dramma, horror, leila, mathilde, prose, samarrai

Sleeping Mathilde, Chapter Three, THE SHAITAN HORSE

PREVIOUS CHAPTERS:

Sleeping Mathilde, Chapter One, A TALE OF ORIAN VON AMERONGEN

Sleeping Mathilde, Chapter Two, THE HÄSSE CASTLE

 

Part One

“It’s hard to maintain friendships under the steep mountains whose sklents they spread like Icarus spreads his wings towards the icy sun in an attempt to touch the gods. Sun-scorched tops delve deep into the soul of the locals of Norrbotten. It’s hard to maintain friendships, because the abyss is indestructible here. Sven Olof, on the other side of Norrbotten, did not fear the trip. His name was described with a wondrous strength of myth.

“As he was riding on his horse across the slope with no discernible fear of any kind, hoarfrost covered the sven’s eyelashes. Cold shades danced on his cheeks long ago burned by the Norrbotten sun. He got off his horse and observed with his beady eyes the eternal chill of Hornavan.

“When I saw him, I left the solar running, crossed bridges that connected the towers, all the way up to the watchtower where I could see him swing under the swipes of the winds. It appeared as if he were supported by the light piercing through his massive body. He turned his face towards me and gave a wide grin, exuding all of his beauty, to me unbearably all too familiar, a mixture of fear and impending doom. We were looking at each other like two misbehaving boys after a dangerous game which they weren’t caught for, sensing Lindworm’s tongue standing between us like a beast, and the Fjalar hill behind it as well as the abyss whose bottom was paved with the crystals of winter. I was looking at the cracked eternal darkness of ice and felt like Olof was included in my thoughts as well. He removed his gloves and looked at me, mouth agape like with a skinned fox.

“He wore a black silk shirt with a laced collar and sleeves covered in multicolor tapes, a velvet robe and a huge cloak which cast even darker shadows on his already darkened face.

“I had rough wool trousers on. Boots, with rolled up top edge, reached up to my knees. Beneath a fine leather tunic, with corduroy edges and embroidered crosses of silk, peeped a collarless linen shirt. I wore an earring made of darkened silver, and a signet ring with a lion paw engraved on it on my hand.”

Orian lifted his hand and had a good long look into the distance. He memorized every detail. He dipped the quill in the inkwell and continued:

“In the inner yard of the castle we were smitten by a gaze of a female eye. It was my beloved wife Mathilde. Beneath the fine smooth plush dress one could make out the cotton and silk edges embroidered with a silver wire. She had a leather hat adorned with pearls on her head. The see-through organdy scarf floated above her head like a halo, and fell back all the way down to her slim waist. A silver filigree earrings with dark river pearls shaped like tears gave her face a particular beauty.

Mathilde and Olof’s eyes crossed paths. It was then that I felt all the weight of an unclear feeling smoldering within me like an unspoken suspicion and a secret unrest  during every single visit of Olaf to the castle. That force of feelings can only be triggered by an injured self-love. Rage grew within me. A cold, suppressed rage. Why was I being silent? Did Olof rule over me with the shackles of friendship?

I pushed the servant away and took Olof’s horse to the stables. Sunlight was following me and casting hot flames onto the unlucky face of the one who neither loved nor was loved. I pulled the horse with one hand. The wind was an enemy to me, a fierce companion who scooped up lumps of earth and with its icy breath threw it in my face.

I pulled on the reins. The horse revved and tried to pull away. I opened the stable door and drove him into the box stall.

What exactly did I see?

A muffled, female laughter in the background.  It was Mathilde thinking Olaf’s remark to be humorous.

No, no doubt that he wants her! I am aware of the fact that this is the last time I’m talking about this, about the misunderstanding, about the kisses that didn’t happen. My gut feels wrinkled up… I heard a murmur and steps of serfs who started genuflecting to Olof. He, as if in his own castle, started walking up the paved trail bounded by oak trees with light steps towards the mistress of the castle, towards Mathilde.

I made my way to the castle entrance. The vile suspicion burned in my heart threatening to crush me.

A vast room of magical beauty stretched well into the castle. It had been an enormous chamber magically lighted by thickly arranged torches. Above the entrance there was a richly done façade with a big window shaped like a horseshoe (a gift from an Indian architect whom I had killed for a bad joke at the dinner table, or for the remark that we serve tasteless meals in Hässe, I’m not sure). Down the hall stretched a row of chambers which flowed one into another. The solar could be reached via stairs from each of them or via the porches and terraces built in the Oriental style, right into the lavish garden of Hässe.

e18e3dc046bf55f6c89f7828575e75ee

From a gelded, richly adorned throne, set at the bottom end of the hall, I would stare at the pane, resting my nude feet on the stone statue of a prostrate lion with a human head. Befitting my dark being’s tastes, the imposing ceiling, supported by a forest of columns, was adorned with complex, dark frescoes. Gigantic tapestries warmed the cruel stone walls. The castle floor, Greek style, was adorned with black and white pebblestone mosaics, and if the observer would take a good detailed look at the painting, he would notice the many-eyed Argus, the All-seeing, surrounded by wolves with their maws agape. My eye did not miss a single solitary detail. It was the temple of my curse, carved in the living flesh of Hässe.  My inner being, my soul, whichever you prefer.

I chiseled the sweet venom of battle into the walls. I invested a lot into paintings. The fresco above the very entrance of the Hall (this was my pet name for the enormous hall of Hässe, a rare architectural jewel in an eerie wasteland of the surrounding nature) was presenting a head of, one would say, a beautiful woman. Eyes full of fright and tears were chiseled into her visage. Opposite to her, at the very end of the Grand hall, the fresco above the throne was presenting the merciful eyes of a man, who bore a scepter in his hand. The fresco was hiding a secret passageway, and the passage hid – mortuary statues. I would often open the secret door as the nobles were engulfed in merriment during feasts, followed by the merry music of the manor minstrel.

– Master Olof – I nervously paced the Hall – I do not recall ever taking you to see the castle. My servants have covered the floors with a new material – I grinned like a wolf, nonchalantly toying with the silver earring in my ear. I was tapping on the floor with my boot, giving the terror a beat. – Approach the throne, master Olof – the boot tapping increased. Olof’s gaze paused with admiration on the walls which were adorned here and there with gelded carvings and unavoidable arabesques.

– Come with me and see the castle, my friend. Delve into my soul, and then we feast – I approached him and put my arm around his shoulder. I caught Olof’s gaze directed at Mathilde’s cross which hung from the stained glass. – You are impressed by the cameos of the pious Mathilde of Essen? I brought it from Cologne as a gift to my god-fearing lady.

– Fascinating… – Olof mumbled. – Really… you built a shrine in the castle, master Orian. Your care for the proper upbringing of lady Mathilde is touching almost as the care for her soul. I thought you would corrupt her with your gods.

to be continued…

Advertisement
Standard
biography, boris k, horror, leila, proza, samarrai

KNJIGA O SUDIJAMA 1, INTERMECO, SVE NA JEDNOM MESTU

INTERMECO, NADREALNI RAZGOVOR PISCA SA SAMOM SOBOM. PROČITATI PRETHODNE DELOVE RADI LAKŠEG PRAĆENJA:

https://leilasamarrai.wordpress.com/2016/12/08/proces-2005-leila-samarrai-odlomak/

https://leilasamarrai.wordpress.com/2016/12/13/kreativna-radionica-saveti-borisa-k-o-lepom-pisanju-i-umesnosti-pripovedanja-knjiga-o-sudijama-1-sepavi-davo/

https://leilasamarrai.wordpress.com/2016/12/14/ii-poglavlje-knjige-o-sudijama-1-zver/

https://leilasamarrai.wordpress.com/2016/12/15/neko-je-oklevetao-leilu-s/

https://leilasamarrai.wordpress.com/2016/12/15/serum-istine-i-hate-moor-iago-william-shakespeare-othello-knjiga-o-sudijama-1/

Možete čitati odlomke i odvojeno. Sve je dozvoljeno….

  • Optužena je razjapila čeljusti i priznala sve pred Bogom, Porotnicima i Kafkom, pijana kao letva. Boris K. je ulovio kit ajkulu, Ali, uzalud.. Strah me je iznova savladao.
  • Kakav strah? Zar ne vide i ne ču Kafkinu presudu?
  • Oh, o tom suđenju moram… – zastadoh. – Umorna sam. Ova priča je zamarajuća storija beskrajno istovetnih delova, od kojih su neki nepokretni (nevidljivi spokojnim, zadovoljnim očima Čitaoca kojih ih lista površno, žilavo nastojeći da prevaziđe konfuznost kad na nju naiđe.
  • 54c5b9fb2271b96987e73e696dc2ffa3

I misli (kao i ja): Kad i kako ću doći do dna, do podrumske plesnjivosti, kad i kako ću JA, ČITALAC omirisati tamničarsku udubljenost ovog pisca u vlastitu moru?

Priča je ukleta. Spisateljica je progonjena. A opet, ništa nam ne daje do lepršavosti. Ona se krije u senci noći I tumara između zidova. Njen strah se ne može omirisati.  Ni sa sto pedeset probrano napisanih knjiga ne može ona doći do krajnjosti pamćenja, ne izostavljajući niti jedan deo, a ono što piše jeste tek odabir skrivenog da se prikaže na platnu stvaranja.

Ljudski san. Duga i tegobna rečenica. Ili kratka, zauzdana nota terora. Sve. Ili Ništa-  uglavnom, ona oseća sablazan.

  • Čitaoci neće ništa razumeti.
  • Da, bolni su to napori. Ko je dželat i čija trunka istine je veća. Kome se sudi? Koga ona prekoreva?

Otvaram oči u snu.

Nema veze. Imam li ja nekakve namere? Puštam li priču da slobodno teče? Ima li uopšte ovde ikakve priče?

Ja sam poput zarobljene sablasti u zakopanom, tajnom lavirintu. A lavirint je pun oštrih krikova zveri. I svaki od njih je jedan pasus, jedna priča, jedna knjiga, jedna dosetka.

Ja stenjem poput duha u olujnoj noći negde, zarobljena, začaurena u tamu ljudskog sna. Žderem vlastito meso. Moja samoća traje tri hiljade godina.

-Ali, ova priča ti ipak treba. Ne možeš se sakriti u avetinjskoj kući. Tamo more ne prestaju. Pomiri se s tim – izostavljeni delovi koji su izgradili priču u zaboravljenom subplotu usamljene sobe tvog detinjstva neće pojasniti išta više negó što je jasno (ako je išta jasno, onda će biti jasno i bez tih starih, melanholičnih delova, bez gorkih osmeha demona koji su rodili nove, a ovi nove, i ne možeš izaći iz tih snova jer tu nema izlaza) Ispravka: ne možeš izaći dok ne napišeš svoju storiju, punu izostavljenih delova i pokoriš se opštosti. Malo trivialisa ne bi ti falilo. Čitaoci i to vole.

Svakom piscu je glava ucenjena kad mu je priča za vratom. Izaberi materijal. Zagospodari njime. Prožderi zver.

47ec6646b483931d33ef81211d1d20b9

  •  A ako je zver među zidovima? Autokanibališem li se? Projektujem li se to ja? Više ne mogu verovati zidovima? No, samo svojoj teatralnosti. Umeću skrivanja nevidljivog glumca u neotesanom tekstu, kao i metodu ubacivanja Lude da zabavlja široku masovnu publiku dajući im privid da u Knjizi o Sudijama postoji bilo kakav redosled scena koji se može pratiti.

Sve je to senka.

  • Senka?
  • Nalik na kadrove iz drugih scena koji se ubacuju npr iz lavirinta o kojem sam govorila i u kojem odista obitavam, iz neutešnih uspomena prve dečje sobe o kojima više ne umem ništa reći jer ih je senka vremena progutala – to je Prvi melanholični narator – odlučuje se da li postaješ Pisac sa jedva četiri navršene godine života. Recimo da je moja noša bila napola prazna.
  • … ubacuju u? Digresija vreba. Vodi računa. Nemaš urednika.
  • Jebeš urednika. Nikad mi nije niti bio potreban. Kadar iz scene 2 ubacuje se u scenu 1. Npr kadar iz detinjstva nesvesno ubacujem u priču o Suđenju. Uopšte, cela priča o Suđenju zbog jednog kadra iz detinjstva. Nisam lepo piškila, pa mi danas svi krivi, ha? Nije ovo loše.
  • Ili se ista priča zapravo izrodila negde daleko, van ljudskog oka i sećanja, negde u detetu lišenom ega. Ili ne daj bože, hiperegoističnom detetu.
  • Ne pratim te. Niko te ne prati.
  • U svakom slučaju, jednog dana ugledaću te iste zvezde, isto nebo, ja pasionirani zapisničar patnje..
  • Mislim da će ovde patiti samo čitalac.
  • Ja sam čitalac, sve vreme ti to govorim!
  • Ko je pisac?
  • Nikad nisam znala. Čudna pojava koja čini čuda, stvara alternativne svetove, beži od zidova, usnula u srednjem veku I probuđena u budućnosti. Prazna školjka ispunjena okeanima koje ne može ispljunuti.
  • A sad da motrimo šta se dalje zbiva s Optuženom. Ispraznila si creva od straha, popila čašu vode, razmišljaš da li da skineš sa sebe taj očaravajuće “tamničarski” duks dok pišeš jer u sobi postaje strahotno vrelo.
  • Ne bavim se trivijalnim detaljima.
  • Da kojim slučajem ne bi pomislili da si avangardni Pisac, daj primer ovoga o čemu si govorila gore – pričam o kadrovima. Zajebi zvezde koje će iznova da te zaslepe.

sebastian-eriksson-surreal-art1

  • Savršeno. Dakle?
  • U prethodno napisanom delu Suđenja, Boris K. napija Optuženu koja govori istinu samo kada je pijana. To je sušta istina, ali i pomalo bizarna trivijalna činjenica koja je poslužila narativu. Ne znam kako bih drugačije uspela da izvedem takvu scenu. Tolika brbljivost i pokretljivost jezika kod sociopate. Drugačije nije moglo ići, ni farsično. Tako dolazimo do Borisa K., Lude.
  • Lukavo…
  • I rekla sam da se ne bavim trivijalnim detaljima. Zapravo to činim sve vreme. Trivijalno,  obično i banalno nije uvek toliko trivialis koliko to Pisac, ako mu je namera,  želi da bude. U ogromnoj želji za oneobičavanjem teksta, opet, Pisac mora da zagazi u trivialis. Otud burleska u razgovoru Narandžuše i Borisa K. Nalik na borbu žabe i miša. Podrugljiva starogrkoljivost koje se ne mogu odreći.
  • Sve je dakle isplanirano…
  • Od antike do danas, tako nekako.. U pisanju nema slobode.
  • Opet, primer, primer!
  • Ima li ičeg trivijalnijeg od Borisove Ode Narandžuši.
  • Boj žaba I miševa.
  • Opet, tu vidimo na delu Borisov karakter. Njegovu lakomislenost, razuzdanost, a i moju slobodu da zbog svega toga prođem nekažnjeno podmetnuvši sirotog Borisa da peva moje ludorije, zauzvrat iščekujući novu avanturu (u ovoj ponajmanje uživa, jer se suspreže da ne bude zajedljiv, a uistinu se oseća i sam (što mu se retko dešava) kao kompletna budala vodivši u moje ime nešto tako isprazno, obično, prizemno, pritvorno (deo u kojem joj se poverio da je sociópata ne bi li joj razgalio srce i osvajao njeno poverenje.. ne, to nije Borisova uloga u mom svetu) Jedno vreme ga moram oporaviti od traume, stoga pravim pauzu, ali Suđenje ću, dakako, nastaviti.
  • Zašto je onda sve što sam rekla u vezi s duksom pogrešno!
  • Začepi! Začepi užasni a la poeta ružičasto nebo zore, kako da ne. Materijalizam! Materijalisto, snoviđenje ja sam – Dovoljno je što sam se ubacila u san u liku neželjenog gosta na izložbi arogantne, zajedljive slikarke čija zloba prema meni uveseljava i bogove i rogate anđele u toj meri da joj se čelo razvedrilo kad me je ugledala i ruku mi je smrvila samo stiskom, dovoljno je što je ta prostorija prepuna paučine i namenjena samo za mene, kao Kafkina kažnjenička kolonija jer se prava izložba zapravo odvija na drugom mestu, a ja sam došla tu, na nekakvo mesto zločina, prepunog slepih miševa koji lete i beže od mene i govore “Bežite od nje, svi van van! Ko ti je odao lokaciju ovog mesta? Govori!!!”
  • A ja kažem, za sve je kriva Džezebel. Rekla mi je da dođem u Paučina – sobu. U topli trbuh podruma. Toliko topao da mi se pripiškilo, kao nekada davno… u nošu.

enigma

  • I jedna gatara prilazi, opali mi šamar i kaže: Daću ja i Džezebel jedan karate – šamar što ti je odala gde se svi mi nalazimo. S turbanom na glavi, okreće se ka slikarki koja me s mržnjom gleda i opet bi da mi smrvi ruku koja je u međuvremenu izrasla, a druga ruka je čekala na Prvo kafkijansko smaknuće. Onda mi je otišla u tom snu – javi i glava, a čitavo telo, tačnije ostatak, je lebdelo okolo, prolazeći kroz zidove.
  • Bila bi to interesantna slika za Izložbu.
  • Da, oduvek sam bila vizionar.
  • Gatara, slikarkina majka i ona, slikarka – rospija razbarušene kose su me pažljivo zaključale, uz jedno; ovde ćeš ostati sama zauvek, bau bau, a mi idemo tamo gde svi drugi odlaze, gde se raduju, gde su srećni, gde je žurka,radost, umetnost, Prava i Jedina Izložba Svih Epohalnih Muzičko – Scensko – Slikarsko.. nabroj sve šta ti padne na um, dela i mi.. i naši dragi gosti – pogodi ko?

UNISONO: Ostatak sveta!

  • Pa su okrenule ključ u bravi i obmotale trošna vrata katancima, a ja shvatam da ne postojim, da nemam nikakav cilj, da sam apsolutno nevidljiva i ostala bih takva čak i ako bi neko upao uprostoriju, neki Salvatore, ne bi li me spasao, ne bi me ugledao. Na kraju, nada se san nastavio dalje… zastala sam zaglavljena između dva zida.. i.. i… zapevala.
  • Neminovno takvi snovi utiču na tvoj odnos prema javi. Sama si i gledaš kako su drugi srećni, a nema čašu vode ko da ti doda.. Zvuči kao vlaška kletva.
  • Ipak, vlašku kletvu raščereči arapska magija, očas posla.
  • Mnogi su te zbog lepote kleli, pa i Arapi.. A tvoja stvarnost? Kako stojiš s njom?
  • Vrlo realistično. Pravi je podvig osluškivati zvučnu tišinu moje samoće.
  • Jesu li ti likovi iz sna poznati?

alter_ego_ism_02_by_bardamu_13-d425dwt

http://olivier-ramonteu.deviantart.com/art/Alter-ego-ism-02-245475245

  • Ma jesu, to su Džezebelini zli rođaci iz Beča. Uskoro će neki erefnung ili tako nešto da IM bude. Otvara se druga samostalna izložba Džezebeline sestre od strica, a ja sam odnekud u sebi iskopala želju da odem za inat, baš kao u Zapisima iz Podzemlja, na Noć svečanog otvaranja, bez pozivnice, svesna da me tamo ne žele, a ne želim ni ja njih, no naprosto želim iz zloće da odem.
  • Ti ne radiš ništa iz zloće. To ne objašnjava tvoj san.
  • To objašnjava moje stranstvovanje na kugli zemaljskoj. Mala simbolika. Sledeće noći biće neka druga I neko drugi.
  • To je noćna mora, sabatovski túnel iz kog želim da pobegnem. Nema izlaza. Jedino ovaj. Izvršen je zločin. U snovima, tragam za zločincima. Na javi, sve bazdi na posledice zločina. Želim da ih prevedem u razumljive znakove. Želim da uhvatim Džeka Trboseka. Želim da podignem ploču groba u mračnom manastiru u kojem san zatočena i da rastočim sve demone, pa i tebe, kao Leila Leili ti govorim, da nas materijalizujem u male literarne leševe i presudim nam u vlastitoj priči. Vlastitoj noćnoj mori. U mojoj režiji, a ne u režiji tih gadova. Ovo je (samo)osvetnička priča. Ovde nema ni traga lepoti, niti avanturi u rečima. Eto, to su te izopštenosti koje nedostaju svakom literarnom dnevniku. To su nepriznati motivi. To je mazohizam.
  • 990e5c41e4fb2b27fb8821f57fdfaac1-d8tg1fh

To je… (umorna sam, jako mi se prispavalo, uskoro ću se probuditi…)…  istinska, prava izdajnička priroda pisca koji upravo zbog toga najviše od svih nepočinstava prezire izdaju.

I kažnjava je.

Standard
leila, poetry, proza

LUCIFER’S BIRTHDAY WISH

An obscure curiosity. There was a power outage in my apartment after I wrote the last verse.

LUCIFER Costly is the music I write… CROSSES OUT WITH PEN
The bird I hath saved, then killed.. UH, NO.
To fly and to create is one NO GOOD, I HAVE NO TALENT.
Let me make a wish for my 40th birthday.
for my 40th birthday, I wish…[his eyes turn golden]
…to await the darkness with open eyes.

I no longer want to drink up my screams
like a heavy undefined heart shape
a sweetened saltiness of thirst akin to soot
resists in my baked mouth
While the hoof howled
I bit the day.

Palms sunk into the darkness of the armpits, 
claws are exposed to injuries, 
hooves touching the naked floor and pushing away. I am being born.

DOCTOR FAUST-Scalpel and kill the light during the babe’s Exodus onto the world…
SISTER ROSEMARY-Doctor, do not frighten the child…
-This is not a child.

DOCTOR FAUST-Madness aflame cannot feel shame…
SISTER ROSEMARY- But keep quiet
Shhhhhh 
The child can suddenly awaken in the dark
DOCTOR FAUST—A torchbearer? [manic laughter]

I went out into the dampness, in the rain, amid the stench. 
in blood, out of blood, hatred, fertility, nerves…

LUCIFER’S SHADE come come into the darkness…

LUCIFER’S PERSONA Do not even jest with the curse for I fear the dark.
There, merciful lady have mercy on my dishonoured self, far away your Heaven be

A trampled flower upon the midden I

A devil with a pitiful weakness…
a flaming storming tempest
light abandoned by fog
a moment’s thought
charm of a dewy garden
a smiling morning star with a foil
between the fingers
celebrating the fortieth victory
in unending silence
in the merry dawn of October

For I grew as strong as Samson when I heard
that my will shall be granted
for I made a flawless pact
but will not disclose what I gave up in return

A FIELD FLOWER PICKER EARLY IN THE MORNING tell me monster what glimmers in your eyes
LUCIFER it is a threat of living
me, disguised in man’s clothing, looking like this…
I shall outlive the darkness
but will no longer drink up my screams in darkness…

9253d145c149b0a0bf2621256070d151

Standard
leila, proza

Imprisoned Beauty – Poem by Leila Samarrai

e63070d6ba1a6ba240f1477ea3f85089

http://poemlist.com/?mode=poem&id=1358674

Imprisoned beauty
In three layers poured
During a hellish night

Helen,
Intrigue ate you
And Erinyes
In turbulent water
Tongue burns from gall

Trojan woman,
Shave your beards!
And you shall see truth:
Shackled naked bodies
Stumble through underground passages.

Through myths
My death
Will be the eternal memory
Of sun’s fiasco.

Standard
drama, leila, play, proza, Uncategorized

KNJIGA O DŽEZEBEL, ispitivanje prvookrivljene, odlomak

KNJIGA O DŽEZEBEL

Suđenje se oteglo jer svi čitaju „Mesto očaja i patnje“. Katkad unisono, naglas ponavljaju delove iz autorkine potresne autobiografije u potrazi za faktima. Čak i okrivljeni učestvuju. Niko nije otporan na umetnost. Godine osme suđenja Narod Arabski i Serbski, Škoti i Inglezi, Književnici, Sveštenici, Kurve, Bolesnici, Lezbejke, Invalidi protiv Leile Samarrai.

Ispituje se Džezebel što posta starešinka nad starešinkama, krupnih plavih očiju neutaživog sjaja, otporna na elemente k’o Deneris Targarjen. Vešta u predenju priča i laži, često manipuliše svaku datu situaciju u svoju korist. U realnom životu daleka plemenita pretkinja hadži Alije, kadije iz Foče i još daljnja Mustafe efendije od Muftića.. u svojoj glavi Kraljica od Sidona.

BORIS K: Da preskočimo formalnosti… Okrivljena je sve što je ONA smatrla relevantnim urezala MUŠKI kamen kremenom na vinskom buretu od hrastovine.

Boris K. svojeručno unosi bure. Njegovi pokreti sinhronizovani su sa uzdasima žena u sudnici.

BORIS K: (spušta bure)„ovde piše… (citira) “ma neću bre!“ Na šta se ovo tačno odnosi?

DŽEZEBEL UMESTO ODGOVORA VADI IZ ADIDAS DUKSA KANAPE, PERTLE, NAPOKON I KONOPAC IZ SELJAČKE BUNE POD VOĐSTVOM MATIJE GUPCA. KASNIJE ĆEMO REĆI ODAKLE JOJ I TO. VEZUJE KONOPAC OKO USTA. „Jebo te brat, ja progovoriti neću!“

„Možemo da pročitamo autorkinu knjigu o Džezebel. – češao se po glavi Boris K. Sudijama i porotnicima zacakliše oči. Jeziva Linčova beba – porotnik mrdnu zečjim ušima. „Tu sve piše: i da ste govorili nešto… nešto… o ljubavi. Da ćete je oženiti u Vermontu gde je sve dozvoljeno ukoliko se pored vas propije… naglasivši da se mnogo ljudi oko vas i zbog vas propilo“.

Drugookrivljena Miss Tutsi  (videti u Knjizi o Tutsi), vaša kuma, kako je vi zovete dala je vulkanski blagoslov.“

Boris K. se zamisli: Ahm gospode nad vojskama, JOŠ I KONOPAC KORISTI.. a dobro znam da je Muftičeva svojim magičnim sposobnostima ćutala pored 146 turista čitavih 146 sati boravka u dalekosežnoj panorami blistavih šuma nenadmašne lepote. Nije ništa komentarisala. A drveće od limun žute do crvene bogate… Kasnije je promrmljala da joj priroda nije ni do kolena i da se samo hvališe pred njom. Iz ove nećemo izvući ni reč. Ali, mora da ona to… nekako prenosi..

Uspela je da prevede moždane signale u govor koristeći senzore priključene na površinu mozga. Neko ko je izjavio da je „Priroda glupa“ u poseti Novoj Engleskoj dovoljno je pametan za tako nešto“ Boris K. se nakašlja: „Zamolio bih prekid suđenja na 15 munuta ne bih li se posavetovao sa svojim klijentom. U Džezebelinim očima zasjakti demonski sjaj.

Standard
leila, proza, samarrai

CARTE DIEM, ТАБУ КАКО ЈЕ ПОЕЗИЈА УМРЛА ИЛИТИ „ТО ВИШЕ НИКО НЕ ЧИТА“,published in magazine KULT

http://casopiskult.com/kult/carte-diem/kako-je-poezija-umrla-iliti-to-vise-niko-ne-cita/

‘– Неисплативо је писати поезију, пријатељу мој. Данас сви мисле да је могу писати, како прорече онај песник самоубица, а то су ми омиљени пророци. Нико је не купује и може се одштампана књига поклонити. Може се користити и као лепеза за време врућина, наравно, кад се охлади, јер из штампарије излази необично врела. Као средство за хлађење још је употребљивија ако је штампана у меканим корицама, јер од тврдих укочи се рука.. Приче су исплативије и то је разлог што се, ако поезију поредимо са пшеницом, сеје се мање него претходних векова. Но, у процентима изражено, сеје се око чак 95 посто мање, што је несхватљиво! Пшеница је одувек била у тренду, ако ни због чега, а оно макар због хлеба.’

 

Standard
leila, poetry

Defeat

Through savannah and Karakum
one hundred thousand
deaths are riding
to the throne of Kazakhstan

Xerophytes from Kiev
welcomes Master of the Urals:

“We fell down without delievering
the best we could
the best we had
on cavalry
I cut out Kyiv
but,
saline glory looks pale, is fading”

When she heard this
river huddled
among the bowel from the Hetman

at dusk
all died down
all Cossacks
have fallen
assigned to the cruelty

Along the steppe
boomed and thundered
in a flood of
river Nadja

As I walk I am crying
as I walk I’m laughing

This water is born anew

Standard
cat, cats, drama, leila, play, samarrai

“Cats”/”Mačke”

This is one of the many versions (The Introduction) of my drama play “Cats”. There is a final version, of course, it is printed, but due to some kind of miracle, it is not in the computer, so I should type it again. Drama is intended for reading, and this version is slightly longer, so this task is constantly postponed. Anyway, I was looking for something in mails, then I came across this version which is not as good as the one after.. but still made me laugh.
I’m sorry I can not give you present texts in English (for now), my translators (Scylla and Charybdis have some unfinished business with satan in Styx at noon (reviving the dead and translating them something like… corpse never dies and other Meow – Poetry Of Hell in Hebrew and Hungarian – Finnish) They shall be back in couple of centuries, till then, wait and see – I’ll manage somehow. Try to use google translate!

angel_cat_by_legadema666-d6dpmmx

image found here

MAČKE

Leila Samarrai

Scena 1

NEBESA

(Sv Petar prekrštenih nogu sedi u Edenu, ispred Rajskih vrata na stolici od hrastovog drveta sa gusto isprepletanim gravurama krstova. Revlon remom lašti go go čizme. Našminkan je kao Azijatkinja, dok u haljini Đovani sluša poznatu ariju opera Madam Baterflaj. (na video bimu prikazana scena iz opera Madam Baterflaj) Nosi rej ban naočare I pije kafu iz kutije na kojoj piše Energetska Kafa dok prelistava katalog ženskih perika iz Hongkonga. ..) Na okruglu stolicu na kojoj sve Petar najčešće sedi dok se ogleda u stilizovanom ogledalu od višnjinog drveta rajske modne kuće “Taština” sleće Emanuilo, pakleni lađar, koji izgledom podseća na Grejs Džons.)

EMANUIL:

O, Petre sveti, slomilo mi se veslo dok plovih Stiksom vrelim. Ukoliko mi ne pomogneš, Raj mi ne gine!

SV PETAR:
Rekao sam ti da za paklene vožnje koristiš rajska. Ona su čvršća. Sačinjena od čistog vatikanskog zlata.

(kuca na računaru)

Jedno rajsko veslo za lađara pakla.

EMANUIL:
Petre, do sad sam sumnjao, ali sad znam da si mi pravi prijatelj. Izvukoh se. Za dlaku!

(SV PETAR I EMANUIL se zagrliše)

SV PETAR: (dok ga grli)
Biće mi potrebna protivusluga.

EMANUIL:
Uvek…  i.. skloni ruke sa moje zadnjice.

SV PETAR:
Ovo ti je treće u nedelju dana? Problemi u paklu? Podsvesna želja da postaneš rajska pastirica?

EMANUIL:
Tako mi I treba kad prevozim Ruse. (sa divljenjem zagleda u novo, zlatno veslo koje mu je doneo heruvim) I to nikog drugog do Ivana Prvog Kalitu, autokratu ciciju u istom čamcu sa Judom.

(SV PETAR se prekrsti)

EMANUIL:

Želi da se vrati na Zemlju kako bi dao trideset srebrnjaka u dobrotvorne svrhe.

SV PETAR:
Zadivljujuće.

EMANUIL:
Tek što dođosmo do sredine mračne vode, zatražih obojici kaparu, ali Rus nije hteo da mi plati, već mi ot’e veslo iz ruke, slomi ga I gurnu me u Stiks. Tada začuh potmulo režanje praćeno žuborom vode, žuboritije od kipećeg Stiksa..

SV PETAR:
Iju! Pa šta se to ču?

EMANUIL:
To je Sotona pevao pod tušem. Pomislih šta bi se desilo da sazna, uplaših se I vratih Judi srebrnjake.

PETAR: (uzdiše)O, Emanuilo, pa zar svih trideset?

EMANUIL: (izdiše)
Svakodnevno sam na iskušenju da pokojnicima koje prevozim otimam novac, ali bojim se da me Ničnižnji ne vrati među žive, ako sazna da mu diram u kasicu prasicu.

SV PETAR:
Emanuilo, to I nije tako loše! Kad si živ, onda možeš da podigneš keš kredit u Poštanskoj štedionici Srbije!

EMANUIL:

Kažu da tamo prednost imaju preminuli.. Uostalom, miliji su mi večni krediti na odloženo plaćanje.

.

Standard