Leila Samarrai: Književnost u Srbiji postoji samo na nivou trača
Leila Samarrai mlada je književnica koja, reklo bi se, tek stasava na našoj književnoj sceni, iako iza sebe ima objavljenu zbirku poezije i zbirku kratkih priča. Kako se na književnoj sceni snalazi, kako prolazi, postoji li uopšte književna scena kod nas, ispričaće nam mlada autorka, stoga – pripremite se…
Kako doživljavaš poeziju?
Kao vrstu šamanske bajalice sposobne da razgrne mrak u nama.
„Poeziji je namenjena uloga spasavanja sveta, ponovno vraćanje u celinu svih razdrobljenih stvari.“ Da li se slažeš sa ovom Hamvaševom tvrdnjom i zašto?
Čovek ne može a da se ne složi sa Hamvaševom tvrdnjom da je novija istorija oduzela čoveku/čovečanstvu mnogo toga svetog, te umesto kraljeva i dostojanstvenika itd. imamo na njihovim mestima razne surogate, “sumnjiva lica”… Ostao je pesnik, i sam pod obrazinom sumnjivog lica, živi svoj život pod maskom (ne više dvorske) lude… Te ako je reč ono što odvaja čoveka od životinje, od poživotinjavanja u ovo varvarsko doba, ko je taj koji će reč(i) dovesti u sklad i iskupiti čoveka, ako ne pesnik? Ali je pitanje i: ima li među pesnicima ljudi dovoljno jakih, čiji je magijski jezik dovoljno gromak da bi se čuo u sveopštoj kakofoniji koja nad nama vlada?
Kako se poezija uklapa u (tvoj) svet? Ili se, možda, svet uklapa u (tvoju) poeziju?
Čovek je u svom mikrokosmosu kao u nekoj svojoj zasebnoj kutiji, čiji je poezija poklopac, kojim se od sveta može zaštititi; koji se može otvoriti u želji za upoznavanjem nečeg šireg nego što je lični domet.
Kako doživljavaš odluku mnogih izdavačkih kuća da ne objavljuju zbirke poezije?
Realno, to je samoubistvo.
Čemu nas uči poezija?
Razmišljanju, izražavanju. Samilosti. Ima kod Hajnea jedno mesto: “Čemu ta jedina suza? Samo mi pogledu smeta.” Poezija daje dublji uvid onome što bi nam možda u svakodnevnoj strci promaklo; verujem u čoveka, zato kažem možda onde gde bi sigurno trebalo da stoji: da.
Može li se bez poezije?
Ako možemo bez suza/smeha, dana/noći, zombirani pod neonom, ispred svog televizora, ili u dimu i buci, možemo i bez poezije, učenja i mišljenja, neka drugi misli za nas.
Šta je za tebe poezija?
Prilika da ostanem sama sa sobom i svojim mislima… Prilika da stvorim nešto što ću, jednom pozvana, moći da pokažem kao sopstveni doprinos svetu.
Kako bi definisala poeziju?
Kao staru mudru zmiju koja tek ponekad izađe da se osunča (i plaši ljude).
Koliko su korisni književni festivali i radionice, mogu li da opstanu danas, u vreme sveopšte nemaštine, i može li se na njima nešto naučiti?
Učenje je pre individualna stvar, želja zapravo…
Šta je pojava interneta donela a šta oduzela piscima?
Svakako, veću primećenost, u širim krugovima… koji ipak mogu da rasplinu suštinu. Internet je Vavilon kome svaki pisac može i da doda i da oduzme ciglu, zavisno od afiniteta.
Svesna si da u tvom poslu (pisanju) nema „hleba“ (ili ga sve manje ima), pa opet istrajavaš. Zašto?
Za poeziju je potrebno biti “zaluđenik”, to je van svake sumnje, i van svake isplate; da se od poezije živi nešto baš i ne može, a uspeh je, vidno, varljiva kategorija. Što se mene lično tiče, prirodno mi je da se izražavam u stihovima, a da sam daleko od svake vrste priznanja, jesam… S druge strane, u ovoj zemlji biti priznat znači pokupiti svu malograđanštinu iz sebe i oko sebe i objaviti je. Stoga, želim biti priznata van granica, jer to jeste priznanje – pravo.
Kakve su, po tebi, generacije pisaca koje dolaze?
Poetski i prozni svet podeljen je na raznorazne sekte koje jedna drugoj kvalitet i poetski pristup ne priznaju. Šta će od svih za sto godina da ostane, bojim se i da pomislim.
Kako izgleda današnja književna scena?
Kada pogleda čovek šta se sve objavljuje, bez ikakvog kriterijuma, onda je jasno da naša književna scena postoji samo zbog novca. Mi mrdnuli nismo iz komunizma. Gde smo bili u književnom smislu, tu smo i sada, samo što je tržište mnogo manje, a intelektualna i svaka druga beda mnogo veća. Ne postoji ni srpska književna scena, niti joj se dozvoljava da postoji. Kritičari na svojim pozicijama, etablirani pisci na svojim pozicijama, najpre političkim, potom i književnim, ili umetničkim. Ukratko, književnost u Srbiji postoji samo na nivou trača.
Kod nas je totalno rasulo, a bez poštovanja i autora i autorskih prava, neće biti boljitka i Srbija će ostati književna crna rupa, bez obzira na veliki broj ljudi koji imaju šta reći i napisati.
Pesničke knjige se ne objavljuju, jer su neisplative. Zna se: autor mora da plati da bi izdao knjigu, tu je početak i kraj. Izdavača dalje ne zanima. Ukoliko autor nekim čudom “stekne ime”, onda će ovi bespravno štampati autora, kršiti autorska prava i tvrditi da oni čine autoru uslugu time što ga objavljuju. Samo štampanje je jeftino. Nečija npr. zbirka aforizama ili priča može da se prodaje preko neta, ima je u knjižarama, a pisac o tome uopšte nije obavešten, niti ima bilo kakav uvid.
I samo izdavaštvo je svedeno na novac. Imaš kintu, izdaćeš knjigu. Ukoliko nekim čudom “stekneš ime“, objavljivaće ti knjige, ali sav “kajmak“ će kupiti oni, izdavači, i još će ti reći da si srećan što te objavljuju. Dakle, autorska prava su totalno nezaštićena ili ne postoje. Izdavače briga za kvalitet, pa oni to i ne čitaju, ili prelete očima. Sve se svede na novac, to jest, keš, i seks. Što je, opet, dobra tema za neku priču ili roman, pa i za publicistiku i kao sociološki fenomen, na kraju krajeva. Obeležava jedno vreme i jednu zemlju.
A šta reći na temu mizoginije, tretiranje žene, pametne, lepe i privlačne žene kod nas, koja usput, sjajno piše. Ukratko: tretman mesa u srpskoj književnosti. Jeftina trgovina i svođenje žene-autorke na komad mesa, seksualnog objekta koji nema pravo da misli, već da se pokorava. Možeš da budeš pametna koliko god želiš, ukoliko ne radiš ono što ljigavac želi, nema objavljivanja, nema karijere, nema života od onoga što najviše voliš i najbolje znaš da radiš. Kada smo se već dotakli raznoraznih šovinizama, zašto prećutati i ovaj. To su, po meni, kompleksaši koji ne mogu na normalan način da dođu do seksa ili ljubavi, ili šta im je već potrebno, i tu kreće ta bolest, ucenjivanje. U normalnim okolnostima, znaju da ne mogu doći do lepih, pametnih i talentovanih žena, i koriste prividnu moć da bi se dokazali pred sobom i sličnima. To jeste jeftina trgovina, i verujem da je ženama, u tom smislu, mnogo teže nego muškarcima. O tome se malo piše, malo pominje, a to jeste kancer života u ovoj i ovakvoj zemlji, u ovakvom sistemu bez sistema i kriminalizovanom društvu. Još uvek verujem da ne mora nužno biti tako, ali sada ukazujem da književni svet nije šareni i nežni leptirić u koji je posuta sva lepota sveta. Talentovani ljudi odlaze iz zemlje, gubimo intelekt, gubimo ljude koji bi mogli zemlju da pomere iz blata. A onda se čudimo kada Mrkonjić i Ilić postanu ministri. Jasna stvar: nasilje i seks, okosnica rijaliti šou programa, potpuno preneta i u sferu književnosti, što bi, trebalo da bude, bastion pred poplavom kiča i primitivizma.
Razgovor vodila
Tamara Lujak