Category Archives: proza
Maksime i još ponešto..
Snovi se uče. A onda se naučeni drugima daju.
Život u strahu, smrt je koja ne prestaje.
Samoća je remek delo usamljenosti.
Kradem kajanje i za večnost i za
sadašnji život.
Odustajemo tek onda kad smo potpuno iskupljeni.
57. Logika je kantar koji meri kad duši ponestane muzike.
58.- Šta je to upornost? Upitah Vrlinu.
– Ne znam i dalje uzmice pred mojim podlim namerama.
59 Ljudsko licemerje treba ispoštovati jer vrlina nije vredna truda.
60 Strpljenje je volja koju viši cilj opravdava.
61.Čovek misli ono što hoće da misli, naročito kad ne misli.
62. Viši interesi obično sluze najnižim porivima.
114.
Zar sloboda postoji, ako nije predvođena tuđim prisustvom, da potvrdi je i učini stvarnom. Zar sloboda postoji, ako nije predvođena Hrabrima? Da li smo Hrabri? Ili samo priželjkujemo da tako vide nas, oni koji ponajmanje slobodu žive. Oni kroje svet. Moja sloboda sama sebe kroji, jer tako bolno je kad drugi nas prekrajaju.
63. Besnima glave padaju u kal, a pijanci određuju leka trezvenima.
148 Šta je vam potrebno da budete cinik?
Visoka inteligencija.
171. “Magija samog Gospoda me je dovela ovamo. Sad znam šta mi je činiti. Uroniti u svetlost, išibati je i krvavim bičem isterati greh iz svetilišta moje ljubavi.”
Hjalmar Amerongen, pismo Prvo
(“Uspavana Matilde, L.S)
171.Raskol neretko spaja, a sva]e produbljuju odnos.
172. Klanjati se idolima treba, inače pate…
Molitva
Krenuo čovek da se moli Bogu rečima:
– Milost! Kada ću naći srodnu dušu, o Bože! – kad začu gromoviti glas Božji.
– Kako se zoveš, smrtniče?
– Valdorf – odgovori čovek smerno.
– Drago mi je da si muškarac. Većina mojih klijenata jesu.
– Zašto? – uznemiri se čovek, prekinut u molitvi očajnika.
– Deficit u rebrima, sine moj.
Čovek se preplaši i pobeže glavom bez obzira.
Bog se grohotom nasmeja:
– Radi! Konačno uspevam da ih skinem s vrata! Vala mnogo su dosadni! Daj ovo, daj ono… – izreče zadovoljno i utonu u vasionski san.
Ukleto mastilo sa Zakintosa, (iz ciklusa priča o Dorijanu D., potpredsedniku kućnog saveta propale zgrade na Balkanu)
UKLETO MASTILO SA ZAKINTOSA, (iz ciklusa priča o Dorijanu D., predsedniku kućnog saveta propale zgrade na Balkanu)
Svečana večera političke Partije prosperiteta. Na dnevnom redu tačka koja je bila gotovo od sudbinske važnosti za karijeru prisutnih. Zbog toga se uz diskusiju i mnogo pilo. Bio je to jedan od onih krucijalnih internih sastanaka pod maskom poslovne, tihe večere u opuštajućoj atmosferi, na kom se zapravo raspravljalo o budućnosti same partije i njene dalje uloge u odlučivanju ko će na narednom zasedanju Vlade dobiti premijersko mesto. Atmosfera beše toliko napeta, da se vazduh gotovo mogao dohvatiti kroz nevidljive, zategnute strune. Stranačke kolege je hvatala nervoza, te su dodvoravajući se međusobno, jedni drugima dolivali čaše. Neki su ispijali svoja pića polako, kap po kap, a neki su se nalivali krupnim gutljajima, otirući znoj sa čela. Nakon što partijske kolege doneše jednoglasnu odluku, jedan debeli gospodin pozamašne građe baci salvetu na sto, okrete se na peti i napusti salu uvređenim korakom. Ostali odahnuše. Nakon što debeljko napusti sto, salom se prolomi gromki smeh Preživelih.
– Sad možemo da pređemo u moj kabinet na po turu Šato Lafita – jednostavno će predsednik.
U glavnoj sali visoki (ne samo rastom) uglednici i dostojanstvenici u svečanim, blistavim odelima istovremeno pogasiše tompuse. Uz žamor i veselo brbljanje (neki od njih behu naljoskani, ali i dalje uvažena stava i sigurnog koraka spram partijskih kolega) pređoše u predsednikov kabinet opremljen stilskim nameštajem Eurosalon, da uz ponuđeno vino neobavezno proćaskaju. Visoke eminencije se skljokaše na ultramoderne ležaje, razgalivši svoje pijane duše svi kao jedan, istovremeno uzdahnuvši od miline, poput dobro usklađenog hora… Ali, stanje katarze nakon burne večeri u kojoj se, između ostalog, više šaputalo nego razgovaralo o nužnim reformama u ekonomskom sektoru, ne potraja dugo. Obeznanjeni od pića i vreline leta, podgojeni od poslaničkih plata, najednom osetiše dosadu. Neko predloži da se dosada može skratiti pričanjem neobičnih priča iz života. Tad predsednik reče:
– Sećate li se Dorijana D?
Kroz prostoriju prostruji žamor. Ko ga se ne bi sećao? Neki su ga čak mogli i sad videti u svojim mislima, čak i duplo! Pa on je bio niko drugi do nekadašnji predsednik Partije prosperiteta lično! Ali, razlog njegove iznenadne smrti svima je bio neobjašnjiv…
Predsednik partije, trezvenjak, čovek autoritativnog držanja i strogoga lika, otpi gutljaj primamljivog vina i započe:
– Priča koja sledi najčudnija je koju sam ikada čuo.
Za Dorijana D, nekadašnjeg predsednika Partije prosperiteta i potpredsednika kućnog saveta jedne propale zgrade na Balkanu, niske, ali neobično duge, koja se protezala u dužinu opasujući poput Kineskoga zida barem tri novobeogradska kvarta, istovremeno ih okružujući, u gotovo gotsko-srednjovekovnom stilu (beše to arhitektonska novina, žila kucavica u novijoj istoriji prosperitetnog Balkana) važila je ona stara latinska „parkus plus integer!“ – savršenstvo bez mane. Revnostan pravoslavac i uzoran udovac, slepo je sledio standarde društva, naročito duple, u njih je verovao i za njih se do kraja, neumorno borio.
No, jednog dana Dorijan D. je naprasno iščezao sa lica Zemlje. O misterioznom uzroku njegovog nestanka moglo je samo da se nagađa. Sve je umnogome bilo još čudnije, još ekstremnije, poprimivši gotovo zlokobnu notu, jer se znalo da je Dorijan D. bio ugledni borac protiv zla, uvažen građanin koji poštuje zakon i koji nije imao neprijatelja, niti kakvih grešnih misli osim fanatične odanosti i svesti o svetim dužnostima prema Poreskoj upravi. Zapravo, Dorijan D. je retko i pomišljao na bilo šta drugo. Beše to njegovo istinsko zanimanje, sveta misija zbog koje se, kako je verovao, rodio, hodao zemljom, da bi na kraju i umro zbog nje. Ali, Dorijan D, pre svega, neobično se dičio svojom urođenom skromnošću. Njegovi citati o skromnosti behu provučeni moćnom partijskom rukom kroz mnoge recenzije nagrađenih književnika. – Skromnost me je i dovela dovde – tvrdio je – a i vas koji danas imate čast da primite povelju za svoje delo… – govorio bi na svečanoj dodeli nagrada, budući da je bio zvan u svaki žiri i da je, neretko, njegova bila poslednja i odlučujuća bilo da je bio u pitanju redak patent ili odluka čija je knjiga bolja, a slikarsko platno kvalitetnije izrade. I to je bila istina. Dorijan D, nagrađeni obveznik decenije koji je porez plaćao i državnim praznicima, uz redovne dužnosti prema zvaničnoj crkvi i bio istaknuti član tajne komune Lotovih svedoka, živeo je povučenim i mirnim životom…
Jedne sparne letnje večeri dopre do njega vest da se u komšiluku otvorila prodavnica egzotičnog izgleda koja nosi duh Zakintosa. – Otkud se ovo čudo stvorilo tu? – došaptavali su se vremešni stanari Dorijanove zgrade koji nisu bili naviknuti na promene, niti im se dopadao čudnovati izgled objekta koji je tu dospeo ko zna od kuda. Šaputalo se da su objekat iz vasionskog broda spustili vanzemaljci. Toliko se daleko išlo u maštovitim nagađanjima! Niti su videli da se išta u blizini gradi, niti su novine najavile, a ovi iz sektora urbanizma se nisu oglašavali povodom nemilog slučaja. Gde su bili majstori kopači? – Nijedan bager nije prošao – zaklela se baba sa trećeg sprata kojoj ništa nije moglo da promakne, ne samo zbog dobre lokacije i očuvanog vida. Budući da je dve decenije unazad provela nalakćena na sims prozora šacujući nevine prolaznike, starica se zakle da nijedan od njih koji su tuda prošli sigurno nije bio projektant! Kao mladoj, govorili su da joj je bilo dodatno zanimanje, uz revnosni rad u uglednom komunističkom preduzeću, da namami kakvog gospodina unutra, na šolju čaja. Od tada joj osta navika da, sa uskog okvira prozora nišani sve okom sokolovim i hrani se sa slašću beznačajnim događajima iz spoljnjeg sveta, budući da je retko napuštala ne samo stan, već i omalenu kuhinju kojoj je pripadalo od teškoga babinog disanja zamagljeno okno prozora, kao treće babino oko, razdeljeno pukotinom na dva nejednaka dela.
– Ne znam odakle se ovo stvori tu. Niotkuda! Ali, mogu da se zakunem da sam videla jedan leteći tanjir – uživala je u iznebuha zadobijenoj pažnji čak i komšija sa petog…
– Pa zar nikakve brzomontirajuće ramske skele ne vide, Vido? Neke podupirače možda? – pitaše je začuđene komšije – To ne može da bude!
– Nikakav inžinjering! – zakuvavala je kafu baba uz sladak osmeh koji joj posta tih dana zaštitni znak. Takva tajna samo jednom može da se ispriča u životu. Možda je ona i videla nešto. Neka se pitaju, sanjarila je baba koja od četrdeset pete, kada je skinula partizansku pušku sa ramena, ne vide toliko sveta oko sebe. O ovome bi održan hitan sastanak kućnog saveta. – Hajde što nam ovi iz Evrope kroje kapu – mrmljali su stanari zgrade, uz uzdahe nezadovoljstva – neće nas valjda sad i vanzemaljci… Još sa Zakintosa!
Ali, stanari propale zgrade, nazvane Balkanski zid jer je ličila na poznati, Kineski zid, najedanput se složiše da tako nešto ne mora nužno da bude loše. Starci se požališe kako im je prva otvorena trafika isuviše daleko, a „da se ne lažemo, prodavnica je prostrana, opremljena, ima i cimeta“, reče neki starac pegavog lica, smejući se kao hijena i otkri svoje okrunjene zube.
– To ne dolazi u obzir – odlučno će Dorijan D. Bio sam u sektoru za urbanizam. Nemaju dozvolu niti za gradnju, niti za rekonstrukciju objekta jer zapravo nikakvog objekta nije ni bilo. Nikakav postupak kontrole nije bio sproveden, nikakva lokacijska dozvola nije zatražena!
– Ukoliko je to istina, odakle se Zakintos stvori tu?
– Saznao sam da je premijer za predsednika Sekretarijata za urbanizam postavio…
– Vanzemaljca? – ponada se baba Vida i srknu gutljaj vrele kafe gutajući Dorijana D. očima punim pakosnog zadovoljstva.
– Izvesnu Rašanu, čija kćerka Ukulele radi u istoimenoj radnji. – ljutito će Dorijan D. Saznao sam i da Rašana planira da sruši jedan deo naše zgrade, arhitektonskog čuda! – podiže kažiprst, na šta se stanari pogledaše, klimajući glavom i odobravajući svaku reč – čak se i Kinezi sa buvljaka koji su sa našom zgradom asocijativno povezani i na čiju robu nikad nismo imali razloga da se požalimo, bune… Nameravaju, gospodo, da se kočopere pored naše rodne zgrade, da se množe kao šakali ovih dana u Banatu. Ko je za to da neće da može?!
Niko ne podiže ruku, osim baba Vide koja zatraži reč:
– Lele, Ukulele… Ja sam ipak za to da prodavnica ostane tu gde jeste. Mislim da sam videla jednog zgodnog Zakinćanina kako, uvijajući se mačkastim telom, izbija iz zemlje sa lopatom u ruci. Posle toga (a beše noć, mračna, samo je jedna bandera svetlela, čak ni meseca nije bilo) – zaverenički će baba Vida – još dvanaestorica preplanulih, nagih Zakinćanina ispuzaše iz nekog tunela… Neka su oni nama tako zgodni, radni, vredni i dobrodošli!
– Jeste! Buše! Rakete ispaljuju i zemlju nam potpaljuju vatrenim kuglama! Klasičan primer potkopavanja temelja patriotskog svenacionalnog Svetoga Stuba! A vi glasate za njih! Mislite da se na kraju tunela nalazi svetlo?! Biće da je obrnuto, gospodo, biće da je obrnuto!
– A što se ne bismo, demokratskom tolerancijom, našli na pola puta? – predloži starac, ljubitelj cimeta, dok je baba Vida energično prepričavala očaranim komšinicama kako su tamnoputi inženjeri vitki (što je čuvala kao toplu tajnu pod užarenim srcem). – Ali da izdržim – veli – ne mogu, moram da kažem, da i s vama, komši’ke, sreću podelim. Kakav prizor! Kakav inžinjering! Ojačanim mišicama s lakoćom podigoše sve te čelične konstrukcije. I bi radnja!
– Kad se stavljaju izdajnički klipovi u točkove našeg pravnog rodoljubnog poretka, nema tolerancije, niti odstupanja pred nadiranjem neprijateljskih snaga. Probajte JU-SJAN-ĐIS sa srpskim cimetom! Ili naš čuveni kotlet…
Po prvi put u svojoj besprekornoj karijeri lokalnog apsolutiste, Dorijan D. na svoje zaprepašćenje, beše nadjačan uzvicima nezadovoljstva stanara. Lice mu obli rumenilo na kome bi mu pozavidelo zalazeće sunce. Uz teško disanje, oseti kako mu ruke trnu, a živci popuštaju. Ovo nije doživeo ni na najdiskutabilnijoj sednici Partije prosperiteta kada se raspravljalo o Dorijanovom predlogu zakona, da li na Skupštinu treba da se namontiraju glavna vrata koja bi se uvek otvarala ka unutra, da bi se sprečilo neometano dezertiranje poslanika koji neretko šmugnu pod raznoraznim izgovorima, čime ometaju zasedanje glavnog toka!
Čak je i tu, mnogi su tvrdili, besmislenu raspravu, dobio.
Nemajući kud, Dorijan D. je ranom zorom, uredno začešljavši kratke šiške preko okrugloga čela, u svom najboljem odelu ušao u novootvorenu prodavnicu preko puta svoje zgrade, da se obračuna sa Ukulele i njenom strankom sa zakintoške daleke planete. Dorijan D. voleo je, razume se, tradicionalna jela. Bio je nepoverljiv prema svemu što je dolazilo zapadno od dvadeset prvog meridijana istočne geografske dužine, a nekmoli visoko iznad stratosfere, tu negde, verovatno, oko sporne ozonske rupe. Nije ni čestito zakoračio u prodavnicu, zgađen prizorom egzotičnog voća, kad nabusito naruči svoj omiljen jagnjeći kotlet a la kosovka devojka.
Kako naruči potrebne sastojke za jelo, tako kasirka obreče: – Žao nam je. Prodajemo isključivo sastojke za egzotične specijalitete sa Zakintosa! Ali, i mi sa Zakintos volimo kintos! Zato pare unapred! – Dorijan D. se cinično osmehnu, u mislima pripremajući osuđujući izveštaj sa inspirativnom temom političke nekorektnosti spram mušterije i mržnje intergalaktičkih razmera. Pa kome će verovati, ako ne njemu da je u pitanju, ipak, vanzemaljka sa Zakintosa. Čak nosi i zelenu uniformu! Osmeh mu se razli licem pri pomisli da ga čeka blistava međunarodna karijera u Nasi. Utešen tom mišlju, reda radi obavi sitnu kupovinu, sklanjajući pogled sa zakintoške skuše kao da je u njoj prepoznao državnog sabotera i narodnog neprijatelja. Okrete se da izađe kad, najednom, tamnoputa kasirka povuče Dorijana za rukav sakoa birokratskog kroja koji je nosio i leti, opsova na zakintoškom i reče:
– Vi ste meni ostali dužni za devičansko ulje koje ste upravo sad strpali u kesu!
Čuvši oko sebe pritajen kikot mušterija iz susedne zgrade kojima se novootvorena prodavnica dopadala, čija su deca radoznalo i uz smeh preletala pogledima preko šarolikih, dotad neviđenih proizvoda i blještavih igračaka u osam različitih boja, Dorijan D. uzdrhta od ljutine i povika:
– Sramota za Zakintos! I vi, svi! Državni saboteri! Inostrane neprijateljske snage! Intergalaktički plaćenici! Vi ste preko noći potkopavali temelje naše rodne infrastrukture! Ni dozvolu za gradnju niste izvadili na vreme! Pa gde to ima? Gde je tu moral, dužnost prema obveznicama, upravi, paketu usluga, čast! Još ćete vi mene čuti! Jer ja sam Dorijan D.… ja sam… ah!
– Ma ti si jedan običan Dekintos! – izgrdi ga Ukulele klateći se ka njemu podrugljivo, sa rukama na kukovima, okružena sa dvanaest mladih preplanulih Zakinćanina i gardom protivničke stranke susedne zgrade.
Videvši da je glasovno i brojčano nadjačan, po drugi put, okrete se i bezglavo izađe, crven u licu od ljutine.
Uvređen u svom dostojanstvu, istog dana posetio je tatu majstora. Sav slomljen, sruči se na stolicu, i sa strahom od nepoznatog reče:
– Želim da mi na čelu istetovirate neki jasan i jednostavan simbol koji o meni sve govori!
Tad, zavereničkim šapatom, doda:
– U pitanju je čast nevinog čoveka!
Nekoliko časova kasnije izašao je ponosito na ulicu sa tri istetovirane nule na čelu. Sa dostojanstvom uvređenog čoveka, vedra čela i samouverenog osmeha koji mu se razlio licem, raskrilio je vrata svog nevelikog stana, maršalskim korakom zakoračio unutra, ugasio svetlo i legao da spava.
Ispostavilo se da je mastilo, takođe, poticalo sa Zakintosa. Tokom spavanja, slilo se sa niskog čeonog dela ka delu čela oko kose, bliže vresištu, praveći čudne oblike kojih Dorijan D, uspavan u svom dostojanstvu redovnog platiše, nije ni bio svestan. Kad se probudio, pogledao je nagonski u ogledalo, spreman da se divi svojoj tetovaži jer su nule govorile sve! Jer Dorijan D. nije nikom ostajao dužan ni dinar! Nabedili ga vanzemaljci!
Ali, umesto željenih nula, ugleda u ogledalu naopačke postavljene tri šestice, sotonsko nedelo mastila sa Zakintosa. Nakon tog nesrećnog slučaja, više ga niko nikad nije video… Govorilo se da su ga oteli isti ti vanzemaljci sa Zakintosa i da na njemu isprobavaju efekte svojih neobičnih specijaliteta.
Predsednik, uz komentar da je malo više popio, da možda sve to i nije tako bilo, završi svoju neobičnu priču i obori glavu, gutajući spremne kafetine. Neki od prisutnih su već odavno zadremali. Jedan stariji gospodin primeti da je pomalo zahladnelo, a neko se bio opkladio da će možda sutradan pasti kiša sa susnežicom.
Ukleto mastilo sa Barbadosa, (iz ciklusa priča o Dorijanu D., potpredsedniku kućnog saveta propale zgrade na Balkanu)
Dorijan D, potpresednik kućnog saveta propale zgrade na Balkanu, slepo je sledio standarde društva, u njih je verovao i za njih se neumorno borio. Bio je ugledni borac protiv zla, nemajući drugih pomisli osim onih o svetim dužnostima prema Bogu i Poreskoj upravi.
Kad se u zgradi preko puta otvorila prodavnica egzotičnih jela Dorijan D rešio је da u ime opštine izvidi stvar. Kako naruči potrebne sastojke za jagnjeći kotlet a la kosоvska devojka, tako kasirka reče:
„Prodajemo isključivo specijalitete sa Barbadosa!“
„&%&/ za Barbados!“, promrmlja Dorijan D.
Rodoljubiva kasirka opsova na barbadoskom i reče:
„Dugujete mi novac za devičansko ulje koje ste strpali u kesu!“
Dorijan D zadrhta i umalo ne zaplaka. Okrete se i bezglavo istrča, crveneći se u licu kao rak.
Istog dana posetio je tatu majstora. Sruči se na stolicu i ne bez straha od nepoznatog ispriča nemili slučaj.
„Želim da mi na čelu istetovirate simbol koji će sprati ljagu s mog imena!“
Nekoliko časova kasnije izašao je na ulicu sa tri istetovirane nule na čelu, šepureći se kao paun. Jer, Dorijan D nikom NIKAD nije ostao dužan!
Ušao je u stan, ugasio svetlo i legao da spava. Mastilo koje je, igrom slučaja, bilo egzotičnog porekla, prešlo je sa nižeg čeonog dela ka višem, bliže vresištu, dekorišući ga grotesknim šarama.
Sledećeg jutra, Dorijan D se uputi ka ogledalu kako bi se divio tetovaži. Umesto željenih nula, u odrazu se prikazaše tri šestice, delo nečastive igre mastila sa Barbadosa.
Na dnu reke Hadson
inspired by untrue story
Ugledni advokat, na svom profilu na fejsbuku, postavi sliku panorame Njujorka iz ptičje perspektive, sa sve lukom Njujork, koju je prokomentarisalo 112 još uglednijih pravnika zaposlenih u akakomože jos uglednijoj Hadson Bej korporaciji u Kanadi. Pljuštali su komentari zadivljenih advokata iz kvartova Ontarija i Toronta, a najugledniji među njima beše Predsednik Višeg Suda u Kvebeku. Baš on udario je temelj budućim misterioznim tumačenjima koja će parirati čuvenom osmehu kćerke Ludovika Sforce.
Vorli
U spletu tamnih galaksija, koje su kao smrtonosne klopke vrebale zvezde, na ivici naoko beskonačnog prostora vrebalo je Čudovište čije su noge bile potporni stubovi dvema crnim rupama. Nakon Drugog univerzumskog kraha i Sedmog velikog praska glavna svemirska politička sila bila je usna duplja Vorlija. Taj je jeo sve čega bi se dohvatio, ispljunuvši poneku, u letu pregorelu, Halejevu kometu. Multigalaktičkim dogovorom međugalaktičkih nacija izabrana je ova halapljiva sila za Velikog kontrolora svemira, u čijim smrtonosnim čeljustima se, među mnogima, okretala i Zemlja v.3 zvana još i Prokleta jaruga, koja je apsorbovala nekadašnju Zemlju 2.
Moglo bi se reći da je nekadašnja Zemlja 1 sravnjena sa zemljom.
Niko nije znao tačno poreklo TOG, niti kako je došlo glave Univerzumu – ove svetlosne godine po peti put – svaki put ga oživljavajući tako što bi ga ispljunulo iz golemih usta… Čak su i vidoviti Sunei, potomci davno izjedenog Jupitera bili samo relikt daleke mutne prošlosti ovog Proždrljivca. Kao i mnogi pre i mnogi nakon njih, ostavili su guste krvave tragove na zubima Vorli Dinaiija, beskonačnog i u toj meri eteričnog da je koristio univerzum kao masku za disanje.
U Vasionskim krugovima najvišeg prioriteta koje je sam odobrio, budući da je svim izjedenim gospodario – dovoljan je bio jedan dobar izbačaj, odizanje eterične dijafragme, jači podrig – da nastane Veliki Prasak – špekulisalo se da je u pitanju zapravo osvetoljubivi Zemljanin, jedini preživeli sa planete matice, čija je snaga u mraku vremena, svakom prohujalom svetlosnom godinom, neprekidno rasla… sve dok nije zagrizao, u jednoj od svojih materijalizacija, gornje sfere Mlečnog puta, ispuštajući razarajući kosmički vetar, škripeći prljavim drobilicama u ustima koje su se obrušavale na sve što postoji.
Bilo je to, zapravo, nikad potpuno shvaćeno duhovno biće; nikad, u oku Svemira, oživelo, jer ga je, bez obzira na primenu neophodnih mera u slučaju neposredne opasnosti bilo nemoguće uhvatiti vidnim poljem najsavremenijih vasionskih radara. Osim toga, nije imalo nijedan otvor na telu, bilo eterični ili ne, osim jednog, ali presudnog…
Utvrđeno je da Stvor iz čijeg se tela satkanog od svetlosti pomaljalo ogromno pulsirajuće oko ovalnog oblika, prekriveno trepavicama od senki koje su odašiljale radiokativno dejstvo, radi na međugalaktično gorivo nastalo reciklažom crnog otpada. Njegovu neutaživu glad mogao je da zadovolji samo lepljivi sastav raznoraznih otpadnih tečnosti i kojekakvog vasionskog smeća koje je, tokom promena u samoj strukturi Univerzuma, izbacivala namučena crna rupa. Naime, u Crnoj rupi tokom Vremena Oklonog univerzuma, zdrobljeno vreme je mal’ mal’, zahvaljujući izgladnelom Vorliju, počinjalo da iznova teče preteći pomaljajućim silovitim Praskom (a ko voli da počinje iznova…), što je u najmanju ruku za jednu Crnu rupu bilo neprirodno stanje stvari.
Kad bi Stvor bio gladan, zubi, ili ono što bi oni trebalo da predstavljaju, bi mu slabašno sevnuli a bledi sjaj bi razbuktao do jačine koja se mogla meriti svetlošću nastalom nakon eksplozije dvehiljade supernova.
Kako je vreme odmicalo, Stvor je otkrio da se prijatan miris nečeg ukusnog, delikatesnijeg od svega što je dosad grabio nezajažljivim čeljustima, pomalja iz njegove utrobe krcate proždranim planetama. Po njegovoj smrdljivoj utrobi razlivala se ukusna aroma ugljenih hidrata koja je dopirala ne sa bilo kakvog mesta, već iz Jaruge prokletih..
Jaruga prokletih bila je optočena prozirnom opnom, istkanom od ukusnih ugljenih hidrata koji su Vorliju neobično prijali. Jarugu su naseljavali svetlucavi obrisi, nalik na 3D holograme, živi duhovi nekada savršenih modela.
Uspaničeni, pod naletima nevidljive sile, bespomoćno su zavijali kroz cevasta metalna usta, kao Hadove senke, stisnute u svom vakuumskom paklu.
Osetivši ugriz, obris ostade u istom položaju. Nalet ogromnog stvorenja zažarenih očiju sa sočivima od cvekle bio je silovit. Uz jezive zvuke, godzila poletno zaseče mehur po kojem je svetla bestelesna kontura dotle bezbrižno hodala, ogromnim šiljkom smeštenim između dva odvratna oka, presekavši ga po sredini.
“Prokletstvo”-promrmljao je svetli obris-ponovo je zagrizao!
Bestelesne konture su pištale, a njihov krik beše žalostan. Čuvali su svoje male hologramske bebe uzgajane u ručno izrađenim saksijama, da bi nakon što bi Čudovište pocepalo mehur, bivale uvučene u vrtlog kipućeg mora davno otopljenog Arktika..
Nakon ovog frapantnog otkrića Velikog kontrolora, više se nisu mogli odbraniti od izgladnelog Vorlija. Bivali bi iznova i iznova pojedeni, i izbačeni napolje, u utrobu svemira, u ovoj večnoj degutantnoj igri.
Ali, kako uništiti nešto tako moćno? I to oni koji su bivali uništavani na stotine, hiljade puta? Odgovor je morao stići brzo, jer je svetlim obrisima od vrtoglavog kotrljanja iz carstva usnulih zvezda u smrdljivu utrobu Stvora polako, ali sigurno počinjala da pripada muka…
Marko Antonije – Novi početak (“Rim”, Bila jednom jedna republika I, 2.deo serijala)
MARKO ANTONIJE – NOVI POČETAK
Nije stigao Marko Antonije ni da zažali što su ga njegova nadmenost i nekoliko vrčeva vina više, poneli da se približi onom prokletom predmetu kojem ionako nikada nije verovao. Samo on zna koliko je ubeđivao Cezara da se otarasi svog novog simbola, vrati ga tamo gde je pronađen ili čak uništi nakon što je Pompej bio sramno poražen u veličanstvenoj bitci. Međutim, prijatelj ga ipak nije poslušao, pre zbog toga što se i sam jednakosti između njih i neprijatelja Rima, nego što je imao ideju i znanje kako da objekat dalje iskoristi. Antonijevo putovanje kroz pukotinu u vremensko-prostornoj dimenziju trajalo je kraće od trenutka i bilo je poput bljeska u glavi, nakon čega se ošamućeni general našao u 2010. godini, u trenutku dok su ulicama harale, poput bandi, grupice neuračunljivih manijaka i fanova kalifornijske hardkor atrakcije, benda Avenged Sevenfold, koji je u matičnom Long Biču te večeri imao koncert za nezaborav. Bio je 25. jun, 3:24 pm po pacifičkom vremenu, kada je prolaz između dimenzija iščezao.
Zgrada od čijeg zida se Antonije odbio bila je neko rimsko zdanje, veće od svake građevine koje se tog trenutka mogao setiti. Iako je bilo mračno, moglo se naslutiti da je zgrada bila visoka a njena unutršnjost prostrana, kao i da bi bilo potrebno dosta vremena da se cela obiđe. Iz njene unutrašnjosti dopirali su potmuli zvuci, nalik grmljavini u daljini, ali se mogao razaznati i nečiji snažan i pomalo hrapav glas kako ovu grmljavinu prati nerazumljivim rečima. „Ovo su sigurno neki pagani koji se mole svojim nečistim božanstvima”, pomislio je, nerado se prisećajući svog poslednjeg lova na druide iz Britanije. Zamrzeo ih je jer su ga ovi, pre nego što će biti posečeni, posuli nekim prahom koji je u nekoliko narednih meseci potpuno neutralisao njegove sposobnosti kao ljubavnika, čime mu je trajno bila narušena reputaciju na ovom polju. Kad god bi u tom periodu legao sa ženom, Antonije bi se, reagujući na nadražaje, po celom telu osipao plavim i crvenim trouglastim flekama, nos bi mu se produžavao, uši postajale klempave, a stopala rasla. Vest se brzo pročula Rimom tako da mu ni visoki položaj u Carstvu nije mogao pomoći da pronađe ženu koja bi sa njim pošla u krevet. Bio je bio primoran da pređe na robinje i u tom, kako je kasnije govorio, najtragičnijem delu svog života, samo mu je činjenica da nije probirač pomogla da iz njega izađe jači. Ipak, nije mogao a da sebi ne prizna da mu grubi i snažni zvuci koji dolaze iznutra zapravo prijaju i da ga na neki način ispunjavaju energijom.
Dugo je pratio ovalni zid građevine, verujući da će ga, pre ili kasnije, dovesti do nekog od njenih ulaza. Napokon je stigao do prednje strane ogromnog stadiona za američki fudbal koji je bio specijalno preuređen za održavanje večerašnjeg koncerta. Moćna rasveta zaslepila ga je svetlošću jačine desetine hiljada baklji, skupljajući mu nenaviknute zenice i proizvodeći nepodnošljivi u bol glavi. „Da li je ovo prebivalište samog Jupitera!?Ilije možda neka provincija u kojoj nikada nisam bio? A da nije neko daleko, nepoznato carstvo?” Postavljao je samom sebi mnoštvo pitanja na koje nije imao odgovore. Primetio je poveću grupu ljudi koja se gurala ispred prolaza koji je očigledno predstavljao ulaz u građevinu. „Bolje je da pitam nekoga. Eno, tamo je grupa ljudi u nekoj neobičnoj odeći. Oni će sigurno znati gde sam dospeo.” Hitrim korakom zaputio se prema udaljenoj grupi fanova, tinejdžera koji su bili prekriveni obeležjima benda, pokušavajući da ubede dvojicu rmpalija iz obezbeđenja da ih propuste bez karata. Prelazeći preko parkinga ispred stadiona, zadivljeno je posmatrao mnoštvo raznobojnih četvorokolica sa čijih se glatkih površi odbijala svetlost. Bile su natkrivene i sa svih strana zatvorene nekim providnim, naizgled čvrstim pločama, samo, nigde nije primećivao konje koji bi ih vukli. Nešto ga je teralo da proveri jesu li izdržljive koliko su oku primamljive. To je bilo nešto čemu nije mogao da se odupre, pa je ponovo zavitlao mačem, zarivši ga kroz haubu metalik crvenog Ferarija parkiranog na rezervisanom mestu. Alarm je bolno zapištao kao da je Antonije u njega zario svoj mač. U tom trenutku se popališe sva svetla na skupom automobilu što vojskovođu natera u beg. „Ovde je sve živo! Zato nema konja!”, paničio je u sebi, na prstima se šunjajući između ostalih automobila, pazeći da nekog od njih ne dodirne i probudi. Osećao je krivicu, žalivši što je povredio onu četvorokolicu. U trenutku je čak pomislio da bi u budućnosti mogli postati i prijatelji, ali su glasna muzika, gužva na ulazu i ogroman prostor parkinga ubrzo progutali njene vapaje. I dok su očajni tinejdžeri opreznim šapatom razmenjivali psovke na račun ona dva momka sa ulaza, Marko Antonije je prošao pokraj njih, ljubopitljivo im zagledajući majice sa likovima članova benda, kožne prsluke prekrivene amblemima i mnoštvo svetlucavih ukrasa kojima su bili probili noseve, jezike, uši i ostale delove tela. „Čoveče, vidi Spajdermena!”, uzviknuo je mršavi, bledunjavi mladić sa čiroki frizurom koji je nosio naočare sa povećom dioptrijom. „Ne čoveče, promeni naočare! To je Supermen! Zar ne vidiš da nosi crveni plašt!”, ispravio ga je drugi koji je imao probušeni jezik i niz minđuša u svom levom uhu, a zatim obojica prasnuše u smeh. „Glupani, i vi ste položili razred! Pa zar ne vidite da je to Cezar!”, pridružila im se atraktivna drugarica našminkana upadljivom crnom šminkom, sa desetinama raznobojnih narukvica na obe ruke. Antonije se zapitao kako je moguće da ova nimfa zna za Cezara i kako je uopšte mogla da napravi tako drsku grešku i da ih pomeša. Pomalo se i uvredio, jer su već neko vreme kružile priče da Cezar ne bira, da podjednako uživa kako u ženskom tako i u muškom društvu, kao i da često ima probleme sa potencijom. Udar na njegov libido bio je udar na njegov život, ako ne i više od toga. U Rimu je postojao samo jedan način za spiranje ovakvih uvreda, i to krvlju onih koji bi ih izrekli. No, ovo je bio nepoznati svet i čuveni strateg je odlučio da ga prvo ispita, pa tek onda u njemu primeni proverene metode. Očekivao je da će se mnogo toga razjasniti unutar grandioznog hrama iz kojeg su dopirali zvuci koji su mu se toliko dopali da je čak nešto i zapamtio, pevušeći refrene koji su se više puta ponavljali, mada nije znao njihovo značenje. Potrčao je ka ulazu dvorane, kada je udario u nešto čvrsto i poput klade pao na leđa.
Lagano spuštajući svoju mišićavu, tetovažama prekrivenu ruku koja je podsećala na poveću kladu, Bimbo se obratio svom drugu iz detinjstva Džimbu sa kojim je držao stražu na vratima. „Hej, brate, ovo je sigurno bio najoriginalniji pokušaj da se upadne na koncert bez karte!”, promrmljao je
kroz zube koji su mu preostali u vilici posle bezbroj tuča preko kojih je gradio svoju reputaciju.
„Pazi, ortak se zaleteo i hteo da prođe, a ja ove nedelje provodio u teretani po pet sati svakog dana I uzimao one nove steroide od kojih sam postao dvostruko širi i samo tri puta gluplji!” „Da brate, pametan je kao da je odjednom uzeo mesečnu dozu steroida! Ima toliko drugih načina da čovek izvrši samoubistvo, i skoro svi su manje bolni od ovog! Niko ga nije obavestio da se pored nas dvojice još niko nije provukao”, uz odobravanje je dodao Džimbo koji je bio za nijansu manje glup od Bimba. Naravno da niko od ove dvojice nije mogao da prepozna Marka Antonija, jer je i Džimbu i Bimbu istorija bila omraženi predmet zbog kojeg nisu uspeli da završe srednju školu. Njihov najbliži, ujedno i jedini susret sa bilo kojim rimskim velikašem desio se kada su nastavnika istorije po glavi tukli knjigom sa tvrdim koricama na kojima se nalazio lik Cicerona i u kojoj su bile citirane sve mudre izreke ovog besednika. Imali su nešto zajedničko sa Antonijem koji je pod njihovim nogama krstario carstvom snova i senki, a da toga nisu bili svesni.
„Antonije, ti nisi Antonije, ti si Antonija, i smesta da si prestala da se oblačiš kao dečak i da se igraš ratova i bitaka. Odmah da si uzela da vezeš ili predeš!”, govorila je devetogodišnjem Marku Antoniju njegova majka dok je u vatru ognjišta njihove skromne kuće bacala drvene mačeve I štitove, njegove omiljene i jedine igračke, koje je sam napravio. „Majko, ali … ti si … umrla … kako!? Ja sam muško! Uvek sam bio muško! Ovo ne može biti istina …” Marko Antonije je prolazio kroz poslednje trenutke svog najgoreg košmara dok mu je grohot Bimba i Džimba odzvanjao u ušima.
Snažno se trzao i u magnovenju mahao rukama terajući ptičice koje su mu letele oko glave i cvrkutom parale uši. “Proklete ptice!” – prošlo mu je kroz još uvek mutne misli – “Atijina spavaća soba bila je puna kaveza sa pticama koje su neizdrživo kreštale! Tada nikada nisam mogao da…” – nije želeo ni da se priseća toga. Pokušao je da se pridigne ali su mu noge i dalje bile nesigurne. Pred očima su mu se još uvek naizmenično smenjivali prizori mesta koje je njegov duh posetio dok je on više od sat vremena bio u nesvesti i groteskni likovi nasmejanih rmpalija – “Hajde, čoveče, ustani. Nemoj da se ljutiš na Bimba. Samo je radio svoj posao” – pripomogao mu je Džimbo u kojem je ovaj neznanac u egzotičnoj odeći čak probudio i simpatiju – “Ja sam veliki Džimbo, Bimba si već na neki način upoznao, a ko si ti?” – upitao je Antonija koji je staklastog pogleda zurio u jednu tačku – “Ja…ko sam ja? Ne sećam se … ničega se ne sećam…osim da sam muškarac…” – sricao je nepovezano teturajući se u svim pravcima – “Ja sam Antonije, Marko Antonije…tako je … Antonije … najveći general Starog Rima!” – uzviknuo je kada mu se um dovoljno razbistrio. Dvojica izbacivača u čudu su se pogledala – “Ti si Entoni, Mark Entoni!? Onaj Mark Entoni, muž Dženifer Lopez!?” – oteo se uzvik oduševljenja Džimbu koji je potpuno zanemario ono drugo što je Antonije nekako prozborio, a i da nije, ta dodatna informacija mu ne bi mnogo značila – “Pa šta ti tražiš ovde!? Da li Dženi zna da si zbrisao na koncert Avenged Sevenfolda? Ah, kapiram… zato si se prerušio!” – raspričao se ništa manje razdragani Bimbo u čijoj se maloj obrijanoj glavi nasađenoj na široki vrat spontano rodila misao da možda ima još nade za ovaj svet sad kada su reperi počeli da prelaze u metalce – “E, ovako, ti nama po autogram, a mi tebe puštamo na koncert, dogovor?” – i pružiše mu dva flajera za koncert koji je upravo besneo u njihovoj pozadini. Još uvek grogiranog Marka Antonija zbunila je reč autogram. Da li su želeli njegove sandale, njegove narukvice ili možda plašt? Malo mu je neprijatno bilo da pokaže da ne zna o čemu se radi – “Hajde, čoveče, naškrabaj nam tu svoje ime i upadaj! Zar to nije pošteno?” – nestrpljivi su bili Džimbo i Bimbo. Da li ga to ova dvojica proveravaju zna li da piše, pomišljao je, ali drugog izbora nije imao ukoliko je želeo da vidi kakav se to ritual odvija u hramu. Na brzinu je napisao svoje puno ime na latinskom jeziku, sa sve imenima slavnih predaka do pradede pružio im listiće i šmugnuo kroz poluotvorena vrata na ulazu. Šta god da je napisao ne bi promenilo stvar, jer Bimbo i Džimbo nikada nisu dogurali do trećeg razreda srednje škole, onog u kojem se između ostalog uči i latinski jezik.
Protrčavši kroz ulazna vrata zaokupljen mislima koje su u potpunosti bile ispunjene krupnim pojavama Bimba i Džimba, Antonije se neoprezno ponadao da mu se ništa gore od onog što je pre nekoliko momenata preživeo više ne može desiti. Njegova čula bila su potpuno nepripremljena na šok koji je usledio kada je ne smanjujući brzinu uleteo u fanove koji su se tiskali u parteru ogromnog prostora u untrašnjosti univerzalne sportske arene u Long Biču, posebno preuređene za koncert, po kritikama najuticajnijih časopisa koji se bave čvrstim zvukom, najperspektivnijeg američkog HM benda. Šarolika masa padala je u delirijum sa svakom najavom sledeće pesme. Tu su se mogle videti sve generacije, presek američkog društva, i to: roditelji sa decom koji su želeli da im potomstvo stasava uz muziku sa identitetom; stariji parovi kojima su ovakva dešavanja postala uobičajeni deo subotnjeg izlaska nakon partije bridža i popodnevne čajanke na kojoj su se prisećali kako je to nekada bilo; provokativno odevene atraktivne devojke na granici punoletstva čija su se vitka tela povijala pod težinom nimalo diskretnih muških pogleda; srednjoškolci koji su baš to veče po prvi put u životu popili žestoko piće i upoznali se sa alternativnom realnošću uronjenom u dim koji je oslobađala tinjajuća marihuana; marinci iz obližnje baze za obuku specijalnih jedinica koji su se držali zajedno kao da je oko njih sve sam neprijatelj i sa gnušanjem odbijali svaku pomisao da se na bilo koji način mešaju sa okolnim civilima, gnjavežom koji su isključivo posmatrali kao kolateralnu štetu; motorciklisti kojima je drum bio dom, putovanja od jednog do drugog koncerta stil života, a prema vodi i sapunu su gajili slične emocije onima što su vampiri osećali prema sunčevoj svetlost i srebru. I od svih njih, slučaj je hteo da Cezarov prijatelj od najvećeg poverenja naleti baš na zid sačinjen od snažnih tela momaka koji su veoma podsećali upravo na njegove poznanike sa ulaza, obožavaoce kulta tela i parajućih gitarskih rifova, od čijih se širokih leđa odbio poput kamička kojeg je musavo dete nekog plebsa hitnulo ka čeonom zidu Senata. Po drugi put je u razmaku od svega nekoliko minuta završio na podu ošamućen od siline udarca, a da mu se misli u glavi nisu ni razbistrile nakon što je glavom nemilosrdno nasrnuo na Bimbovu pesnicu. To međutim nije bilo ništa u poređenju sa onim šta ga je čekalo u unutrašnjosti zdanja.
Mnoštvo moćnih reflektora postavljenih na konstrukcije visoko ispod svoda dvorane koja je pod normalnim okolnostima, kada su se tu vikendima održavale utakmice profesionalnih košarkaške i hokejaške lige, komotno primala i do dvadeset pet hiljada bučnih gledalaca sa sve navijačkim rekvizitima, kokicama, hamburgerima i osvežavajućim napicima, živahno je pulsiralo poput kakvog organskog tkiva raznobojnom svetlošću prateći brzi ritam muzike koja je grmela sa bine. Snagu i energičnost oštrih tonova i nesvakidašnjih vokala nije mogla nadjačati čak ni gomila pirotehničkih efekata koji su u neprekidnoj seriji zaglušujuće detonirali obavijajući binu plamenim stubovima. Zraci iz desetina stroboskopa parali su dim koji je nadirao sa svih strana bojeći ga u živopisne nijanse. Sva dešavanja sa bine su se posredstvom nekoliko desetina kamera do najsitnijeg detalja direktno prenosila i na monitore ogromnog centralnog semafora koji je poput Damoklovog mača zloslutno visio nad glavama već poluomamljenih i svakako smanjeno uračunljivih posetilaca koncerta, i na mnogobrojne glomazne i tehnološki skoro savršene video-bimove visoke rezolucije. Radilo se prototipima koji su se još uvek nalazili u fazi testiranja, a koje je za ovu priliku ljubazno ustupila kompanija “Uchyo-Yamatake”, svetski lider u istraživanju i primeni novih video tehnika u prenosu koncerata sa nivoom buke ne manjim od 400 decibela, sve na urgenciju japanskog premijera Išide Morihei-ja lično, jer se zidovi sobe njegovog starijeg sina nisu mogli videti od postera članova benda. Pričalo se da ovaj skromni političar, povremeni pisac haiku-poezije, strastveni vrtlar i posvećeni šintoista isprva nije hteo da udovolji hiru svog prvorođenog deteta. Nije popustio ni pred ozbiljnošću sinovljevih pretnji da će počiniti ritualno ubistvo, nego je to učinio tek pošto mu je mladi Tođo zapretio da će se prijaviti na terapiju odvikavanja od rada. Jednako kvalitetan besprekorno čist zvuk ravnomerno se prostirao i do onih najzabačenijih kutaka u unutrašnjosti Long Bič arene posredstvom nekolicine zvučnih stubova, inovacije koja je začeta u odeljenju za istraživanje i razvoj poznatog “Pure Sound Inc”, gde je iz temelja promenjeno shvatanje zvučnika kao jedne u principu šuplje kutije i nametnut gotovo revolucionarni koncept pojačanog obrnutog piezoelektričnog efekta. Udruženje belih anarhista Džordžije, što je samo eufemistički naziv za paramilitarnu organizaciju koja je svojim ekstremnim stavovima prema Afro i Hispanoamerikancima uspela da postidi čak i jedan Kju-kluks-klan i koja je vladu SAD proglasila za svog doživotnog zakletog neprijatelja, lansiralo je u svom lokalnom glasilu pod nazivom “Od bele nemoći do bele premoći” tvdrnju da savezna vlada vodi masovni specijalni rat protiv belog stanovništva i da se tu ustvari radi o projektu koje je finansiralo savezno ministarstvo odbrane SAD sa ciljem da se u svest belog čoveka usadi blagonakloni i pomirljiv stav prema državnim instituacijama i potezima koje one vuku. To bi se, prema ovoj optužbi, činilo posredstvom hipnotičkih impulsa utisnutih u signale čije se noseće frekvencije poklapaju sa rezonantnom frekvencijom mozga, čime bi bile potpuno potisnute sve druge misli. Ove optužbe imale su širok odjek, te su uz dosta muke zataškane uz neubedljivo obrazloženje da za njih ne postoje ni dokazi niti realni osnov. Međutim, bez obzira na sve ovo, koncert Avenged Sevenfolda sigurno nije bio pravi izbor gde bi se isprobalo dejstvo ovog navodnog novog oružja, jer bi se prosečni fan benda jedva mogao prisetiti i imena aktuelnog predsednika SAD, dok o polugama vlasti u državi niti je znao, niti je imao potrebu da razmišlja.
Sa već bogatim iskustvom dolaženja svesti nakon iznenadnih udara o tvrde površi, Antonije se ovog puta brže pridigao i osetio olakšanje jer su ga noge primetno bolje slušale nego što je to bilo u epizodi sa ulaza. Međutim, čulni nadražaji prouzrokovani naglim susretom sa tehnološkim čudesima modernog doba u kojem se zbog sopstvene nepromišljenosti našao daleko su premašilvali gornje pragove izdržljivosti postavljene u, u poređenju sa ovim koncertom, relativno pitomom ambijentu Starog Rima. Bio je on učesnik mnogih nemilosrdnih sukoba u toku kojih su krici ranjenih i umirućih vojnika, te njiska konja u samrtnom ropcu do bola naprezali bubne opne, prizori do neprepoznatljivosti iskasapljenih ljudi izazivali mučninu i povraćanje čak i kod veterana iz mnogih vojnih pohoda, a smrad nagorelih i poluraspadnutih tela dovodio do vrtoglavice, ponekad i do gubitka pamćenja. Nekako spontano se dešavalo da je sa svakom narednom bitkom sav taj užas sve manje dopiralo do njega, postajao je deo njegovog posla, svakodnevna rutina čak, tako da je na posletku bio sasvim oguglao. Njegovo raspoloženje pre nego što će legije pod njegovom komandom pregaziti neprijatelja variralo je od ravnodušnosti do egzaltacije, u zavisnosti od reputacije protivnika. Ali se sada suočavao sa nečim potpuno nepoznatim, nečim što se nije baš moglo nazvati neprijateljem, ali izvesno nije moglo biti ni prijatelj, zbog čega desnu šaku iz opreza nije skidao sa drške svog mača. Upravo ta neodređenost uskovitlala je u njemu davno zaboravljeni osećaj straha, koji ga je prožimao zajedno sa sa divljenjem i radoznalošću svojstvenom detetu koje je tek počelo da spoznaje svet oko sebe. Sviđalo mu se ovo novootkriveno carstvo, sada je već bio ubeđen da drugog objašnjenja ne može biti, ali mu je istovremeno smetalo to što ga niko nije prepoznavao po liku, niti obraćao pažnju na njega, osim one dvojice i to tek nakon što m je rekao svoje ime. U Rimu su postojali oni koji su bili uz Cezara i njega i oni koji su bili protiv, tako da je njegov mozak bio navikao da radi samo sa te dve konstante, dok o promenljivama nije bilo reči. Bilo je to zbunjujuće stanje u kojem se njegova svest zatekla i nije imao nikakvu ideju šta dalje činiti, možda i po prvi put nakon što je nestašni i pun života dečak Marko Antonije do perfekcije isplanirao osvetu prema svom vršnjaku Septimusu Brutaliju, sinu bahatog potkivača i lokalnom siledžiji koji je bio za glavu viši i nekih dvadesetak kilograma teži od njega. Kada mu je dozlogrdilo da stalno dobija ćuške zato što je u jabuci koju je svakodnevno u pola dana donosio Brutaliju bio crv, da glavom razbija orahe koje mu je davao uvek kada bi ovaj procenio da su njihove ljuske bile pretvrde, da laže u njegovo ime i preuzima krivicu za nešto što nije učinio, nakon čega je redovno višestruko dobijao batine, od Brutalija za nagradu, od prodavca sa obližnjeg foruma zbog krađe koju nije počinio, od oca kojem je to bio jedini način da ga vrati na pravi put, rešio je da jednom i za sva vremena privede kraju ovo zlostavljanje. Znajući za naviku svog mučitelja da svakog jutra gotovo u isto vreme sa uživanjem odlazi u nužnik, pred zoru se uvukao tamo i koprivom dobro natrljao površ oko rupe. Sakrio se iza obližnjeg žbuna i strpljivo sačekao da njegov arhineprijatelj zatvori vrata za sobom, a zatim se prišunjao i iz vreće oprezno istresao nekoliko osinjaka ispred njih. Bolni urlik koji je prelazio u vapaj bio je dug i intenzivan, a divlje ose nisu imale ni malo obzira kada je Brutalije izletevši napolje nagazio njihova teškom mukom sagrađena legla. Potkivačev sin mahnito je trčao u krug pokušavajući da utekne pobesnelom roju, ali je bio previše laka meta. Trenutak je bio idealan za drugi deo plana. Iskočivši iza žbuna, Antonije se zvonko nasmejao i narugao posramljenom protivniku, što ovom nikako nije prijalo, te je bez obzira na bol koji je trpeo pojurio za svojom uobičajenom žrtvom naslućujući da je ovo što mu se desilo upravo Antonijevo maslo. Na takvu reakciju Antonije je i računao, a znao je da ako nije bio jači, a ono je uvek bio brži od Brutalija. Ova računica umalo ga je koštala teških batina jer su bol i bes učinili da Brutalije trči dvaput brže i gotovo ga sustigne u uskoj uličici u koju je Marko utrčao da bi se teror nad njegovim progoniteljem nastavio. Obuzet samo jednim ciljem, da stigne tog žgoljavca i nahrani ga koprivama, nasilnik nije primetio da je Marko neprimetno preskočio popreko uličice razapet konopac koji je bio skriven u senci jutarnjeg sunca. Sledeće čega se posle prisetio je da se svom težinom pružio se po kamenoj stazi, kom prilikom je ostao bez svih prednjih zuba i sa zgnječenim nosom, dok je sa daske iznad na njega pala velika kanta sa smolom za koju je konopac bio privezan. Panika i strah su zamenili razjarenost, što je bilo sasvim dovoljno da Brutije nakon što se pridigao upadne i u korito sa guščijim perjem. Ovo nije bilo deo plana, već nagrada Marku Antoniju za maštovitost i trud koji je uložio da bi odbranio svoje dostojanstvo. Od tog događaja Brutalije je svakog dana kroz jedva odškrinuti prozor krišom pažljivo osluškivao zvuke sa ulice, hvatajući periode kada među njima nije bilo Antonijevog veselog zvižduka da bi izašao iz kuće, jer nije želeo da rizikuje ponovni susret sa njim. A Antonije je postao svestan da je predodređen za velika dela.
Dok su poslednje scene ovog događaja iz detinjstva koji je promenio i tok njegovog života i način njegovog razmišljanja bledele, Antonije se teškom mukom probijao ka bini da bi napokon stigao do rastojanja sa kojeg je mogao dobro da osmotri petoricu članova benda sa sve brojnim tetovažama koje su im prekrivale svaki otkriveni deo tela. Sećao se da su mnogi neprijatelji Rima pre odlaska u bitku redovno stavljali boju na svoja lica, crtali jednostavne simbole po svojim telima i ispijali neke napitke oštrog mirisa i gorkog ukusa koje su spravljali njihovi sveštenici, sve u zabludu da će ih ovaj ritual odbraniti od dodira hladnog sečiva i dati im nadljudsku snagu, a kada su uviđali da magija ne deluje, obično je to bilo prekasno. On generalno nije verovao ljudima koji nose crteže po sebi, i pred sobom je to uvek pravdao jednim ali ubedljivim razlogom, mrljom sa početka svoje vojničke karijere koja je tek kasnije, kada je postao uticajan i bogat, bila izbrisana iz carskog arhiva da ne bi narušavala mit o briljantnosti njegovog vojničkog uma. Tada je kao najmlađi ali i isto tako i najambiciozniji centurion u rimskoj vojsci bio određen za komandanta pratnje delegacije Senata, čoveka zaduženog za njihovu bezbednost, koja se zaputila u Memfis na trgovačke pregovore sa nekim po redu Božanskim Ptolomejem, faraonom Gornjeg i Donjeg Egipta, sinom Nila i Sahare, zemaljskim obličjem boga Ra, prvosveštenikom trske i pčele… Nekoliko meseci pre nego što će zaploviti preko Sredozemnog mora, pregovarači su muku mučili da upamte sve ove nazive i titule, jer se znalo da vladar Egipta insistira da ga uvek oslovljavaju navodeći u pravilnom redosledu svaku od njih i da odbija da progovori ako se načini i najmanja greška.
Bila je to Ptolomejeva uobičajena pregovaračka strategija iznurivanja da bi postigao svoj cilj. Pošto se ovoga puta radilo o ugovaranju cene žita i pošto se time direktno kupovao mir u Rimu, delegirani senatori danonoćno su u Senatu ovo učili i međusobno se preslišavali pošto je na posletku i njihovo bogatstvo posredno zavisilo od ishoda pregovora. Marku Antoniju sve to nije trebalo. Njegova jedina briga bila je da se svaki član ove delegacije ceo vrati u Rim, sa svim svojim telesnim delovima, i to u suštini nije bila zahtevna dužnost pošto se niko ne bi usudio da na sličan način izaziva gnev Republike. On se sa svojim legionarima mahom dosađivao dok su trajala napeta nadmudrivanja u kojima su obe strane ostajale čvrsto ukopane na svojim polaznim pozicijama, pri čemu je više od polovine vremena uvek proticalo u pravilnom izgovaranju svih Ptolomejevih titula. Vreme su prekraćivali nalivajući se kvalitetnim egipatskim vinima i igrajući društvenu igru pod nazivom “Centurion uvek dobija”. Primetio je tada Antonije da su svi, muškarci, žene i deca, bez izuzetka bili namazani po licu jarkim bojama, i to uglavnom oko očiju i duž usana, dok su robinje i robovi zaduženi za telesna zadovoljstva to bili i drugde, uz diskretne crteže na onim intimnijim delovima tela. Nakon mesec dana boravka u egipatskoj prestonici, od velike količine popijenog vina počelo mu se pričinjavati da čak i sve kamile imaju obojene njuške, iako je to međutim bio slučaj samo sa ličnim Ptolomejevim životinjama. I onda su Egipćani učinili nešto što je potpuno diskreditovalo delegaciju Republike, a što je kasnije bilo navedeno kao bezbednosni propust i stavljeno na teret Marku Antoniju. Nakon što su se senatori povukli u svoje odaje iscrpljeni nakon višednevnih neprekidnih nadglasavanja sa domaćinima, polupijane rimske vojnike na straži ispred vrata odaja počele su da mame poput gazela vitke, crnopute oskudno odevene lepotice, sve kao jedna, sa crtežima glave pitona sa razjapljenim čeljustima preko celih leđa, boga Ozirisa na levom ramenu i žitnog klasa iznad desne obrve. Jasne oznake elitne Ptolomejeve jedinice za subverzivna dejstva. Iza njih su se sasvim slučajno pojavile njihove egipatske kolege koje su se velikodušno ponudile da odmene legionare na dužnosti tako što će staviti njihove oklope, pa u mraku niko neće primetiti razliku, što se vojnicima učinilo kao idealna prilika za razbijanje monotone svakodnevice kroz koju su u poslednje vreme prolazili. Više nije bilo prepreka da se vešti špijuni nečujno uvuku unutra, što je bilo nepotrebno jer su senatori hrkali toliko glasno da bi se i slon mogao neopaženo ušunjati u odaju, i isprskali svu njihovu odeću kravljom mokraćom.
Za to vreme, Marko Antonije je na granici nesvesnog stanja u svojoj sobi grlio statuu sfinge i nešto joj prisno šaputao, pošto mu je Klepsidra, prva zavodnica među jednakima, ona koju je Antonije zapamtio po čvrstom i zgodnom telu prekrivenom hijeroglifima, u vino usula prah za izvrtanje realnosti. Inače, posipanje kravljom mokraćom se u trgovačkim krugovima smatralo najvećom sramotom i običaj, poštovali su ga čak i Rimljani, je bio da oni koji se na pregovorima pojave šireći oko sebe pripadajuće mirise moraju prihvatiti uslove koje nameće druga strana. Jasno je to bilo i senatorima koji su narednog dana postiđeni stavljali pečat senata i svoje potpise na ugovor koji je po svom sadržaju bio možda i gori od prethodnog, ali su svakako unapred znali kome će pripisati ovaj fijasko. U Senatu je bio jak glas koji je pozivao na Antonijevu smrt i tako bi se izvesno i dogodilo da se u celu priču nije umešao Cezar. Od tog dana, Marko Antonije je postao nerazdvojni pratilac svog spasitelja.
Ali crteži na ovim sveštenicima koje je upravo posmatrao kako se na jedan najblaže rečeno neobičan i žustar način raspravljaju sa svojim bogovima i obraćaju sledbenicima koji su im uzvraćali istim rečima, bili su raznovrsni i sa mnoštvom detalja. Takve slike nikada pre nije video ni kod jednog plemena ili naroda iako se njegov krvavi put protezao širom Rimu poznatog sveta. Podijum je imao nešto što je podsećalo na oltar, međutim, na njemu su se nalazile valjkaste posude preko kojih je bila prevučena neka tanka koža i okrugli metalni štitovi u koje je jedan od sveštenika besomučno udarao. Rev nije bio samo bubnjar Avenged Sevenfold-a, bio je takođe i glavni tekstopisac i kompozitor, idejna snaga benda. Nigde nije bilo životinja za obrede prinošenja žrtve što je u Antoniju pokrenulo sumnju da se ovde radi o nekoj novoj, nepoznatoj sekti. Ali je tu misao odbacio, jer su sve sekte bile tajne i sa mnogo manje pristalica nego što je bilo ljudi oko njega. Osim toga, pošto ih je Rim zabranjivao i stavio van zakona, njihova okupljanja mogla su biti samo tajna, a ovo je bilo i više nego otvoreno i javno..
F.J.P (Fali Jedan Papir, kraća verzija)
Oko razbuktale logorske vatre okupili se odrpanci sa zalepljenim papirima na vrhu čela, kad iznenada, jedan od njih progovori:
-Već desetu godinu sedimo oko ove vatre, sa belegom prokletstva na glavi.. Ćutali smo svih ovih godina. No, zanima me – Šta se sa svakim od vas dogodilo?
Prvi reče:
-Plaćao sam račun u pošti, ali iziritiran redom, uvredio sam šalterušu rekavši joj da se loše našminkala.
-Zbog toga što si me uvredio faliće ti jedan papir za sve što budeš u životu rešavao!
Kako to reče, stvori mi se papir sred čela koji od tad nisam mogao da skinem..
Priče su se nizale.
-Dogodilo se to kod lekara – rekla sam medicinskoj sestri da su neodgovorni prema pacijentima. Može covek da umre u čekaonici, oni ne bi reagovali.!
-Nije to ništa – u banci sam optužila radnicu da mi nije na vreme izdala kreditnu karticu i..
-U poreskoj službi greškom radnice naplaćen mi je veći porez…-požali se četvrti.
-U crkvi sam delio milostinju kad me pop upita: Zar samo toliko? -zakuka peti.
-Od tada-propovedničkim tonom će Šesti, koga je prokleo Telekom, na nas je bačeno prokletstvo radnika iz banke, pošte, crkve, poreske službe… Prokleti od Doma Zdravlja i Telekoma, kud ćemo? Među ljude ne možemo. Stoga imam predlog- hajde da zapalimo papir kako bismo ga skinuli sa čela!
No, bilo je lakše reći nego učiniti. Pri prvom pokušaju, vatra tako silno grunu da ih u trenu sve spali, pa i kazanče oko kojeg su se Ukleti okupljali…
Beleg prokletstva, međutim, papir na kojem je pisalo FJP (Fali Jedan Papir) ostade neoprljen.






