MRAKĆE RAZUMETI
Leila Samarrai
Vašoj milosti *
U hlad ruža htela sam da se sklonim
Ali zaspah u knjizi
Otvorenoj na pesmi o (m)učitelju
Pesnici davnašnji
Pod senkama i zemljom
Računaju li na serafime
Na tamninu, na prozorska okna
Na odškrinuta vrata i tajnu života
Na grane čempresa koje tišinom mame
I dugo severno jutro pod harfama
Na izmaku vidokruga
Neka nam ćutnja iščupa istinu
Od kamena spevanu
*Upućeno čitaocima
1
Tuga je skrivena u glavi ovenčanoj krvlju
Ka mudrosti zvanoj Jerusalim
Ubijate čoveka što daljinu osluškuje
Je li tamo zbilja “Ecce Homo”
Viša hijerarhija Španije
Dok teče vreme očaj silazi do krvarenja
Bolno nikad, ne priznajući bol
Ptica sam
Ptica sa željom da umre u Španiji
Napisaću u izveštaju
U mekim plodovima krije se
Namučena Hulija Burgos
Onostrano sećanje otkucava šest časova
2
Taština na lisičjem tragu
Gle, čuda!
Čas naizgled jednoličan
Pogodan za izokrenut tren ili večnost
Mučenica i njena kćer što peru noge
Ukrašene ekserom umesto sandalama
Ćutke razgovaraju
Samo ne žamor iznutra
Obale i strugotine maštaju
Kćeri želis da ti se omakne prah
I uznemiriš teret, nebiće i vitice
Zamišljena preko puta kamenja odolevaš
Crnja od noci
Strah te da nece više biti kičmenjaka
Treći je čas u noći Posle
3
Ne shvataš-prosuta krv zvoni
Od otkrića pogrešno strepiš
U agoniji sebe same
Dok vapimo na grčkim terasama
Kćeri
Mirne su reke čujne u naporu
I to zajedno
U ogledalima je put ka mrtvoj zemlji
I obožavaoci hronometra
I neostvarivi cvat leta
Goluba na vatru kćeri moja
Naješćemo se
I skakavce kćeri moja
Pre nego nas napuste kroz prozore
Predosećam da nepouzdani covek
Stišava dah i kreće putem
Lepote, Zapovesti I Ratova
Znakovi pored puta jedino ti preostaju
4
Tako mi govoraše mati
Ne traži više zemlju
Zaboravljena među drvećem
Ispod kojeg si rođena
U izabranoj noći
Kada su skakavci odleteli sa terasa
U gomilu glasova punih mržnje
Ka meni upućenih
Majko tiha
U meni ni glas da zapucketa
Otkud sam mogla znati
Za drugu stranu karata
Dolaze li već da me povedu
Ukorenjeni u poslednjem jutru metka
Ustajem bosa
More se uplašilo
Ko zemlja od groma
Trnov venac više niko ne pominje
5
Iako svaka rana ne krvari
Ipak
Svake večeri umire po jedan čovek
Zašto
6
Nastaće polutama i osama
Služiću sama u sebi, iako nisam svoja
Pred ranjenim kolenima sve se otvara
Cvetovi i misli, priče o pravdi
Lobanje razuzdane I doba bez predaha
Znam kazniće me Bog
Ali u grču strasti
Neće me slomiti odsutni
Igrasmo celoga dana
Samoća ponovo dolinama
Grlena iznad kladenca
I ljudima greh
Uplašim se da budem
7
Sen bi tvoja bila
I nevestinski veo
I vrisak prvi
Zločin iz strasti
I krv vremena I nevremena
Bolje da se uplašimo
Tajna paprati I beše I ne beše
I strah
Odnekud samoća izgreva neokrznuta
Zatvorena u zvezde u sebi
Očima volim I dalje
Bez ljubavi mrak će me razneti
8
U postelji se ne uzdam u zapovesti
Ruže već bremenite vetrom
Koliko časovnika pitaš
Dok kasni jutro načičkano večnošću
Jutro bunilo
Proriču kraj sveta
Kroz zvezdane kapije
Želeće otvoriti ih, otvoriti ih neće moći
Želece zatvoriti I njih I put
Pesme će oglasiti mrtve
Mrtvi I živi krenuće lažnim ustima
Bez ijednog čula
Moj Bog spava mrmljajuci molitve
Posle cčega nasleđujem tugu, vetar, planine I ptice
Ipak ruke I stabla odolevaju
Nije me strah od metka
I konjanika apokalipse
Već od tebe
Voljeni moj Oče
9
Biće vremena da ti kažem
Hoće li se i sutra okretati reči
I suština bivati konac
Vrebaju me povijeni svećnjaci
Između čežnje i straha
Između strasti i postojanosti
Uvek su prisutni dok spavaš nemirno
Tamo gde počeci končaju
I samoća je uhvaćena, oblikovana i ograničena
I njen sadržaj oglodan u vetrometinama
Gde se kraj i početak sastaju
Svakog punog meseca
10
Još jedan san
Vrisak troje dece među lišćem
Blizu vodopada i provalije
Ruže im preblizu
Da li da ih sledim ili previdim
Odluke čudne
A deca čuda bez samouzdanja
Treba na vreme poznati zemlju i sazvezđa
Da poslednje otkriće
Pusto vreme ne bude
I razapet odjek koraka u osami
11
Biće vremena da ti kažem sve
Strepimo, ne živimo
Igramo po prostirkama od paprati
U ritmu izvesno mrtvih
Čuvaj se suze ludaka i mostova bez ograda
Žrtava i samoće molitve
Tapšanja po ramenu
I praznine u kojoj umiru savetnici
Čuvaj se
Ne budi opet pronađena
Strepimo
U međuvremenu ne živimo
12
Između proleća i zime
Belog i crnog
Srca I krčme sve nižeg vinostaja
Između prerušenog i slomljenog
Nestvarnog i tornjeva izvrnutih očiju
Izmedđu svemira i “da li smem”
Gradske lude i “isplatilo se”
Između “donekle” i postojanja
Smirili su me plač i post
Klanjam ti se
Pomoć ti ištem
Gospo tišine, vatre i iskušenja
13
Idi u mirnu jesen
Nemoj vedrino pozna u groznicu
Kraljice kikota neodlučna ćeš reći:
Kad u Singidunum dođoh tražeci tuđi svet
Ne videh zamišljeno
Već svežu kap krvi niz nogu
I nedresiranu reč bez volje da se izrekne
Šumski slavuju
Ako možeš u ponoć da zapevaš
Ovde ću te čuti
Između noćne radosti i zore
14
Kako brzo prolazi sen rece Marko Aurelije
Dusa je prolazna, zar ne, ponada se
Udruzen sa demonima po treci put
Krivica mu prisht, covek zrtva, a zivot podvrsta cira
Nezadovoljstvo je ono savrsheno
Od pamtiveka ne mozes izgubiti ono sto nisi imao
Razmisli
Odvojis li se jednom
Saznas li za pravdu bola nasledjenu
Mogu li otrov i pozar biti korisni
Nisi li postao previse popustljiv Marko Aurelije
Pred deobama i zudnjama
Namerno izazvanim
Neka te ne muci vise juce
Sve zavisi od Bogova
Danas su stvari potpuno otvorene
Dok ih krvozedni vetar ne obori
I odnese u sutra koje nece biti
Zato Marko Aurelije kad god se pogledas
Seti se da li je oblik prepreka sustini
I odgovori ko je veci lazov
San ili sen u ogledalu
15
Kada ce poceti nistavilo
Kada cemo cuti odjeke jutra
Lisenog brzine, ljubavi i mudrosti
Doci ce cas
Biti istovremen
Biti tisina i bljesak
Biti sudar I stvaranje
Da bi kroz trenutak nicega
Dosao na ovaj svet
Od tada se siri kroz ukus nicega
Kao talasi vode
16
Zagrni usne i odvike
Udahni miris vetra i promena
Odskrini kovcezic
Pusti nek izlete sve stvari
I mirne noci I uspavanke
Odrekni ih se
Dolaye pometnje I druge noci
Pozelis li sapate I guste zaklone
Cuvaj se
San je cuveni sejac
U doba novih iluzija
Koje device pretvaraju u zivot
17
Zasto nema granica
Izmedju lazi i zivota
Pred devicanskim kolenima
Rodila sam se u igri svetla i senki vodopada
I cekala da zagrizem plodove
Kroz jedan svet ili vek
A oni gorki iznutra
Vracam se mirisu doma
Ostrvu sto pliva u noci i vodi
18
Groznica nema kraja
Pesma ostala bez zvuka i vatre
Magle ne haju da budu opevane
Pa nema razlike izmedju vode i blata
Devojka uplakana bez uporista
Dok zid zavicaju dogoreva
U podsvesnom dijalogu
Niko nije budan
19
Ja uporno napasam reci
Dan i noc
Prvo ih trazim
Prepoznajem cak i u gusterima
Koji nesrecu najavljuju
A Vi bi vreme i puteve, iako isprazne
I plave krugove iznad izvorista brzih reka
Vi meseceva deca
Ja usamljena stabljika
Vi upamcene boje
Vi pesnici, a ja nisam jos
Ja Pan zaljubljiv
Koji ne yna kako se na Vasem jeziku kaze pustos
Obelezena da pevam zudim Istoku
Gde bih mogla da se spalim
I u zvezdu konacno pretvorim
Kao Kecalkoatl*
*Kecalkoatl- mitsko bice Tolteka, prvobitno vladar I prvosvestenik a potom I vrhovno bozanstvo. Po predanju sam je sebe spalio I pretvorio se u zvezdu
(Kad bih samo mogla da se zanjisem
Na trenutak
Ni muzika nije potrebna)
20
Kako su radosni odjeci ravnica u susretu s vodom
Krosnje se zavrtele
Ispod njih scucureni reka i ja
Ne za dugo
Muzika straha i pukotina groma
Dizu vode protiv nas
Koje do tad nismo poznavali
Ni moje Ju;e i Danas
Zatocena sam
Da ne bih otisla u mesto gde se prelivaju vode
Cineci nase dorediste
O zakonu spojenih sudova
Svejedno mi je
Samaricanin je umro
Otici cu u pustinju
Napravicu masku sebi i prizivacu kise
Vidi li nas Veliko oko
21
Ne zaboravi
Voda je talas do praznine
Voda je pad kroz metafore
Koja moli ogledalo
Da se vrati
Na manjkava mesta pesme
Samo da mi san
Ne dovede do dna
22
Nikada neću reći
Na šta vonja mesecar
Sposoban da bude budan
Nikada neću zaspati
Bojim se misli
Šta čekaju oni
Koji se sećaju mojih reči
One su kamen koji se kruni
23
Zaškiljim kroz videlo rešetki
Nadiru
Šumovi detinjstva
Simboli intime
I snovi
Jedan po jedan
Jedan po jedan
I nasta vreme
Vreme sa druge strane zida
I života iza nas
24
Volim ponoći bez umora
I ljubav bez razmišljanja
Proždirane usne
Između pospanog drveća i zore
Dete sam na plećima oblaka
Neću da zvuk ode predaleko
Ni svetionik da se izgubi u mraku
Ni čuvare što bdiju nad mojim tajnama
(Ni slavoluke od blata)
Želim košulju od srebra
Da pokrijem tuđe poglede
Želim samo tvoje oči između zidova
Dosta mi je zbunjenih i zavijanja u noći
I onih što me traže I zaspu pre nego me nađu
25
Noć i otvorena vrata
Sablast mi glavu obuzima
Vidim ti oči
Sudnji čas – tačno izmeren tren sagoreva
Vidim ti oči
Ne pripadaju meni
Bacih svoju dušu
To su dužice povetarca – viču mracna ogledala
Istrošeni glasovi iz krvi izrastaju
Puzeći obaraju stabla
Ti se vraćaš
Grubo vlažeci svetinju mojih usana
Ja
Nema i ukočena na pragu
Izgrižena prvim bolom
Bljujem zmijski otrov
To su možda tvoja tišina mrznje i moj zaborav
A zapravo
Ni ti, ni ja, ni pričešće
Ni mornari
Ostavljeni na izgubljenoj obali sablasti
Ni plač brodova u noći
Ili je to pesma nasilne ljubavi
Ona nikad ne ostaje bez glasa
I kad se ne čuje
26
Šume spavaju
Ne znajući
Za preplašenu travu
I njihov uzdah
Naročito
U doba vetra
I biljnih padavina
27
Tišina kamenih spavača
I prevarene publije
Ćutim pred nemuštim zvucima
Groznicu slutim
Čuvam te tišine
I gradskih uhoda u cvatu
Iako sam očevici razdvajaju
Nestanak boja
Dan pretvara u noć
I obijenu hrid
U deveti čas
28
Nalikani leševi se raspliću
Nikako da ih potopim sve
Kao ni istorija crne marame
Spremne na pomeranje vremena i vazduha
Tokom ove
Hiljadu devetsto devedeset devete
Teško je stišati plač iznad posmrtnih izveštaja
Šume I trava I dalje niču iz nekada zivih
Jer su najpouzdaniji
Sa nebesima pregovaraju
Oni što su neposredno došli iz zelenog pamćenja
I grobova pre zaborava
Motre nas zivi i mrtvi
Da mrtvi nisu zivi
Ostali bismo svi bez jezika i plamena
Zar oni nisu i Vaši dvojnici
Da zivi ne potiču od slabosti mozda
Kada se u odsustvu
Predaju jedan drugome
29
Jeza mrtvih ptica
U ambijentu zasede
Poj krvotoka je
Postoji
Misao malo glasnija
Kao što se daljine
Tišinom umivaju
Otplovite oči
Atilinim zlovirima
Iskopajte ptice
Koje su sebi dovoljne
Ubeđene
Da najlepši glasovi
Dopiru
Iz mrtvih redova u zemlji
Trebaju nam
Na početku i kraju ljubavi
Uvek ih tada dozivamo
30
Kalderon reče: zivot je san
Varljivi pratilac između dva buđenja
Ni zivot ni smrt
Ni nešto treće
Ni zivot posle smrti
Ni smrt pre zivota
I zamire među kazaljkama
Pre nego zanoći u našim telima
Sigismund uzalud okovan nepouzdanim zvezdama
Objavljuje veliku varku
I krugove nemuštih snova
Posle hiljadu i dvesta noći
Vidim u vrtovima vire moje kosti
Kad bi beskraj zavladao pre jutra
Mozda bi iscelio usamljenost
31
Dva zagrljena oblaka
A mozda I dve ptice
Ili poznata marama u čvoru
Ili san između dva oblika
Uzalud se krv osamila
I tišina sa senkom
Pršte kalemovi i bezbozni udarci
Koje ne razumem
Kao ni odsutni zvuk koji sledim
Dok se oblaci ne pomeraju
32
Senke uzmiču
I serafimi se izgubili
U sebi grizu sve strane sveta
Kuda ću ako me mračni san savlada
I vampir
Sablast tvog zivota još nije iščezla
Poput koplja zabodenog
U oči idolopoklonika
33
Niz proplanak klizi mesec
Ali raskršće je još uvek u sumraku
Iz kojeg koščate ruke i bajalice
Tvoju bi nagost u grču
Uzdah pod plaštom ljubomore
Oslušni
Ne čekaj Sunce bez senke
Ono ne razlikuje bludnicu
Od davljenice na obali
Nek poljubac pesništva
Bedro ti prepusti mojim usnama
Nek krik ućutka sve
Osim neznosti kiše tek pripremljene
Nije mi zao
Što će rečni pesak prekriti svaki stih
34
Lirika pripada svima
Ni bekstvom ne mozes izbeći njenu tezinu
Zato nikud ne zuri
Ne napipavaj prstima trbuh mraka
Neko će umreti u prvom sumraku
A ja ću pisati o kometama
Zakidati na hlebu u tvojim rukama
I pripremati uzoranu zemlju
Da se mrtvaci rumenih usana nadišu
Mirno spavaj
Krivotvoriću sve što treba
Pobiću kokoši ako ih ruze ne zaustave
Ti pronađi one koji su nas optuzili
35
Zaustavljen strahom od čekanja
Ne izrastaš
Ni u snohvaticu
Kad plamen plamenom prećutiš
Iza tebe praznina i vetar
Postaju spojenost irealnih čvorova
36
Stakla ulepšavaju zivot i ljubav
Nek samo pokušaju da razbiju sočiva naših kuća
I saksije što kipte cvećem greha
Vi što se smejete pokazujući crne zube
Zalud Vam pohlepa i strava
Ako Vam lik zanoći u rasparčanom ogledalu
Svejedno
Ja odoh na sever čija je odsutnost mislena
U tišinu i stud
Gde jedino drveća podsećaju na ljude
37
Slepilo-usud prokletnika
Ćutanje-navika ubice
A san-java smrtnika
Mogla su to biti tri čoveka
Spojena očima
Iako je jedan od njih slepac
Sresti čoveka sa svim čulima je retkost
Jer put nije označen
Još
Ako ne vidiš
Ili ne sanjaš
Ili ne umeš da ćutiš
38
Verujem u bozanstvo smrti
I u istinu demona
Jer u njima lepota zaglušuje
Priroda je u stanju da ubije
Bez razmišljanja
Da bi razdvojila iste senke
Oči moje
Svejedno mi je kada ću umreti
Vaša me varka ne moze utešiti više
Priroda ume da kazni radoznale
Nezavisno od greha
Samo da se iluzija i istina ne susretnu
39
Noćas purpurno naličje oblaka
Probudilo poslušne mrtvace
Koji podigli glave
Oslonjene na koščate šake
Ne znaju jesu li zivi ili mrtvi
Prvog su dana čuli trube
I zaspali ispod zastava i oblaka
Pod kojima su
Umesto pod zvezdama prodisali
Drugog dana objavljeni tišina i cveće
Ne verujući da postoje
U međuvremenu nebo je uranjalo u sumrak
A trećeg dana
Mrtvaci su slavili budnost mimohodnika
40
Dolina stihova još uvek mami
Kćeri svetlosti u luninim haljinama
Jedna drugoj sestre
Po zemlji bešumno se dozivaju
I mene u kolo pozivaju
Prihvatam ruku jedne od njih
Nezgrapna
Saplićem se
Uzalud
Usiljeni koraci ne udaljavaju
Od ponora i uporišnih tačaka
41
Nestali-sveprisutni
Plač im nalik na nokturna
Dok ruza zivota zaleđena u istini ogledala
Nespokojna
Na zaravnima povrh čarolija
Kaplje po mahovini
I razvalinama sveta
42
Devet časova spava
I devet kazaljki sveta
Usta blagosti odbegoše
Kao cvetovi narandzi
Kad dođu da ih seku
Iako nenajavljeni
Sem vremena, sve je u znaku prolaza
I drvo maslina
Što izdiše pod insektima
Ipak
Za svakog postoji odgovor
Prezir, ljubav
Ograničena svetlost
I nasukani brodovi
43
Je li istina neverni Tomo
Da rekoše mu:
Za svoju stvar
Iz tvojih usta izbori pravo
Dok ti umire dan
A on
Osuđen na okolnosti u poletu
Pretvara se u svakog ko ga podrzava
Daleko od puteva koji glođu nevernike
A on
Na prvu reč ne zbori, ni na drugu ne uzvraća
Tek na treću smerno i obazrivo
A on
Zna da je ovaj zivot za mrtve
A ne za zive
Ni zid ne huli
A on
Moli za providnu nevinost sa očima od melema
I za podvige očajnika
A on
Ne mari ni da ga među ljude vrate
U molitvi učeći
Ipak jedno ti ne verujem
Ne verujem ti sveti Tomo
Da nije dovoljna uteha
Izmišljena u obliku zene
Mrak će razumeti. Mrak, mračne dubine nesvesnog – one kriju ključ spoznaje…
Svest je nemoćna. Zaslepljujuća svetlost razuma, blještavilo snažnih – a ipak samo površnih – svesno doživljenih emocija, sav taj sjaj čini svest obnevidelom, nesposobnom da spozna punoću značenja. Samo u mutnim dubinama nesvesnog, oslobođeni diktata logike, nesputani okovima tzv. zdravog razuma – te “pregršti predrasuda koje smo usvojili do svoje osamnaeste”, kako to reče Albert Ajnštajn – možemo naći ključ za istinsko razumevanje ove pesničke zbirke, spoznaju njene pune vrednosti.
Pesnikinja nas ovom svojom zbirkom poziva na lirski dijalog sa nesvesnim, i to kako njenim, tako, možda i pre svega, sa našim sopstvenim; poziva nas na jedno neobično putešestvije, na put bez jasno određenog cilja, put na kojem su jedini putokazi naše slobodne asocijacije, za svakoga drugačije, slično mrljama mastila na stranicama Roršahovog testa. (Takav utisak na pisca ovih redova izaziva ova pesnikinjina zbirka poezije. Neko drugi ovu će zbirku možda doživeti na neki sasvim drugačiji način.)
“Ja uporno napasam reči” – ovaj uvodni stih pesme broj 19 čini se kao da je osnovni motiv, ideja vodilja, čitave ove pesničke zbirke. Naime, reči se napasaju slobodnim asocijacijama, slobodno tumarajući poput krda divljih goveda u nepreglednim prostranstvima afričke savane. A pesnikinja reči nadgleda – dakle: zapisuje – ali ih ne goni u nekom unapred određenom smeru, nego samo prati, uporno prati, njihov slobodni hod. Ovakav pesnikinjin postupak podseća na Bretonovu definiciju nadrealizma kao “diktata misli, bez kontrole razuma, izvan svake estetske ili moralne preokupacije”, jer upravo su misli, u formi slobodnih asocijacija – koje sebi privlače reči, željne sveže “ispaše” – one koje diktiraju ritam i tok čitave ove zbirke.
Pesnikinjine slobodne asocijacije u čitaocu izazivaju odgovor – čitaočeve slobodne asocijacije, kao neku vrstu ulaznih vrata u njegovo nesvesno. I što dublje zaroni u sopstveno nesvesno, u sopstveni „mrak“, čitalac je u stanju da razgovetnije raspozna smisao pesnikinjinih stihova, onaj smisao koji oni nose za njega, jednog konkretnog čitaoca – dok će u nekom drugom čitaocu ti isti stihovi možda izazvati neku drugu asocijaciju, i posledično imati neki drugi smisao i značenje. „Mrak“ jednog čitaoca razlikuje se od „mraka“ nekog drugog čitaoca, a i jedan i drugi razlikuju se od pesnikinjinog „mraka“ – zato se i značenja koja ova zbirka nosi razlikuju od jednog do drugog njenog čitaoca, uključujući i samu autorku.
Ova zbirka poezije, dakle, poziva čitaoca da slobodno prateći sled asocijacija izazvanih pesnikinjinim stihovima smelo zaroni u mračnu tminu svojih nesvesnih osećanja, želja, načina razmišljanja itd. Zaronivši u mračne dubine sopstvenog nesvesnog, čitalac spoznaje smisao pesnikinjinih stihova – onaj smisao koji mu sopstveno nesvesno, uz pomoć pesnikinjinih stihova, kao putokaza, želi da prenese, kojega želi da čitalac postane svestan, drugim rečima: da razume. Ali rečena spoznaja dolazi samo pod uslovom da je čitalac na ovo svoje putovanje u tamu nesvesnog krenuo čiste duše, sa ljubavlju. Samo ako smo oplemenjeni ljubavlju, ako umemo da volimo, iz posete tim mutnim, mračnim, dubinama izronićemo darivani dotad zapretenim smislom. U suprotnom, pesnikinja nas upozorava (u poslednjem stihu pesme broj 7): „Bez ljubavi mrak će me razneti”. Uostalom, kako reče apostol Pavle: “ako imam dar proroštva i znam sve tajne i sve znanje, i ako imam svu veru da i gore premeštam, a ljubavi nemam, ništa sam.” (1. Kor. 13:2)
Zaista, “sretan je ko ume da voli”, kako nam je poručio veliki Herman Hese. To je takođe i jedna od poruka, možda i najvažnija, ove pesničke zbirke. Pesnikinja na to metaforički ukazuje i u zaključnim stihovima poslednje pesme, 43. po redu:
“Ne verujem ti sveti Tomo
Da nije dovoljna uteha
Izmišljena u obliku žene.”
Žena, Venera, boginja ljubavi… Možda bi čak alternativni naziv ove zbirke mogao biti: “Venera će razumeti” … jer bez ljubavi (Venere) – “mrak će me razneti”…
Sve u svemu, neobična pesnička zbirka koja pažljivog čitaoca ne može ostaviti ravnodušnim. Jer poziva ga na suočavanje sa sopstvenim “mrakom”, onim mutnim, nerazumljivim delom sopstvene ličnosti. A svako ko se ikada suočio sa mrakom u sebi i u drugima zna da se iz takvog iskustva ne može izaći nepromenjenim… U svakom slučaju, ova zbirka poezije predstavlja vanserijsko delo, koje zaista vredi makar pročitati – sve ako se i ne odlučimo da zaronimo u sopstveni mrak i tako u punom smislu razumemo, osetimo, kako ovo književno delo, tako i sebe same…
LikeLike
S druge strane, ova bi pesnikinjina zbirka možda mogla da se čita i u nekom ekspresionističkom ključu, slično pesmi “Sumatra” Miloša Crnjanskog, nastaloj u haosu prvog svetskog rata i perioda neposredno nakon njegovog okončanja, jer i ova zbirka je nastala u haosu devedesetih (u pesmi broj 28 eksplicitno se i spominje 1999. godina) i neposredno nakon njih (do 2002. godine, ako dobro razumem). Tako da ova zbirka poezije svakako jeste, između ostalog, i neka vrsta refleksije na sva ta događanja, kao što je i “Sumatra” Miloša Crnjanskog bila refleksija na haos prvog svetskog rata i potonjih (revolucionarnih i kontrarevolucionarnih) događanja.
Sve u svemu, možda bi autorka ove pesničke zbirka mogla da napiše neko svoje lično viđenje pesama iz ove zbirke, uključujući i to kojim se asocijacijama vodila prilikom pisanja pojedinih pesama, slično kao što je Miloš Crnjanski uz svoju pesmu “Sumatra” napisao i prateći tekst “Objašnjenje Sumatre”, u okviru kojeg je objasnio sve one asocijacije koje su mu prolazile kroz glavu na njegovom putu vozom od Zagreba do Novog Sada, u kasnu jesen 1918, neposredno nakon završetka prvog svetskog rata – jer upravo iz tih njegovih asocijacija i razmišljanja je i nastala pesma “Sumatra”. (“Posle, u Novom Sadu, u jednoj hotelskoj sobi, napravio sam od svega toga jednu pesmu.”)
http://hiperboreja.blogspot.com/2011/03/sumatra-i-objasnjenje-sumatre-milos.html
LikeLike
Wow! Thanx! Objasnjenje mraka, svakako, sledi.. Pre ili kasnije 😉
LikeLike