeve tetke Fransoaze.

„Divna je gospođa Rozika… ovaj, Fransoaza… Vaša tetka, gospodine Kritičaru“, nakloni se Tutmozis literarnom geniju koji je bio zatečen ovom iznenadnom pojavom.

„To doista nije ništa čudno. Često bih, kao prvi, verni komšija, pio čaj od hibiskusa sa Vašom tetkom, u pet sati na engleski način.“

Tutmozis je, zapravo, samo katkad dopuštao da ga ekscentrična komšinica odvuče u svoj stan, uz nadasve ljubazan poziv koji se nije mogao odbiti. Imao je naime taj problem da bilo šta odbija starijim gospođama, bez obzira na… Obrisa maramicom čelo, zaklopi oči i preda se uspomenama. Bilo je to pre deset godina.

Prisećao se kako je, na sam dan njenog odlaska, govorio Fransoazi:

„Biću iskren sa vama, Fransoaza! Od smrada Vaših biljaka onesvestim se bar jednom mesečno. A sada, kad Vi odlazite, bojim se da li ću uopšte moći da dišem od tolikog smrada. I to nije sve! Bojim se da uskoro u samoj zgradi neće biti ljudi! Kao i ja, biće ugušeni! Vi, kao predsednica kućnog saveta morate i o tome da vodite računa. U ime Božje, prestanite da smrdite!“ Tutmozis nagonski začepi nos. Lice dobre Fransoaze se izduži.

„Ah, ne vi, ne Fransoaza, već biljka Ferula!“ Tutmozis joj stisnu obe ruke i rasplaka se nad skupocenim prstenom iz Aleksandrije koji je šljaštio na njenom domalom prstu leve ruke.

Najednom omamljen smradom egzotičnih biljaka koji je dopirao sa terase, Tutmozis zapuši nos i nadu obraze. Fransoaza hitrim pokretom dohvati mirišljave štapiće sa stalkom u obliku tarantule zabodene u vrč pun peska i zapali ih. Omamljujući miris arome sa istoka proširio se prostorijom.

„Vidite, Tutmozise. Istina je! Planiram dug put na 20 godina kao ženski Odisej. Nameravala sam da svom sestriću pišem pisma sa uputstvima za zalivanje mojih voljenih smrdljivica. Ima ih svakojakih: egzotične mesožderke uvezene pravo sa broda ’Transafrika’ koji oplovljava Afriku od najsevernije tačke drevnog Egipta sve do Rta Dobre Fransoaze, gde ću se snabdeti specijalitetima od lososa i ostriga!“

Sutradan je ogromni kamion, ukrašen sa dva trougla, jednim, gornjim, zelene i drugim, donjim, plave boje, divljim režanjem podigao mamurnog Tutmozisa iz najdubljeg sna, dok se uredno parkirao ispred zgrade. Iako je bio pod dejstvom alkohola, dature i uopšteno uzevši, prethodne noći koja mu se činila pomalo nestvarnom, Tutmozis je uspeo da, čkiljeći, prepozna oznake Tanzanije na teškim vratima kamiona. Bila je to nova isporuka iz dubina nepregledne Afrike.

„I to dan pred polazak Fransoaze na put oko Afrike. Da li ću ostati živ?“

Bunovan, u poderanoj pidžami, Tutmozis ne stiže ni da pritisne zvonce na Fransoazinim vratima, kad se pojaviše dva krupna, zelena oka.

„Čula sam vest! Čula sam! Ispratite me, Tutmozise. Zajedno ćemo da unesemo sanduke mojih divnih afričkih ljubičica.“

„Sanduke?!“

„Rozika!! Moja divna Rozika!!“, polete Fransoaza prema lepljivom čudovištu koje je doneseno skupa sa afričkim ljubičicama. Imalo je izdužene listove u obliku mača. Bila je to južnoafrička biljka mesožderka.

Rozika uzvrati osmeh pun snažnih, oštrih zuba sa kojih se cedila pljuvačka. Tutmozis proguta knedlu. Poče da psuje, da kune, proklinje, preti ozlojeđenog lica, sve u strahu od zlokobnog pogleda koji mu je Rozika uputila.

„Jadnice ne zaslužuju da ih grdite, komšija. Imaju osetljivu i dobru dušu. Istina je da pomalo smrde i da neke od njih imaju osmeh Osmog putnika, ali to čine kako bi se zaštitile… recimo od vas“, pokroviteljskim tonom govorila je tetka Sofronija Sofronijevića. „Ali, ja se za njih ne bojim. Moje voljene smrdljivice mogu da prežive i deset godina bez zalivanja!“

Tako je tog vrelog letnjeg dana Tutmozis ispratio komšinicu na brod, obećavši joj da će čuvati i zalivati cveće i preneti poruku sestriću.

„Biće mi zadovoljstvo. Iako smrde, vi ih ipak volite.“

Tetka Fransoaza se toliko oduševi njegovim manirima, dobrotom, ljubaznošću i razumevanju prema njenim voljenim čudovištima da se zaplaka i na dar mu ostavi rezervni ključ od stana.

„Ovaj ključ imao je samo tumač hijeroglifa, Boris K. Spasla sam ga iz usta krokodila iz Nila, pustivši na zver jednu Rozikinu pretkinju.“

Boris K. je od rođenja bio figura hirovite igre sudbine koja mu podari nesvakidašnje i veoma različite talente. Polukvalifikovanom radniku koji se u slobodno vreme bavio bodibildingom i birao zanimanja koja su svojom prirodom prkosila jedna drugima, zvezde su bile naklonjene.

Prilikom dešifrovanja komplikovanog slikovnog pisma nije se oslanjao na gramatičku logiku starih naučnika, već isključivo na vlastite sposobnosti zapažanja i primarne instinkte, katkad i na reflekse i razne osećaje koji bi se mogli okarakterisati kao parapsihološki. Tako Borisu K. ne pade teško da za nekoliko dana izuči hijeroglife.

U Fenomenopublici su ga prozvali Šampolionom zbog nesvakidašnjeg dara koji mu je bio kao uručen sa debelog oblaka sa kojeg su se cerile više sile.

„Vis major“, govorili bi naučnici, smatrajući Borisa K. fenomenom kojeg su svemoćnim dahom dotakle fenomenizacije i koji je jedini uspevao da poništi njihov efekat, tako što su mu otkrivale svoje poruke i namere u snu“, šaputali su pred novinama zatrpanim trafikama redovi putnika koji su kupovali karte za gradski prevoz na kojima je bio utisnut Megavažnićev lik.

„Biće da je Boris K. naš spasilac“. I tako dalje.

„Nisam ovo tražio. Ali, svakako, da od toga ne može biti ikakve štete“, izjavio je u elegantnom sivom poslovnom odelu za Doušnik, sučući brkove po poslednjoj modi sa aktovkom koja je lisicama bila privezana za njegovu moćnu, šampolionsku ruku.

Tom istom rukom, Boris K. je bez mnogo muke, tumačeći naizgled jednostavne slike i zapetljane simbole, šampionskom brzinom dešifrovao sadržaj skoro pristiglog pisma tetka Fransoaze, od čijeg je stana napravio vlastitu kancelariju, proteravši Tutmozisa koji se tu i dalje vrzmao kao njegov Prvi pomoćnik.

Boris K. stegnu kovertu, prinese je prozoru, ka jakom svetlu, uhvati senku dokumenta, ali nije razaznao ništa. Raspečati pismo, otvori ga i ugleda nacrtano raznoliko cveće, kao i prekrasne ilustracije egzotičnih životinja.

Tada mu sinu ideja kako da se otarasi biljaka…

„Pustite, Tutmozise! Da li tetka naglašava kakva vrsta srebrnozlatice treba da…“

Sofronije Sofronijević, ugledni kritičar Republike, utegnutim i uštogljenim stavom podsećao je na činovnika čehovljevskog tipa. Lice mu je bilo bledo kao smrt junaka iz priče slavnog Rusa.

„Naglašava da se obratite sinu jednog nobelovca koji upravo piše članak o Vama i koji poseduje rečene srebrnozlatice. Pošaljite mu pismo u Hurgadu“, odgovori on suvim glasom.

Ustajući Boris K. pažljivo odloži šoljicu čaja.

„Oprostite, čeka me još jedan sastanak… već kasnim.“ I nažvrlja Sofroniju adresu, tako da Tutmozis ne vidi.

U tom trenutku, pas zalaja, baci se na pismo i poče da ga kida u komadiće. Tek što je dograbio kraj pisma, pogleda s mržnjom u Borisa K. i skoči na njega u nameri da ga rastrgne. Bila je to scena nalik onoj iz filma Dečaci iz Brazila.

Boris K. jauknu držeći se za okrvavljenu nogu, dok je Sofronije izvežbanim glasom umirivao pomahnitalo pseto.

Tad Tutmozis uzviknu s neskrivenom zlobom:

„Ovaj prevarant ne samo da me je izbacio iz kancelarije kojom sam se godinama dobrotom Vaše tetke služio, ne samo da je prevario Vašu tetku, već je isprovocirao i ovog plemenitog psa! Podla laž! Ovo je poštanski fah koji pripada gospodinu pod imenom Sibor K! A njegov cilj je da biljke Vaše tetke svenu za šta bi tetka okrivila samo Vas! I Rozika, mila Rozika bi bila mrt…“

„Dosta!“, razdra se razgoropađeni Sofronije. Okrete se Tutmozisu i zareža na njega:

„Napolje!“Tad se okrete Borisu K. i reče:

„Da sam znao, odmah bih Vas podržao. Svakog dana se molim da te biljke svenu. Zbog silnog smrada retko tetku obilazim.“

Ali, pas je imao drugačije mišljenje. On ne beše popustljiv kao njegov gospodar. Lingvistička prevara je prevara lingve! A Sofronije je bio slab na preporuke svog psa.

Prevara je otkrivena, Tutmozis je bio svedok. Rotvajler je tužio Borisa K, tako da je, ipak, bio prinuđen da potraži novi posao.

Standard