leila, proza, samarrai

CARTE DIEM, ТАБУ КАКО ЈЕ ПОЕЗИЈА УМРЛА ИЛИТИ „ТО ВИШЕ НИКО НЕ ЧИТА“,published in magazine KULT

http://casopiskult.com/kult/carte-diem/kako-je-poezija-umrla-iliti-to-vise-niko-ne-cita/

‘– Неисплативо је писати поезију, пријатељу мој. Данас сви мисле да је могу писати, како прорече онај песник самоубица, а то су ми омиљени пророци. Нико је не купује и може се одштампана књига поклонити. Може се користити и као лепеза за време врућина, наравно, кад се охлади, јер из штампарије излази необично врела. Као средство за хлађење још је употребљивија ако је штампана у меканим корицама, јер од тврдих укочи се рука.. Приче су исплативије и то је разлог што се, ако поезију поредимо са пшеницом, сеје се мање него претходних векова. Но, у процентима изражено, сеје се око чак 95 посто мање, што је несхватљиво! Пшеница је одувек била у тренду, ако ни због чега, а оно макар због хлеба.’

 

Advertisement
Standard
poetry, proza

Ugovor/Уговор, Леила Самарај, Leila Samarrai

Stanodavcima, bankama, sektašima, kukavicama, seksualnim predatorima, lažnim vernicima, samozvanim književnicima, skorojevićima acca malograđanima, “racionalnima”, drkadžijama, glupacima, zlim invalidima, farmerima i drugim inim licima u busu 95tici, lažnjacima, seljačinama koji su došli iz pizde materine, doneli svoje kazane i uništili Beograd, i ako sam nekog ispustila, propisno se izvinjavam, mada sumnjam da pobrojani znaju da čitaju. Verovatno im samo ovo “pička vam materina” neće promaći…)
(stoga, prim. reč pesnikova: ma pička vam materina ukratko svima, )

 

УГОВОР

Осветољубива судбино, Исплети нову мрежу
јер мрежа којом их сад ловиш је премала
ТАД Гони их на Страшне обале
Уговор је потписан
a Задатак додељен
на руке Дохватнику!
Не штеди Грбавца док Врелина И Жеђ
злочинaца
Не испије моју освету
(Ум je помамљен ватром
(Гори, гори у дивљем пламену сурове моћи!)
Ни Терор неба са својом грубом руком да не учини
Да смртници задрхте, одвратно тихи у трци
обојеној у крв
као што ће моја гневна рука риљати по грлима њиховим
док не испусте безнадежни звук:
“Милост!”
“Зар под Терором Неба!?”
Когод се законом зверским сад усуди да
Молитву упути зажареном Богу на чијим грудима је
намучена Рана
стопало попрскано крвљу
и запаљено Срце.
Почујте:
Печат који на уговор утискујем
задатак је ДУБОКО мој.

Standard
proza

“Reci Astrid”, Leila Samarrai

Ja sam jedna od malobrojnih. Onih koji imaju poriv.
Smrt me tera da živim.
Do najslađe smrti.
Neko mi je podmetnuo glas. Tuđ. Otežan.

Reci, Astrid!

Život budi u meni želju za najslađom smrti. Opet.
Smrt me tera da živim. Smrt i mržnja.
A snovi?
Snovi se uče. A onda se naučeni drugima daju.

Glas u utrobi grla.
Sveže cveće na grkljanu raste u korov.
Tamna žlezda u grlu.
Krik, bes, suze, mlečna žlezda postojanja.
Neko mi je podmetnuo glas. Tuđ. Otežan.

Čuđenje je uzelo maha. Pred čudom.
Mrtvi se ne vraćaju.
Ali, neko mi je podmetnuo glas.
Tuđ. Otežan.

Reci, Astrid!

Posadimo ih u grob.
Napunimo im kovčege kao tanjir sa kašom.

Grešiš, Astrid!
Mrtvi se vraćaju.
Uvek.
Imaju neugodna imena.
Bezimeni su.

Ja sam Bezimena Ja.
Na putu koji me čeka
Samo mrtvi mogu razumeti
Iz mrtvih dveri gde za san
Ne zvone budilnici.

Tu sam.. Blizu…
Tu pored života.
Zgrabi te da živiš
Onda se povlači
Ubacuje klopke
Zabavlja ga ponos kojim gleda
Naše posrnuće
Sjajno to izvodi
Prolaze dani
Isti i slični
Postaješ monah ćutnje.

Sjajno si to izvela
Puštena na pašnjak života
Sa kitama cveća na grlu
Pronašla si se, veruješ…
Pipaš kvaku stana svake večeri
Uverena da su to upravo vrata kroz koja prolaziš
Dosuđene male stvari
Kolevka za bebu u kojoj je toliko hladno
Beba postaje meso u frižideru
To malo parče čoveka

Opet si zabrljala, Astrid
Opet nisi presela na tramvaj 26
U tamnici si gladi, nosiš dvogubo odelo
Jedna strana čista, druga s mrljama
Kad plačeš, okreni leđa, ne ometaj, ne smetaj
Ljudi pristaju klimati glavom da bi bili voljeni.
To im je važnije od poštovanja.

Reci, Astrid!

Nisam sposobna veseliti se tuđoj sreći.
Glupa je i nimalo inspirativna.
Vuče na dosadu koju ne podnosim.
Ali mi je ipak draža od dosadnih ljudi.
Ređe se događa.

U ogledalu je često videla nju,
sad stoji i čeka da se Ona pojavi,
razočarana ili srećna, nije uspela saznati

Prošlost je zaleđena s druge strane oka
Možda kad bi me uspela probuditi i biti jer imati…
Imati je neumesno.
Na putu koji me čeka
Samo mrtvi mogu razumeti
Iz mrtvih dveri gde za san
Ne zvone budilnici.

Standard
proza

RECENZIJA: Bojan Vekić, “Antireklama”, Leila Samarrai

“Antireklama“

Bojan Vekić, reklo bi se, na prvi pogled, buntovni je pesnik. Samo,
buntovništvo mi posta mrska reč u doba smrti i užasa. Dešava se da su
disidenti neretko tek lišeni vizije. Nenapojeni na svežoj vodi čistih poetskih
vrtova. Možda pobunjeni iz teatralnih ludnica našeg Nedoba. Danas se
lažnim buntovnicima oprašta bezobrazluk. Buntovnici se kreću u čoporima.
Stoga sam, čitajući Vekićeve stihove, odlučila da ga ne izložim klimavom
pojmu. Neretko je lažno ili upravljeno u pogrešnom smeru, neretko u
službi režima iliti „False traitors or worthy knights?“ Radije bih obuhvatila
njegovu viziju citatom:

„Originality is independence, not rebellion; it is
sincerity, not antagonism.George.” Henry Lewes
Angažovanost jeste odlika njegove poezije. To mogu izreći okružena
blistavom aurom sigurnosti u ono što tvrdim. Tako je Vekić sjajan i
autentičan u beskompromisnoj konstataciji „marginalnog uma” koji
zdravo konstatuje neokolonizaciju (nalik na „Invaziju telokradica”)
psihijatrijskih slučajeva u ljudskome obliku, tvoraca društveno prihvatljive
ludnice kojom upravljaju zdušno vaspitani i uglađeni zombiji (u svesti
čitalaca ovo bi mogla biti metafora, ali i to posta upitno…) Vekić smatra,
što je karakteristično za sve one koji hrabro zastupaju sva ljudska prava, pa
i pravo na umobolnost, dakle neselektivno zastupanje, da idolopoklonici
ludila svakako imaju pravo na vlastita idiotska uverenja, ali i ističe i svoje
bogomdato pesničko pravo da entitetom „marginalca“ i pesnika izabere
da ne bude normalan u nenormalnom okruženju.

U današnje vreme taj i takav izbor povlači žrtve, iska cenu i na višestruke načine ranjava u dušu, razum i srce ljude od pera i integriteta. Ako podvlači ulogu pesnika kao
marginalca, time ga izjednačava sa čovekom – Prometejem, žrtvom svog
izbora na autentično postojanje i pravo da reč vrati tamo gde joj je mesto,
a višeznačje podeli sa retko dobrim i nadarenim čitaocima kojih je daleko
manje od vrsnih pesnika. Na isti način na koji je Prometej pozajmio vatru
od umišljenih i osvetoljubivih bogova.
Kritičnost je pojačana paradoksima. Vekić vrsno barata sarkazmom,
ravnodušno ocenjujući stvari na način na koji bi zapalio prvu jutarnju
cigaretu, rezignirano, bez želje da se buni, da kontroliše, tek da se gorko
zabavlja zagledajući isprazne i zarazno zavodljive bilborde čiji je pandan
prazna slika na ekranu. Vekić prezire, i prezir je očitovan pesničkim stilom
u kojem se oseća teskoba, ali on ne izrasta u „čoveka odevenog u gnev“,
već je prava linija, to je proročka rezigniranost u pesmama čiji su stihovi
maksime, nižu se kao perle gradeći katedralu ispod koje je prokopan
tunel gorkoga podteksta.

Gledajući rezignirano unapred, Vekić je nemi posmatrač, dok stvari se dešavaju mimo njegove volje. Pesničke slike, bez obzira na ogoljenost i gromoglasnost istine, u suštini imaju lirsku i meditativnu osnovu na koju se oslanja prozni kvalitet logične strukture
dugoga stiha. Simboli odeveni u simbole, slike u slkama, u dugom stihu
naglašavaju lično, a opet stihovi klize metafizikom tananog podteksta u
zgusnutom poetskom tkanju. Na taj način, Vekić gradi antikonformističku
liriku u prepletu sa proznim stilom i jasnom porukom koju poručuje tvorac
istine – pesnik, osobeno biće, da je on, pesnik, isto što i ogledalo, isto što
i istina. Mutacija i guba u umobolnicama iz kojih je, kao večno dete, još
u detinjstvu utekao. Introvert starih ruševina reči iznete svetlošću duha,
ističe da pesnik, taj izrod, pesnik – entitet treba da se pomiri sa vlastitom
propašću, jer njegovo vreme je prošlo.

U doba apsolutne dominacije materijalnog nad duhovnim, u dosadnom predvidljivom i ispraznom potrošačkom društvu, oltari pesništva i svetkovine duha davno su skinute
sa zida, ukinute i smrvljene u prah. Barem se tome konzumenti nadaju.
Ali, upravo oni skloni maštanju, oni što prorokuju, oni što gaze vražju hul,
opstaju i opstajaće, predvidom knjige pobuđenog vremena gde će vitlati
mač pesnikov u obličju umetničke kontemplacije nad nedelom kratkog i
prolaznog vremena. Samo poezija će opstati, prorokujem.
Pesnik, svedok Istine, zaljubljen u Istinu i Lepotu i zanjihan pred njima u
mističnom plesu, uživalac u stvaralačkoj katarzi, zna da posetioci koktel
seansi i ispijači moralne kuge ne razumeju da je pesnik bog među ljudima,
pošto je u stanju da u pesmu postavi čitav univerzum i ko mu šta može.
Vekić to ume…
„nada sa Daunovim sindromom ulazi mi u pjesmu i čini moj
pogled na svijet jednom podnošljivom patnjom
crtam dahom neshvaćenost istine po trnovitim površinama srca
u čijem zagrljaju umiru zvijezde jedna za drugom
i blago se nagibam prema nepostojećim snovima poput
trubadura oko koga se okreće svijet
u nizu grijehova praroditelja doživljavam katarzu
pa ipak naoružan filozofijom pjesnika
uskraćenog za život izvan pjesme posrćući skupo prodajem
svoju žrtvu
(meni ne treba dijete koje će da liči na mene dovoljno
mi je što sebe nosim na duši)”
Uz prefinjenu senzualnost, zbog čega bih Vekića nazvala pesnikom –
aristokratom, uz modernizam izraza i simboličnim i bogatim nizovima
slika, u maltene jednoličnom ritmu rezignacije koju može da stvori samo
plemeniti prezir, uzdiže se iznad svog tog blata i ostavlja mulj iza sebe.
Antikonformizam i revolucionarnost su za mene u anahronom stavu da
pesnik treba da nudi rešenja, a ne samo u beskraj da opisuje teškoće, kao
što to većina pesnika radi, ide na ruku Platonovom stavu o podržavalaštvu
pesnika, (ali zar život ne treba podražavati lirsko – realno u svoj njegovoj
apsurdnosti i mumificiranosti) uočavam još dve stvari u Vekićevom opusu:
1.obraćanje Bogu, „sabatovskom nitkovu“
2.pesnik kao prestravljeni dušmanin, ne samo sebi, već i najsvetijim
osobama, prokletnik, izgnanik
Splet motiva istkan je apstraktnim slikama i simbolikama koje oslikavaju
pesnikove želje oslikane stihovima: „lešinari po meri mojih kostiju“,
te pesnikova osećajnost i sažaljenje prema nevinima (deci) na način
Raskoljnikova i u maniru Dostojevskog.
„mi smo i dalje ljudi koji se bogu mole uprkos njegovoj tragičnoj
sudbini i
ratovima širom svijeta dok zanemarujemo činjenicu da djeca na rogu
Afrike umiru od gladi
ko će ljudima u Somaliji Keniji Etiopiji i Dzibutiju objasniti da bog vidi
sve
(naša nerođena djeca neće biti depresivna kao što smo to mi)
samoća je prenaglašena bukom gluvih zidova pod dejstvom seroxata
ili nekog drugog antidepresiva
subota samo što je počela a već je kompromitovana u oku djeteta
što će reći da se ne plaši smrti
(dok u bajkama ljudi se ubijaju iz radoznalosti)
naše vrijeme je prošlo a mi smo dvije suprostavljene istine
koje pojedu svoje sužnje poput raka samo još ljudskije”
Apstrakcije su zapravo metafore tvrdoglavog konstatovanja propasti i
samoprezir vlastite duše koja mu je dom i prokletstvo. Takoreći, zaljubljen
u stih, kao astronom u zvezdu vodilju ili padalicu, zauvek sjedinjen i sa
zvezdom i sa zemljom, obuhvata oba elementa kroz pevanje:
„zvijezde bez sjaja noćas su groblje za zemlju poda mnom”
Vekić smatra svoj poziv kao kletvu, nešto gotovo bizarno, ali istina je da
ono što mu nedostaje jeste ono čega ima previše i u čemu na neki način
nalazi mazohističko zadovoljstvo. Istovremeno, on je ratnik, junak, onaj
koji prkosi bogovima. Prometej. Ironik.
„izlazim iz svoje kože do obližnjeg groblja da kvalitetno popunim
vrijeme planirano za ljubavni sastanak
tek da se nisam dzaba rodio sabiram na jedno mjesto
grobljanske suze s kojim pravim zaklon od sunca
suze imaju smisao i svrhu ako mogu da poteku i za nadom
kakvu pamte jedino pjesnici
iz grobova prepunih nade prekinute u jeku rijetke istine pjesnik je
proklinjao svoj usud o zid ćutanja sa druge strane
čudan je bog koji na to mirno gleda iz zloćudnog tumora budućnosti
obilježene njegovim samopouzdanjem
(prvi susret nam je protekao u obostranoj nesimpatiji)”
Vekić je pesnik koji se ne opterećuje proverenim formama, zagledan u
budućnost, u bolest, otuđenje i smrt. On je i pesnik s odmerenom dozom
gorkog humora, bolno realan, iskren pesnik, slamač idola, na hodočašću
beznađa, poeta uvučenih kandži, zagledan u vetar, u nebo, u suzu, u
opsesiju umiranjem kao završetkom svih jada. Smrt je stilizovan kraj (za
one koji imaju sreće da umru sa stilom) ispevan mračnim tonovima, uz
poneki uzdrhtali odsjaj, od kojih jeza (opet za srećnike) plazi niz kičmu.
„okupljali bismo se po zaboravljenim grobljima
da slavimo što smo uprkos sopstvenim potrebama
živi sve dok jednom moj prijatelj nije i sam
svoju posljednju želju ispunio na nekom od takvih
mjesta od kojih se običnom svijetu diže kosa na glavi
od ranije još u djetinjstvu dok su se druga djeca
borila sa svojim prvim pitanjima on je uveliko od
svojih i njihovih suza pravio pjesme”
Teško je nositi, još teže živeti Poeziju kao što to Vekić čini, na način
hladnokrvnog ubice koji opisuje ne sopstveni koliko društveni zločin
izvršen nad pesnikom. Njegov jedini zločin počiva u činjenici da je Pesnik,
neoprostiv zločin i surovo i krvožedno breme koje ga je, protiv njegove
volje, zadesilo. Izmorila ga je i pobila neuništiva lepota mračnog tereta i
bola u krvi, uklesanog kamena na tornju samoće. Kao što svedoče sledeći
stihovi:
„tražeći utjehu u bijegu u duplu realnost
svijedočim poput spomenika o svoj surovosti božijeg djela“
Bojan Vekić ne beži od taštine. Odviše je normalna za ljudskoga stvora i
iako Borhes smatra, u strahu od ogledala, da piscu nije dato da sagleda
svoje delo, ne krije da nije ponosan kada mu se svidi odraz u ogledalu
preko puta. Pisac je vlastito ogledalo. Za njega je kreativna sumnja jedina
mera za čoveka koji svesno, a opet savesno drži do higijene svojih misli.
One su preteča svakog dela. Već u narednom trenutku, kako obično
biva, Vekić je u svom, paralelnom svetu, oslobođen svake interakcije sa
spoljašnjim svetom, a samim tim i reakcije koju provocira kod čitaoca.
On je entitet i sam za sebe;“U nedostatku opipljivih reči, pak, odćutaću sa
samim sobom. Patetičan sam u onoj samo diskretnoj meri. Iako je patetika
neretko anomalija koju ljudi krajnjih namera eksploatišu, verujem da je
upotrebljiva jedino u četiri zida duše svakog od nas ponaosob” – ima nečeg
aristokratsko – uzvišenog u artikulisanim rečima pesnikove subjektivnosti
na kojoj bi mu pozavideo svaki „objektivac“ i realista. Patos je umro.
Neupotrebljiv je i patos se raspada i mrvi se u atome, no u nedeljive sitnice.
One su poslednje jezgro nepromenljivog suda realiste i pesimiste. Upravo
nedeljive jer su fiktivne. Apstrakcije istine koje nikad nisu postojale. Na
nitima ovih apstrakcija ispleteni su angažovani sudovi vremena i njegove
zlokobne dvoličnosti. Sjedinjenje je neizbežno jer:
„jer jedino u smrti svi istim jezikom ćutimo
i ako tada djela naša ne progovore mjesto nas
niko drugi sigurno neće nam spasiti djela zaborava“
Večnost je nepotkupljiva. U većoj meri od dokazane činjenice… Prosto,
jedni (Romerovi vampiri) će skončati pod hedonističkim stolovima, uvaljani
u poroke i površnost savremene srpske Venecije, odakle će otpuzati u
pripremljene grobnice. Bogovi su ljubomorni koliko na smrtnost toliko i na
večnost. Ovu drugu tek Odabranima, u snovima prikazuju, da bi ih uznosili
u svoje tajne. Upravo Pesnike u svoje tajne uznose, barem tvrde mistici,
još tokom boravka u zemaljskoj ravni. Dakako, ako je uteha, plodovi duha
neće postati hrana za zaborav.
Ne postoji ništa uništavajuće po senzitivno biće od moći navike da stvara i
piše o nečemu što će vreme proglasiti za bitnim kad delo pesnika nadživi.
Nalik na obećanu nagradu na nebesima. Neugodna uteha za renesansne
duhove, rekla bih. Ovo je još jedna zbirka, doduše jedna od retkih, kojima
je za vreme koje nadolazi zauvek fiksirana istina o vremenu u kojem su
se, nekom kobi, zadesili oni koji mu ne pripadaju, niti bi u njemu na bilo
koji način mogli biti, do kao proroci ili nemi posmatrači. Srećom, Vekić je
dovoljno iščitao samog sebe da bi sebi, na našu sreću, predložio ulogu
fikusa, obnevidelog i onemelog i neposustalog u lirsko – kamijevskom
obračunu sa društvom i zlim mu naravima-namerama.
„improvizovani intelektualci onanišu na poeziju
prema tome veoma je korektno reći da je pjesnik
obična patološka pojava kojoj odstranićemo mozak
radi što bolje produktivnosti i davanja na značaju njihovoj
biografiji čudaka trajno onesposobljenih za rad sa ljudima”
„Antireklama“ je zahtevno štivo za marketinške stručnjake. Tema smrti je
u višeznačnoj isprepletanošću sa metafizičkom ravni, uz niz blistavih slika
kojima se deli ono pomenuto, pređašnje nedeljivo, okrutno, u grčkom
maniru, pesnikovo jezgro, autohtono, gde je svaka lirska slika pesma,
dok u svaku pesmu staje roman. Duboko proživljeno lično iskustvo čija
usamljenost boli čitaoca, ali se ne stiče utisak da je pesnik sam, upravo zato
što smo suočeni s ubodom Istine u grudima. Poznavajući tajnu vremena
i bremena s kojim se kao i Vekić svakodnevno suočavamo, imamo pred
sobom vodič i podsetnik da nam arsenal duha bude smeh i na kraju,
shvativši udes koji nam je udesilo Nedoba u kojem smo se zadesili, kroz
mrak i stravu, izranjamo osvešćeni na Svetlo. Ovo je mrak koji peva. Samo
hrabri i odabrani se neće okrenuti od njega, nalik na uspavane fikuse.
Ukoliko to i učine, biće isključivo na vlastitu odgovornost, uz pravo na izbor.
Intuitivno shvatajući dubinu i poruke ove naoko mračne knjige, zagledane
u plavet Černobila, odlučila sam da se oglasim na sebi svojstven način i
pokušam da drugim čitaocima približim mistično iskustvo kojim me je
vodila Vekićeva knjiga, uz preporuku da mu sledeća zbirka bude neka vrsta
nasmešenog janga, balans, životvorna uravnoteženost naspram ove mrtve
i mumificirane, koju pesnik zdušno kritikuje virtuoznim pesničkim notama.
28.8.2014. Beograd
Leila Samaraj, pesnikinja

Standard
proza

Leila Samarrai: Književnost u Srbiji postoji samo na nivou trača

Leila Samarrai: Književnost u Srbiji postoji samo na nivou trača

Leila Samarrai mlada je književnica koja, reklo bi se, tek stasava na našoj književnoj sceni, iako iza sebe ima objavljenu zbirku poezije i zbirku kratkih priča. Kako se na književnoj sceni snalazi, kako prolazi, postoji li uopšte književna scena kod nas, ispričaće nam mlada autorka, stoga – pripremite se…

Kako doživljavaš poeziju?

Kao vrstu šamanske bajalice sposobne da razgrne mrak u nama.

„Poeziji je namenjena uloga spasavanja sveta, ponovno vraćanje u celinu svih razdrobljenih stvari.“ Da li se slažeš sa ovom Hamvaševom tvrdnjom i zašto?

Čovek ne može a da se ne složi sa Hamvaševom tvrdnjom da je novija istorija oduzela čoveku/čovečanstvu mnogo toga svetog, te umesto kraljeva i dostojanstvenika itd. imamo na njihovim mestima razne surogate, “sumnjiva lica”… Ostao je pesnik, i sam pod obrazinom sumnjivog lica, živi svoj život pod maskom (ne više dvorske) lude… Te ako je reč ono što odvaja čoveka od životinje, od poživotinjavanja u ovo varvarsko doba, ko je taj koji će reč(i) dovesti u sklad i iskupiti čoveka, ako ne pesnik? Ali je pitanje i: ima li među pesnicima ljudi dovoljno jakih, čiji je magijski jezik dovoljno gromak da bi se čuo u sveopštoj kakofoniji koja nad nama vlada?

Kako se poezija uklapa u (tvoj) svet? Ili se, možda, svet uklapa u (tvoju) poeziju?

Čovek je u svom mikrokosmosu kao u nekoj svojoj zasebnoj kutiji, čiji je poezija poklopac, kojim se od sveta može zaštititi; koji se može otvoriti u želji za upoznavanjem nečeg šireg nego što je lični domet.

Kako doživljavaš odluku mnogih izdavačkih kuća da ne objavljuju zbirke poezije?

Realno, to je samoubistvo.

Čemu nas uči poezija?

Razmišljanju, izražavanju. Samilosti. Ima kod Hajnea jedno mesto: “Čemu ta jedina suza? Samo mi pogledu smeta.” Poezija daje dublji uvid onome što bi nam možda u svakodnevnoj strci promaklo; verujem u čoveka, zato kažem možda onde gde bi sigurno trebalo da stoji: da.

Može li se bez poezije?

Ako možemo bez suza/smeha, dana/noći, zombirani pod neonom, ispred svog televizora, ili u dimu i buci, možemo i bez poezije, učenja i mišljenja, neka drugi misli za nas.

Šta je za tebe poezija?

Prilika da ostanem sama sa sobom i svojim mislima… Prilika da stvorim nešto što ću, jednom pozvana, moći da pokažem kao sopstveni doprinos svetu.

Kako bi definisala poeziju?

Kao staru mudru zmiju koja tek ponekad izađe da se osunča (i plaši ljude).

Koliko su korisni književni festivali i radionice, mogu li da opstanu danas, u vreme sveopšte nemaštine, i može li se na njima nešto naučiti?

Učenje je pre individualna stvar, želja zapravo…

Šta je pojava interneta donela a šta oduzela piscima?

Svakako, veću primećenost, u širim krugovima… koji ipak mogu da rasplinu suštinu. Internet je Vavilon kome svaki pisac može i da doda i da oduzme ciglu, zavisno od afiniteta.

Svesna si da u tvom poslu (pisanju) nema „hleba“ (ili ga sve manje ima), pa opet istrajavaš. Zašto?

Za poeziju je potrebno biti “zaluđenik”, to je van svake sumnje, i van svake isplate; da se od poezije živi nešto baš i ne može, a uspeh je, vidno, varljiva kategorija. Što se mene lično tiče, prirodno mi je da se izražavam u stihovima, a da sam daleko od svake vrste priznanja, jesam… S druge strane, u ovoj zemlji biti priznat znači pokupiti svu malograđanštinu iz sebe i oko sebe i objaviti je. Stoga, želim biti priznata van granica, jer to jeste priznanje – pravo.

Kakve su, po tebi, generacije pisaca koje dolaze?

Poetski i prozni svet podeljen je na raznorazne sekte koje jedna drugoj kvalitet i poetski pristup ne priznaju. Šta će od svih za sto godina da ostane, bojim se i da pomislim.

Kako izgleda današnja književna scena?

Kada pogleda čovek šta se sve objavljuje, bez ikakvog kriterijuma, onda je jasno da naša književna scena postoji samo zbog novca. Mi mrdnuli nismo iz komunizma. Gde smo bili u književnom smislu, tu smo i sada, samo što je tržište mnogo manje, a intelektualna i svaka druga beda mnogo veća. Ne postoji ni srpska književna scena, niti joj se dozvoljava da postoji. Kritičari na svojim pozicijama, etablirani pisci na svojim pozicijama, najpre političkim, potom i književnim, ili umetničkim. Ukratko, književnost u Srbiji postoji samo na nivou trača.

Kod nas je totalno rasulo, a bez poštovanja i autora i autorskih prava, neće biti boljitka i Srbija će ostati književna crna rupa, bez obzira na veliki broj ljudi koji imaju šta reći i napisati.

Pesničke knjige se ne objavljuju, jer su neisplative. Zna se: autor mora da plati da bi izdao knjigu, tu je početak i kraj. Izdavača dalje ne zanima. Ukoliko autor nekim čudom “stekne ime”, onda će ovi bespravno štampati autora, kršiti autorska prava i tvrditi da oni čine autoru uslugu time što ga objavljuju. Samo štampanje je jeftino. Nečija npr. zbirka aforizama ili priča može da se prodaje preko neta, ima je u knjižarama, a pisac o tome uopšte nije obavešten, niti ima bilo kakav uvid.

I samo izdavaštvo je svedeno na novac. Imaš kintu, izdaćeš knjigu. Ukoliko nekim čudom “stekneš ime“, objavljivaće ti knjige, ali sav “kajmak“ će kupiti oni, izdavači, i još će ti reći da si srećan što te objavljuju. Dakle, autorska prava su totalno nezaštićena ili ne postoje. Izdavače briga za kvalitet, pa oni to i ne čitaju, ili prelete očima. Sve se svede na novac, to jest, keš, i seks. Što je, opet, dobra tema za neku priču ili roman, pa i za publicistiku i kao sociološki fenomen, na kraju krajeva. Obeležava jedno vreme i jednu zemlju.

A šta reći na temu mizoginije, tretiranje žene, pametne, lepe i privlačne žene kod nas, koja usput, sjajno piše. Ukratko: tretman mesa u srpskoj književnosti. Jeftina trgovina i svođenje žene-autorke na komad mesa, seksualnog objekta koji nema pravo da misli, već da se pokorava. Možeš da budeš pametna koliko god želiš, ukoliko ne radiš ono što ljigavac želi, nema objavljivanja, nema karijere, nema života od onoga što najviše voliš i najbolje znaš da radiš. Kada smo se već dotakli raznoraznih šovinizama, zašto prećutati i ovaj. To su, po meni, kompleksaši koji ne mogu na normalan način da dođu do seksa ili ljubavi, ili šta im je već potrebno, i tu kreće ta bolest, ucenjivanje. U normalnim okolnostima, znaju da ne mogu doći do lepih, pametnih i talentovanih žena, i koriste prividnu moć da bi se dokazali pred sobom i sličnima. To jeste jeftina trgovina, i verujem da je ženama, u tom smislu, mnogo teže nego muškarcima. O tome se malo piše, malo pominje, a to jeste kancer života u ovoj i ovakvoj zemlji, u ovakvom sistemu bez sistema i kriminalizovanom društvu. Još uvek verujem da ne mora nužno biti tako, ali sada ukazujem da književni svet nije šareni i nežni leptirić u koji je posuta sva lepota sveta. Talentovani ljudi odlaze iz zemlje, gubimo intelekt, gubimo ljude koji bi mogli zemlju da pomere iz blata. A onda se čudimo kada Mrkonjić i Ilić postanu ministri. Jasna stvar: nasilje i seks, okosnica rijaliti šou programa, potpuno preneta i u sferu književnosti, što bi, trebalo da bude, bastion pred poplavom kiča i primitivizma.

Razgovor vodila

Tamara Lujak

Standard