poezija

Ukleti brod

Sanjah jednog jutra siv, ukleti brod
S belim jedrima obgrljenim nebom
Kroz huj talasa belih i proključale pene
Bokove sljubljuje. Brod tone u žal.
Kretao se olujom nošen, prkoseći Divu
Mornaru koji jedri s vitkim veslom crnim
I štapom prosjačkim pokazuje k nebu
Uz bljesak bure vuče brod niz beskraj
A iznad broda zvezda, u maglini tmine
Začuđeno gleda pocrneli talas čiji
Slap ko jezik ka njoj se uspravlja
Da joj se naruga, opustelom sjaju
Tad me nešto kosnu i protrljah oči
Zanoćio u telu kalderonski san
Skočanjena tama, stena moj brod satre
Nasukan, skliznuo je niz slap žute vatre.
To nadire sunce-speklo mi je obraz
Lešinare skupi, svaki me onjuši
Pod pećnicom dana moje meso kopni
Oči mi probada i grudi mi guši

Svilenkasti zrak čudovišta veka
Greje obraz nebo, a pakao ga suši.

U mračnome domu, ko će razumeti?
kad i budno oko krivuda kroz tela
zaključanog sveta, novog mladog sveta
čist je pad u raj dok miču se zlodela

Al’ nema oluje koja bi da spere
prokletstvo čame, sastrugane kože
uvenulih snova spram crnoga kralja
uspavanih dana i odsanjanih noći.

Standard
proza

Na dnu reke Hadson

inspired by untrue story

Ugledni advokat, na svom profilu na fejsbuku, postavi sliku panorame Njujorka iz ptičje perspektive, sa sve lukom Njujork, koju je prokomentarisalo 112 još uglednijih pravnika zaposlenih u akakomože jos uglednijoj Hadson Bej korporaciji u Kanadi.  Pljuštali su komentari zadivljenih advokata iz kvartova Ontarija i Toronta, a najugledniji među njima beše Predsednik Višeg Suda u Kvebeku. Baš on udario je temelj budućim misterioznim tumačenjima koja će parirati čuvenom osmehu kćerke Ludovika Sforce.

-Ohoho-glasio je komentar- Hadson Bej! Tu se nalaze najbolji advokati.
Pomalo umoran od tolike slave, ugledni advokat zabode prste duboko u izlizanu tastaturu i otkuca:
-On the bottom of the river?
Standard
proza

Vorli

U spletu tamnih galaksija, koje su kao smrtonosne klopke vrebale zvezde, na ivici naoko beskonačnog prostora vrebalo je Čudovište čije su noge bile potporni stubovi dvema crnim rupama. Nakon Drugog univerzumskog kraha i Sedmog velikog praska glavna svemirska politička sila bila je usna duplja Vorlija. Taj je jeo sve čega bi se dohvatio, ispljunuvši poneku, u letu pregorelu, Halejevu kometu. Multigalaktičkim dogovorom međugalaktičkih nacija izabrana je ova halapljiva sila za Velikog kontrolora svemira, u čijim smrtonosnim čeljustima se, među mnogima, okretala i Zemlja v.3 zvana još i Prokleta jaruga, koja je apsorbovala nekadašnju Zemlju 2.

Moglo bi se reći da je nekadašnja Zemlja 1 sravnjena sa zemljom.

Niko nije znao tačno poreklo TOG, niti kako je došlo glave Univerzumu – ove svetlosne godine po peti put – svaki put ga oživljavajući tako što bi ga ispljunulo iz golemih usta… Čak su i vidoviti Sunei, potomci davno izjedenog Jupitera bili samo relikt daleke mutne prošlosti ovog Proždrljivca. Kao i mnogi pre i mnogi nakon njih, ostavili su guste krvave tragove na zubima Vorli Dinaiija, beskonačnog i u toj meri eteričnog da je koristio univerzum kao masku za disanje.

U Vasionskim krugovima najvišeg prioriteta koje je sam odobrio, budući da je svim izjedenim gospodario – dovoljan je bio jedan dobar izbačaj, odizanje eterične dijafragme, jači podrig – da nastane Veliki Prasak – špekulisalo se da je u pitanju zapravo osvetoljubivi Zemljanin, jedini preživeli sa planete matice, čija je snaga u mraku vremena, svakom prohujalom svetlosnom godinom, neprekidno rasla… sve dok nije zagrizao, u jednoj od svojih materijalizacija, gornje sfere Mlečnog puta, ispuštajući razarajući kosmički vetar, škripeći prljavim drobilicama u ustima koje su se obrušavale na sve što postoji.

Bilo je to, zapravo, nikad potpuno shvaćeno duhovno biće; nikad, u oku Svemira, oživelo, jer ga je, bez obzira na primenu neophodnih mera u slučaju neposredne opasnosti bilo nemoguće uhvatiti vidnim poljem najsavremenijih vasionskih radara. Osim toga, nije imalo nijedan otvor na telu, bilo eterični ili ne, osim jednog, ali presudnog…

Utvrđeno je da Stvor iz čijeg se tela satkanog od svetlosti pomaljalo ogromno pulsirajuće oko ovalnog oblika, prekriveno trepavicama od senki koje su odašiljale radiokativno dejstvo, radi na međugalaktično gorivo nastalo reciklažom crnog otpada. Njegovu neutaživu glad mogao je da zadovolji samo lepljivi sastav raznoraznih otpadnih tečnosti i kojekakvog vasionskog smeća koje je, tokom promena u samoj strukturi Univerzuma, izbacivala namučena crna rupa. Naime, u Crnoj rupi tokom Vremena Oklonog univerzuma, zdrobljeno vreme je mal’ mal’, zahvaljujući izgladnelom Vorliju, počinjalo da iznova teče preteći pomaljajućim silovitim Praskom (a ko voli da počinje iznova…), što je u najmanju ruku za jednu Crnu rupu bilo neprirodno stanje stvari.

Kad bi Stvor bio gladan, zubi, ili ono što bi oni trebalo da predstavljaju, bi mu slabašno sevnuli a bledi sjaj bi razbuktao do jačine koja se mogla meriti svetlošću nastalom nakon eksplozije dvehiljade supernova.

Kako je vreme odmicalo, Stvor je otkrio da se prijatan miris nečeg ukusnog, delikatesnijeg od svega što je dosad grabio nezajažljivim čeljustima, pomalja iz njegove utrobe krcate proždranim planetama. Po njegovoj smrdljivoj utrobi razlivala se ukusna aroma ugljenih hidrata koja je dopirala ne sa bilo kakvog mesta, već iz Jaruge prokletih..

Jaruga prokletih bila je optočena prozirnom opnom, istkanom od ukusnih ugljenih hidrata koji su Vorliju neobično prijali. Jarugu su naseljavali svetlucavi obrisi, nalik na 3D holograme, živi duhovi nekada savršenih modela.

Uspaničeni, pod naletima nevidljive sile, bespomoćno su zavijali kroz cevasta metalna usta, kao Hadove senke, stisnute u svom vakuumskom paklu.

Osetivši ugriz, obris ostade u istom položaju. Nalet ogromnog stvorenja zažarenih očiju sa sočivima od cvekle bio je silovit. Uz jezive zvuke, godzila poletno zaseče mehur po kojem je svetla bestelesna kontura dotle bezbrižno hodala, ogromnim šiljkom smeštenim između dva odvratna oka, presekavši ga po sredini.

“Prokletstvo”-promrmljao je svetli obris-ponovo je zagrizao!

Bestelesne konture su pištale, a njihov krik beše žalostan. Čuvali su svoje male hologramske bebe uzgajane u ručno izrađenim saksijama, da bi nakon što bi Čudovište pocepalo mehur, bivale uvučene u vrtlog kipućeg mora davno otopljenog Arktika..
Nakon ovog frapantnog otkrića Velikog kontrolora, više se nisu mogli odbraniti od izgladnelog Vorlija. Bivali bi iznova i iznova pojedeni, i izbačeni napolje, u utrobu svemira, u ovoj večnoj degutantnoj igri.

Ali, kako uništiti nešto tako moćno? I to oni koji su bivali uništavani na stotine, hiljade puta? Odgovor je morao stići brzo, jer je svetlim obrisima od vrtoglavog kotrljanja iz carstva usnulih zvezda u smrdljivu utrobu Stvora polako, ali sigurno počinjala da pripada muka…

Standard
proza

Marko Antonije – Novi početak (“Rim”, Bila jednom jedna republika I, 2.deo serijala)

MARKO ANTONIJE – NOVI POČETAK

 

Nije stigao Marko Antonije ni da zažali što su ga njegova nadmenost i nekoliko vrčeva vina više, poneli da se približi onom prokletom predmetu kojem ionako nikada nije verovao. Samo on zna koliko je ubeđivao Cezara da se otarasi svog novog simbola, vrati ga tamo gde je pronađen ili čak uništi nakon što je Pompej bio sramno poražen u veličanstvenoj bitci. Međutim, prijatelj ga ipak nije poslušao, pre zbog toga što se i sam jednakosti između njih i neprijatelja Rima, nego što je imao ideju i znanje kako da objekat dalje iskoristi. Antonijevo putovanje kroz pukotinu u vremensko-prostornoj dimenziju trajalo je kraće od trenutka i bilo je poput bljeska u glavi, nakon čega se ošamućeni general našao u 2010. godini, u trenutku dok su ulicama harale, poput bandi, grupice neuračunljivih manijaka i fanova kalifornijske hardkor atrakcije, benda Avenged Sevenfold, koji je u matičnom Long Biču te večeri imao koncert za nezaborav. Bio je 25. jun, 3:24 pm po pacifičkom vremenu, kada je prolaz između dimenzija iščezao.

Zgrada od čijeg zida se Antonije odbio bila je neko rimsko zdanje, veće od svake građevine koje se tog trenutka mogao setiti. Iako je bilo mračno, moglo se naslutiti da je zgrada bila visoka a njena unutršnjost prostrana, kao i da bi bilo potrebno dosta vremena da se cela obiđe. Iz njene unutrašnjosti dopirali su potmuli zvuci, nalik grmljavini u daljini, ali se mogao razaznati i nečiji snažan i pomalo hrapav glas kako ovu grmljavinu prati nerazumljivim rečima. „Ovo su sigurno neki pagani koji se mole svojim nečistim božanstvima”, pomislio je, nerado se prisećajući svog poslednjeg lova na druide iz Britanije. Zamrzeo ih je jer su ga ovi, pre nego što će biti posečeni, posuli nekim prahom koji je u nekoliko narednih meseci potpuno neutralisao njegove sposobnosti kao ljubavnika, čime mu je trajno bila narušena reputaciju na ovom polju. Kad god bi u tom periodu legao sa ženom, Antonije bi se, reagujući na nadražaje, po celom telu osipao plavim i crvenim trouglastim flekama, nos bi mu se produžavao, uši postajale klempave, a stopala rasla. Vest se brzo pročula Rimom tako da mu ni visoki položaj u Carstvu nije mogao pomoći da pronađe ženu koja bi sa njim pošla u krevet. Bio je bio primoran da pređe na robinje i u tom, kako je kasnije govorio, najtragičnijem delu svog života, samo mu je činjenica da nije probirač pomogla da iz njega izađe jači. Ipak, nije mogao a da sebi ne prizna da mu grubi i snažni zvuci koji dolaze iznutra zapravo prijaju i da ga na neki način ispunjavaju energijom.

Dugo je pratio ovalni zid građevine, verujući da će ga, pre ili kasnije, dovesti do nekog od njenih ulaza. Napokon je stigao do prednje strane ogromnog stadiona za američki fudbal koji je bio specijalno preuređen za održavanje večerašnjeg koncerta. Moćna rasveta zaslepila ga je svetlošću jačine desetine hiljada baklji, skupljajući mu nenaviknute zenice i proizvodeći nepodnošljivi u bol glavi. „Da li je ovo prebivalište samog Jupitera!?Ilije možda neka provincija u kojoj nikada nisam bio? A da nije neko daleko, nepoznato carstvo?” Postavljao je samom sebi mnoštvo pitanja na koje nije imao odgovore. Primetio je poveću grupu ljudi koja se gurala ispred prolaza koji je očigledno predstavljao ulaz u građevinu. „Bolje je da pitam nekoga. Eno, tamo je grupa ljudi u nekoj neobičnoj odeći. Oni će sigurno znati gde sam dospeo.” Hitrim korakom zaputio se prema udaljenoj grupi fanova, tinejdžera koji su bili prekriveni obeležjima benda, pokušavajući da ubede dvojicu rmpalija iz obezbeđenja da ih propuste bez karata. Prelazeći preko parkinga ispred stadiona, zadivljeno je posmatrao mnoštvo raznobojnih četvorokolica sa čijih se glatkih površi odbijala svetlost. Bile su natkrivene i sa svih strana zatvorene nekim providnim, naizgled čvrstim pločama, samo, nigde nije primećivao konje koji bi ih vukli. Nešto ga je teralo da proveri jesu li izdržljive koliko su oku primamljive. To je bilo nešto čemu nije mogao da se odupre, pa je ponovo zavitlao mačem, zarivši ga kroz haubu metalik crvenog Ferarija parkiranog na rezervisanom mestu. Alarm je bolno zapištao kao da je Antonije u njega zario svoj mač. U tom trenutku se popališe sva svetla na skupom automobilu što vojskovođu natera u beg. „Ovde je sve živo! Zato nema konja!”, paničio je u sebi, na prstima se šunjajući između ostalih automobila, pazeći da nekog od njih ne dodirne i probudi. Osećao je krivicu, žalivši što je povredio onu četvorokolicu. U trenutku je čak pomislio da bi u budućnosti mogli postati i prijatelji, ali su glasna muzika, gužva na ulazu i ogroman prostor parkinga ubrzo progutali njene vapaje. I dok su očajni tinejdžeri opreznim šapatom razmenjivali psovke na račun ona dva momka sa ulaza, Marko Antonije je prošao pokraj njih, ljubopitljivo im zagledajući majice sa likovima članova benda, kožne prsluke prekrivene amblemima i mnoštvo svetlucavih ukrasa kojima su bili probili noseve, jezike, uši i ostale delove tela. „Čoveče, vidi Spajdermena!”, uzviknuo je mršavi, bledunjavi mladić sa čiroki frizurom koji je nosio naočare sa povećom dioptrijom. „Ne čoveče, promeni naočare! To je Supermen! Zar ne vidiš da nosi crveni plašt!”, ispravio ga je drugi koji je imao probušeni jezik i niz minđuša u svom levom uhu, a zatim obojica prasnuše u smeh. „Glupani, i vi ste položili razred! Pa zar ne vidite da je to Cezar!”, pridružila im se atraktivna drugarica našminkana upadljivom crnom šminkom, sa desetinama raznobojnih narukvica na obe ruke. Antonije se zapitao kako je moguće da ova nimfa zna za Cezara i kako je uopšte mogla da napravi tako drsku grešku i da ih pomeša. Pomalo se i uvredio, jer su već neko vreme kružile priče da Cezar ne bira, da podjednako uživa kako u ženskom tako i u muškom društvu, kao i da često ima probleme sa potencijom. Udar na njegov libido bio je udar na njegov život, ako ne i više od toga. U Rimu je postojao samo jedan način za spiranje ovakvih uvreda, i to krvlju onih koji bi ih izrekli. No, ovo je bio nepoznati svet i čuveni strateg je odlučio da ga prvo ispita, pa tek onda u njemu primeni proverene metode. Očekivao je da će se mnogo toga razjasniti unutar grandioznog hrama iz kojeg su dopirali zvuci koji su mu se toliko dopali da je čak nešto i zapamtio, pevušeći refrene koji su se više puta ponavljali, mada nije znao njihovo značenje. Potrčao je ka ulazu dvorane, kada je udario u nešto čvrsto i poput klade pao na leđa.

Lagano spuštajući svoju mišićavu, tetovažama prekrivenu ruku koja je podsećala na poveću kladu, Bimbo se obratio svom drugu iz detinjstva Džimbu sa kojim je držao stražu na vratima. „Hej, brate, ovo je sigurno bio najoriginalniji pokušaj da se upadne na koncert bez karte!”, promrmljao je

kroz zube koji su mu preostali u vilici posle bezbroj tuča preko kojih je gradio svoju reputaciju.

„Pazi, ortak se zaleteo i hteo da prođe, a ja ove nedelje provodio u teretani po pet sati svakog dana I uzimao one nove steroide od kojih sam postao dvostruko širi i samo tri puta gluplji!” „Da brate, pametan je kao da je odjednom uzeo mesečnu dozu steroida! Ima toliko drugih načina da čovek izvrši samoubistvo, i skoro svi su manje bolni od ovog! Niko ga nije obavestio da se pored nas dvojice još niko nije provukao”, uz odobravanje je dodao Džimbo koji je bio za nijansu manje glup od Bimba. Naravno da niko od ove dvojice nije mogao da prepozna Marka Antonija, jer je i Džimbu i Bimbu istorija bila omraženi predmet zbog kojeg nisu uspeli da završe srednju školu. Njihov najbliži, ujedno i jedini susret sa bilo kojim rimskim velikašem desio se kada su nastavnika istorije po glavi tukli knjigom sa tvrdim koricama na kojima se nalazio lik Cicerona i u kojoj su bile citirane sve mudre izreke ovog besednika. Imali su nešto zajedničko sa Antonijem koji je pod njihovim nogama krstario carstvom snova i senki, a da toga nisu bili svesni.

„Antonije, ti nisi Antonije, ti si Antonija, i smesta da si prestala da se oblačiš kao dečak i da se igraš ratova i bitaka. Odmah da si uzela da vezeš ili predeš!”, govorila je devetogodišnjem Marku Antoniju njegova majka dok je u vatru ognjišta njihove skromne kuće bacala drvene mačeve I štitove, njegove omiljene i jedine igračke, koje je sam napravio. „Majko, ali … ti si … umrla … kako!? Ja sam muško! Uvek sam bio muško! Ovo ne može biti istina …” Marko Antonije je prolazio kroz poslednje trenutke svog najgoreg košmara dok mu je grohot Bimba i Džimba odzvanjao u ušima.

Snažno se trzao i u magnovenju mahao rukama terajući ptičice koje su mu letele oko glave i cvrkutom parale uši. “Proklete ptice!” – prošlo mu je kroz još uvek mutne misli – “Atijina spavaća soba bila je puna kaveza sa pticama koje su neizdrživo kreštale! Tada nikada nisam mogao da…” – nije želeo ni da se priseća toga. Pokušao je da se pridigne ali su mu noge i dalje bile nesigurne. Pred očima su mu se još uvek naizmenično smenjivali prizori mesta koje je njegov duh posetio dok je on više od sat vremena bio u nesvesti i groteskni likovi nasmejanih rmpalija – “Hajde, čoveče, ustani. Nemoj da se ljutiš na Bimba. Samo je radio svoj posao” – pripomogao mu je Džimbo u kojem je ovaj neznanac u egzotičnoj odeći čak probudio i simpatiju – “Ja sam veliki Džimbo, Bimba si već na neki način upoznao, a ko si ti?” – upitao je Antonija koji je staklastog pogleda zurio u jednu tačku – “Ja…ko sam ja? Ne sećam se … ničega se ne sećam…osim da sam muškarac…” – sricao je nepovezano teturajući se u svim pravcima – “Ja sam Antonije, Marko Antonije…tako je … Antonije … najveći general Starog Rima!” – uzviknuo je kada mu se um dovoljno razbistrio. Dvojica izbacivača u čudu su se pogledala – “Ti si Entoni, Mark Entoni!? Onaj Mark Entoni, muž Dženifer Lopez!?” – oteo se uzvik oduševljenja Džimbu koji je potpuno zanemario ono drugo što je Antonije nekako prozborio, a i da nije, ta dodatna informacija mu ne bi mnogo značila – “Pa šta ti tražiš ovde!? Da li Dženi zna da si zbrisao na koncert Avenged Sevenfolda? Ah, kapiram… zato si se prerušio!” – raspričao se ništa manje razdragani Bimbo u čijoj se maloj obrijanoj glavi nasađenoj na široki vrat spontano rodila misao da možda ima još nade za ovaj svet sad kada su reperi počeli da prelaze u metalce – “E, ovako, ti nama po autogram, a mi tebe puštamo na koncert, dogovor?” – i pružiše mu dva flajera za koncert koji je upravo besneo u njihovoj pozadini. Još uvek grogiranog Marka Antonija zbunila je reč autogram. Da li su želeli njegove sandale, njegove narukvice ili možda plašt? Malo mu je neprijatno bilo da pokaže da ne zna o čemu se radi – “Hajde, čoveče, naškrabaj nam tu svoje ime i upadaj! Zar to nije pošteno?” – nestrpljivi su bili Džimbo i Bimbo. Da li ga to ova dvojica proveravaju zna li da piše, pomišljao je, ali drugog izbora nije imao ukoliko je želeo da vidi kakav se to ritual odvija u hramu. Na brzinu je napisao svoje puno ime na latinskom jeziku, sa sve imenima slavnih predaka do pradede pružio im listiće i šmugnuo kroz poluotvorena vrata na ulazu. Šta god da je napisao ne bi promenilo stvar, jer Bimbo i Džimbo nikada nisu dogurali do trećeg razreda srednje škole, onog u kojem se između ostalog uči i latinski jezik.

Protrčavši kroz ulazna vrata zaokupljen mislima koje su u potpunosti bile ispunjene krupnim pojavama Bimba i Džimba, Antonije se neoprezno ponadao da mu se ništa gore od onog što je pre nekoliko momenata preživeo više ne može desiti. Njegova čula bila su potpuno nepripremljena na šok koji je usledio kada je ne smanjujući brzinu uleteo u fanove koji su se tiskali u parteru ogromnog prostora u untrašnjosti univerzalne sportske arene u Long Biču, posebno preuređene za koncert, po kritikama najuticajnijih časopisa koji se bave čvrstim zvukom, najperspektivnijeg američkog HM benda. Šarolika masa padala je u delirijum sa svakom najavom sledeće pesme. Tu su se mogle videti sve generacije, presek američkog društva, i to: roditelji sa decom koji su želeli da im potomstvo stasava uz muziku sa identitetom; stariji parovi kojima su ovakva dešavanja postala uobičajeni deo subotnjeg izlaska nakon partije bridža i popodnevne čajanke na kojoj su se prisećali kako je to nekada bilo; provokativno odevene atraktivne devojke na granici punoletstva čija su se vitka tela povijala pod težinom nimalo diskretnih muških pogleda; srednjoškolci koji su baš to veče po prvi put u životu popili žestoko piće i upoznali se sa alternativnom realnošću uronjenom u dim koji je oslobađala tinjajuća marihuana; marinci iz obližnje baze za obuku specijalnih jedinica koji su se držali zajedno kao da je oko njih sve sam neprijatelj i sa gnušanjem odbijali svaku pomisao da se na bilo koji način mešaju sa okolnim civilima, gnjavežom koji su isključivo posmatrali kao kolateralnu štetu; motorciklisti kojima je drum bio dom, putovanja od jednog do drugog koncerta stil života, a prema vodi i sapunu su gajili slične emocije onima što su vampiri osećali prema sunčevoj svetlost i srebru. I od svih njih, slučaj je hteo da Cezarov prijatelj od najvećeg poverenja naleti baš na zid sačinjen od snažnih tela momaka koji su veoma podsećali upravo na njegove poznanike sa ulaza, obožavaoce kulta tela i parajućih gitarskih rifova, od čijih se širokih leđa odbio poput kamička kojeg je musavo dete nekog plebsa hitnulo ka čeonom zidu Senata. Po drugi put je u razmaku od svega nekoliko minuta završio na podu ošamućen od siline udarca, a da mu se misli u glavi nisu ni razbistrile nakon što je glavom nemilosrdno nasrnuo na Bimbovu pesnicu. To međutim nije bilo ništa u poređenju sa onim šta ga je čekalo u unutrašnjosti zdanja.

Mnoštvo moćnih reflektora postavljenih na konstrukcije visoko ispod svoda dvorane koja je pod normalnim okolnostima, kada su se tu vikendima održavale utakmice profesionalnih košarkaške i hokejaške lige, komotno primala i do dvadeset pet hiljada bučnih gledalaca sa sve navijačkim rekvizitima, kokicama, hamburgerima i osvežavajućim napicima, živahno je pulsiralo poput kakvog organskog tkiva raznobojnom svetlošću prateći brzi ritam muzike koja je grmela sa bine. Snagu i energičnost oštrih tonova i nesvakidašnjih vokala nije mogla nadjačati čak ni gomila pirotehničkih efekata koji su u neprekidnoj seriji zaglušujuće detonirali obavijajući binu plamenim stubovima. Zraci iz desetina stroboskopa parali su dim koji je nadirao sa svih strana bojeći ga u živopisne nijanse. Sva dešavanja sa bine su se posredstvom nekoliko desetina kamera do najsitnijeg detalja direktno prenosila i na monitore ogromnog centralnog semafora koji je poput Damoklovog mača zloslutno visio nad glavama već poluomamljenih i svakako smanjeno uračunljivih posetilaca koncerta, i na mnogobrojne glomazne i tehnološki skoro savršene video-bimove visoke rezolucije. Radilo se prototipima koji su se još uvek nalazili u fazi testiranja, a koje je za ovu priliku ljubazno ustupila kompanija “Uchyo-Yamatake”, svetski lider u istraživanju i primeni novih video tehnika u prenosu koncerata sa nivoom buke ne manjim od 400 decibela, sve na urgenciju japanskog premijera Išide Morihei-ja lično, jer se zidovi sobe njegovog starijeg sina nisu mogli videti od postera članova benda. Pričalo se da ovaj skromni političar, povremeni pisac haiku-poezije, strastveni vrtlar i posvećeni šintoista isprva nije hteo da udovolji hiru svog prvorođenog deteta. Nije popustio ni pred ozbiljnošću sinovljevih pretnji da će počiniti ritualno ubistvo, nego je to učinio tek pošto mu je mladi Tođo zapretio da će se prijaviti na terapiju odvikavanja od rada. Jednako kvalitetan besprekorno čist zvuk ravnomerno se prostirao i do onih najzabačenijih kutaka u unutrašnjosti Long Bič arene posredstvom nekolicine zvučnih stubova, inovacije koja je začeta u odeljenju za istraživanje i razvoj poznatog “Pure Sound Inc”, gde je iz temelja promenjeno shvatanje zvučnika kao jedne u principu šuplje kutije i nametnut gotovo revolucionarni koncept pojačanog obrnutog piezoelektričnog efekta. Udruženje belih anarhista Džordžije, što je samo eufemistički naziv za paramilitarnu organizaciju koja je svojim ekstremnim stavovima prema Afro i Hispanoamerikancima uspela da postidi čak i jedan Kju-kluks-klan i koja je vladu SAD proglasila za svog doživotnog zakletog neprijatelja, lansiralo je u svom lokalnom glasilu pod nazivom “Od bele nemoći do bele premoći” tvdrnju da savezna vlada vodi masovni specijalni rat protiv belog stanovništva i da se tu ustvari radi o projektu koje je finansiralo savezno ministarstvo odbrane SAD sa ciljem da se u svest belog čoveka usadi blagonakloni i pomirljiv stav prema državnim instituacijama i potezima koje one vuku. To bi se, prema ovoj optužbi, činilo posredstvom hipnotičkih impulsa utisnutih u signale čije se noseće frekvencije poklapaju sa rezonantnom frekvencijom mozga, čime bi bile potpuno potisnute sve druge misli. Ove optužbe imale su širok odjek, te su uz dosta muke zataškane uz neubedljivo obrazloženje da za njih ne postoje ni dokazi niti realni osnov. Međutim, bez obzira na sve ovo, koncert Avenged Sevenfolda sigurno nije bio pravi izbor gde bi se isprobalo dejstvo ovog navodnog novog oružja, jer bi se prosečni fan benda jedva mogao prisetiti i imena aktuelnog predsednika SAD, dok o polugama vlasti u državi niti je znao, niti je imao potrebu da razmišlja.

Sa već bogatim iskustvom dolaženja svesti nakon iznenadnih udara o tvrde površi, Antonije se ovog puta brže pridigao i osetio olakšanje jer su ga noge primetno bolje slušale nego što je to bilo u epizodi sa ulaza. Međutim, čulni nadražaji prouzrokovani naglim susretom sa tehnološkim čudesima modernog doba u kojem se zbog sopstvene nepromišljenosti našao daleko su premašilvali gornje pragove izdržljivosti postavljene u, u poređenju sa ovim koncertom, relativno pitomom ambijentu Starog Rima. Bio je on učesnik mnogih nemilosrdnih sukoba u toku kojih su krici ranjenih i umirućih vojnika, te njiska konja u samrtnom ropcu do bola naprezali bubne opne, prizori do neprepoznatljivosti iskasapljenih ljudi izazivali mučninu i povraćanje čak i kod veterana iz mnogih vojnih pohoda, a smrad nagorelih i poluraspadnutih tela dovodio do vrtoglavice, ponekad i do gubitka pamćenja. Nekako spontano se dešavalo da je sa svakom narednom bitkom sav taj užas sve manje dopiralo do njega, postajao je deo njegovog posla, svakodnevna rutina čak, tako da je na posletku bio sasvim oguglao. Njegovo raspoloženje pre nego što će legije pod njegovom komandom pregaziti neprijatelja variralo je od ravnodušnosti do egzaltacije, u zavisnosti od reputacije protivnika. Ali se sada suočavao sa nečim potpuno nepoznatim, nečim što se nije baš moglo nazvati neprijateljem, ali izvesno nije moglo biti ni prijatelj, zbog čega desnu šaku iz opreza nije skidao sa drške svog mača. Upravo ta neodređenost uskovitlala je u njemu davno zaboravljeni osećaj straha, koji ga je prožimao zajedno sa sa divljenjem i radoznalošću svojstvenom detetu koje je tek počelo da spoznaje svet oko sebe. Sviđalo mu se ovo novootkriveno carstvo, sada je već bio ubeđen da drugog objašnjenja ne može biti, ali mu je istovremeno smetalo to što ga niko nije prepoznavao po liku, niti obraćao pažnju na njega, osim one dvojice i to tek nakon što m je rekao svoje ime. U Rimu su postojali oni koji su bili uz Cezara i njega i oni koji su bili protiv, tako da je njegov mozak bio navikao da radi samo sa te dve konstante, dok o promenljivama nije bilo reči. Bilo je to zbunjujuće stanje u kojem se njegova svest zatekla i nije imao nikakvu ideju šta dalje činiti, možda i po prvi put nakon što je nestašni i pun života dečak Marko Antonije do perfekcije isplanirao osvetu prema svom vršnjaku Septimusu Brutaliju, sinu bahatog potkivača i lokalnom siledžiji koji je bio za glavu viši i nekih dvadesetak kilograma teži od njega. Kada mu je dozlogrdilo da stalno dobija ćuške zato što je u jabuci koju je svakodnevno u pola dana donosio Brutaliju bio crv, da glavom razbija orahe koje mu je davao uvek kada bi ovaj procenio da su njihove ljuske bile pretvrde, da laže u njegovo ime i preuzima krivicu za nešto što nije učinio, nakon čega je redovno višestruko dobijao batine, od Brutalija za nagradu, od prodavca sa obližnjeg foruma zbog krađe koju nije počinio, od oca kojem je to bio jedini način da ga vrati na pravi put, rešio je da jednom i za sva vremena privede kraju ovo zlostavljanje. Znajući za naviku svog mučitelja da svakog jutra gotovo u isto vreme sa uživanjem odlazi u nužnik, pred zoru se uvukao tamo i koprivom dobro natrljao površ oko rupe. Sakrio se iza obližnjeg žbuna i strpljivo sačekao da njegov arhineprijatelj zatvori vrata za sobom, a zatim se prišunjao i iz vreće oprezno istresao nekoliko osinjaka ispred njih. Bolni urlik koji je prelazio u vapaj bio je dug i intenzivan, a divlje ose nisu imale ni malo obzira kada je Brutalije izletevši napolje nagazio njihova teškom mukom sagrađena legla. Potkivačev sin mahnito je trčao u krug pokušavajući da utekne pobesnelom roju, ali je bio previše laka meta. Trenutak je bio idealan za drugi deo plana. Iskočivši iza žbuna, Antonije se zvonko nasmejao i narugao posramljenom protivniku, što ovom nikako nije prijalo, te je bez obzira na bol koji je trpeo pojurio za svojom uobičajenom žrtvom naslućujući da je ovo što mu se desilo upravo Antonijevo maslo. Na takvu reakciju Antonije je i računao, a znao je da ako nije bio jači, a ono je uvek bio brži od Brutalija. Ova računica umalo ga je koštala teških batina jer su bol i bes učinili da Brutalije trči dvaput brže i gotovo ga sustigne u uskoj uličici u koju je Marko utrčao da bi se teror nad njegovim progoniteljem nastavio. Obuzet samo jednim ciljem, da stigne tog žgoljavca i nahrani ga koprivama, nasilnik nije primetio da je Marko neprimetno preskočio popreko uličice razapet konopac koji je bio skriven u senci jutarnjeg sunca. Sledeće čega se posle prisetio je da se svom težinom pružio se po kamenoj stazi, kom prilikom je ostao bez svih prednjih zuba i sa zgnječenim nosom, dok je sa daske iznad na njega pala velika kanta sa smolom za koju je konopac bio privezan. Panika i strah su zamenili razjarenost, što je bilo sasvim dovoljno da Brutije nakon što se pridigao upadne i u korito sa guščijim perjem. Ovo nije bilo deo plana, već nagrada Marku Antoniju za maštovitost i trud koji je uložio da bi odbranio svoje dostojanstvo. Od tog događaja Brutalije je svakog dana kroz jedva odškrinuti prozor krišom pažljivo osluškivao zvuke sa ulice, hvatajući periode kada među njima nije bilo Antonijevog veselog zvižduka da bi izašao iz kuće, jer nije želeo da rizikuje ponovni susret sa njim. A Antonije je postao svestan da je predodređen za velika dela.

Dok su poslednje scene ovog događaja iz detinjstva koji je promenio i tok njegovog života i način njegovog razmišljanja bledele, Antonije se teškom mukom probijao ka bini da bi napokon stigao do rastojanja sa kojeg je mogao dobro da osmotri petoricu članova benda sa sve brojnim tetovažama koje su im prekrivale svaki otkriveni deo tela. Sećao se da su mnogi neprijatelji Rima pre odlaska u bitku redovno stavljali boju na svoja lica, crtali jednostavne simbole po svojim telima i ispijali neke napitke oštrog mirisa i gorkog ukusa koje su spravljali njihovi sveštenici, sve u zabludu da će ih ovaj ritual odbraniti od dodira hladnog sečiva i dati im nadljudsku snagu, a kada su uviđali da magija ne deluje, obično je to bilo prekasno. On generalno nije verovao ljudima koji nose crteže po sebi, i pred sobom je to uvek pravdao jednim ali ubedljivim razlogom, mrljom sa početka svoje vojničke karijere koja je tek kasnije, kada je postao uticajan i bogat, bila izbrisana iz carskog arhiva da ne bi narušavala mit o briljantnosti njegovog vojničkog uma. Tada je kao najmlađi ali i isto tako i najambiciozniji centurion u rimskoj vojsci bio određen za komandanta pratnje delegacije Senata, čoveka zaduženog za njihovu bezbednost, koja se zaputila u Memfis na trgovačke pregovore sa nekim po redu Božanskim Ptolomejem, faraonom Gornjeg i Donjeg Egipta, sinom Nila i Sahare, zemaljskim obličjem boga Ra, prvosveštenikom trske i pčele… Nekoliko meseci pre nego što će zaploviti preko Sredozemnog mora, pregovarači su muku mučili da upamte sve ove nazive i titule, jer se znalo da vladar Egipta insistira da ga uvek oslovljavaju navodeći u pravilnom redosledu svaku od njih i da odbija da progovori ako se načini i najmanja greška.

Bila je to Ptolomejeva uobičajena pregovaračka strategija iznurivanja da bi postigao svoj cilj. Pošto se ovoga puta radilo o ugovaranju cene žita i pošto se time direktno kupovao mir u Rimu, delegirani senatori danonoćno su u Senatu ovo učili i međusobno se preslišavali pošto je na posletku i njihovo bogatstvo posredno zavisilo od ishoda pregovora. Marku Antoniju sve to nije trebalo. Njegova jedina briga bila je da se svaki član ove delegacije ceo vrati u Rim, sa svim svojim telesnim delovima, i to u suštini nije bila zahtevna dužnost pošto se niko ne bi usudio da na sličan način izaziva gnev Republike. On se sa svojim legionarima mahom dosađivao dok su trajala napeta nadmudrivanja u kojima su obe strane ostajale čvrsto ukopane na svojim polaznim pozicijama, pri čemu je više od polovine vremena uvek proticalo u pravilnom izgovaranju svih Ptolomejevih titula. Vreme su prekraćivali nalivajući se kvalitetnim egipatskim vinima i igrajući društvenu igru pod nazivom “Centurion uvek dobija”. Primetio je tada Antonije da su svi, muškarci, žene i deca, bez izuzetka bili namazani po licu jarkim bojama, i to uglavnom oko očiju i duž usana, dok su robinje i robovi zaduženi za telesna zadovoljstva to bili i drugde, uz diskretne crteže na onim intimnijim delovima tela. Nakon mesec dana boravka u egipatskoj prestonici, od velike količine popijenog vina počelo mu se pričinjavati da čak i sve kamile imaju obojene njuške, iako je to međutim bio slučaj samo sa ličnim Ptolomejevim životinjama. I onda su Egipćani učinili nešto što je potpuno diskreditovalo delegaciju Republike, a što je kasnije bilo navedeno kao bezbednosni propust i stavljeno na teret Marku Antoniju. Nakon što su se senatori povukli u svoje odaje iscrpljeni nakon višednevnih neprekidnih nadglasavanja sa domaćinima, polupijane rimske vojnike na straži ispred vrata odaja počele su da mame poput gazela vitke, crnopute oskudno odevene lepotice, sve kao jedna, sa crtežima glave pitona sa razjapljenim čeljustima preko celih leđa, boga Ozirisa na levom ramenu i žitnog klasa iznad desne obrve. Jasne oznake elitne Ptolomejeve jedinice za subverzivna dejstva. Iza njih su se sasvim slučajno pojavile njihove egipatske kolege koje su se velikodušno ponudile da odmene legionare na dužnosti tako što će staviti njihove oklope, pa u mraku niko neće primetiti razliku, što se vojnicima učinilo kao idealna prilika za razbijanje monotone svakodnevice kroz koju su u poslednje vreme prolazili. Više nije bilo prepreka da se vešti špijuni nečujno uvuku unutra, što je bilo nepotrebno jer su senatori hrkali toliko glasno da bi se i slon mogao neopaženo ušunjati u odaju, i isprskali svu njihovu odeću kravljom mokraćom.

Za to vreme, Marko Antonije je na granici nesvesnog stanja u svojoj sobi grlio statuu sfinge i nešto joj prisno šaputao, pošto mu je Klepsidra, prva zavodnica među jednakima, ona koju je Antonije zapamtio po čvrstom i zgodnom telu prekrivenom hijeroglifima, u vino usula prah za izvrtanje realnosti. Inače, posipanje kravljom mokraćom se u trgovačkim krugovima smatralo najvećom sramotom i običaj, poštovali su ga čak i Rimljani, je bio da oni koji se na pregovorima pojave šireći oko sebe pripadajuće mirise moraju prihvatiti uslove koje nameće druga strana. Jasno je to bilo i senatorima koji su narednog dana postiđeni stavljali pečat senata i svoje potpise na ugovor koji je po svom sadržaju bio možda i gori od prethodnog, ali su svakako unapred znali kome će pripisati ovaj fijasko. U Senatu je bio jak glas koji je pozivao na Antonijevu smrt i tako bi se izvesno i dogodilo da se u celu priču nije umešao Cezar. Od tog dana, Marko Antonije je postao nerazdvojni pratilac svog spasitelja.

Ali crteži na ovim sveštenicima koje je upravo posmatrao kako se na jedan najblaže rečeno neobičan i žustar način raspravljaju sa svojim bogovima i obraćaju sledbenicima koji su im uzvraćali istim rečima, bili su raznovrsni i sa mnoštvom detalja. Takve slike nikada pre nije video ni kod jednog plemena ili naroda iako se njegov krvavi put protezao širom Rimu poznatog sveta. Podijum je imao nešto što je podsećalo na oltar, međutim, na njemu su se nalazile valjkaste posude preko kojih je bila prevučena neka tanka koža i okrugli metalni štitovi u koje je jedan od sveštenika besomučno udarao. Rev nije bio samo bubnjar Avenged Sevenfold-a, bio je takođe i glavni tekstopisac i kompozitor, idejna snaga benda. Nigde nije bilo životinja za obrede prinošenja žrtve što je u Antoniju pokrenulo sumnju da se ovde radi o nekoj novoj, nepoznatoj sekti. Ali je tu misao odbacio, jer su sve sekte bile tajne i sa mnogo manje pristalica nego što je bilo ljudi oko njega. Osim toga, pošto ih je Rim zabranjivao i stavio van zakona, njihova okupljanja mogla su biti samo tajna, a ovo je bilo i više nego otvoreno i javno..

Standard
poezija

Lady Samarra

Nobody knows where she came from, even after it was created, many legends have described her as a lady of the sand dunes. Lady Samarra. She saw the little city of gold among the sand hills of eternity. Her endless grief was big as a desert, her guilt was the size of grains of sand in that sea of despair. But it was not always so. It was at the end, not at the beginning. At the beginning, in the time before written history.

She had created a small city Samara next to powerful river. At the place where he slept, a beautiful passenger, thirsty and exhausted on the way to town without a name far in the sandy expanse. She came and showed herself in all of her beauty. In a turquoise blue dress, hair hidden, extraordinary beautiful, the contrast seemed like famorgane. And where her hand touched the sand, a cold and clear spring aroused. Traveler enchanted by her beauty fell to his knees and kissed her feet. Her deep blue eyes were like purest ocean water… He never wanted to live that place, he wanted nothing more than to see her again. He stayed near the source, made the house and hoped to see her again, he waited ages for her to come back, but she never came.
Now as an old man, with a smile on his face, he remember that scene, as he told his grandchildren about the lady of the dunes. His wife has ceased to be jealous of his fabrications. As time passed, on the day that he felt the breath of death, he rose at dawn, and walked with heavy steps towards the dunes from which the morning sun threw the golden rays, and the winds sang mystical songs. Tears on his face flowed rivers of mercy and oceans of grace,and he prayed to the gods once again to see the blue eyes. And when he climbed to the top of the dunes with his last ounce of strength, he sat down and saw the full desert in the morning heat. Tired and exhausted, with his last breath he saw her eyes, once more, for the last time. Begetter Enki, has died, and his city, lived. That was here creed.

Standard
proza

F.J.P (Fali Jedan Papir, kraća verzija)

Oko razbuktale logorske vatre okupili se odrpanci sa zalepljenim papirima na vrhu čela, kad iznenada, jedan od njih progovori:

-Već desetu godinu sedimo oko ove vatre, sa belegom prokletstva na glavi.. Ćutali smo svih ovih godina. No, zanima me – Šta se sa svakim od vas dogodilo?

Prvi reče:

-Plaćao sam račun u pošti, ali iziritiran redom, uvredio sam šalterušu rekavši joj da se loše našminkala.

-Zbog toga što si me uvredio faliće ti jedan papir za sve što budeš u životu rešavao!

Kako to reče, stvori mi se papir sred čela koji od tad nisam mogao da skinem..

Priče su se nizale.

-Dogodilo se to kod lekara – rekla sam medicinskoj sestri da su neodgovorni prema pacijentima. Može covek da umre u čekaonici, oni ne bi reagovali.!

-Nije to ništa – u banci sam optužila radnicu da mi nije na vreme izdala kreditnu karticu i..

-U poreskoj službi greškom radnice naplaćen mi je veći porez…-požali se četvrti.

-U crkvi sam delio milostinju kad me pop upita: Zar samo toliko? -zakuka peti.

-Od tada-propovedničkim tonom će Šesti, koga je prokleo Telekom, na nas je bačeno prokletstvo radnika iz banke, pošte, crkve, poreske službe… Prokleti od Doma Zdravlja i Telekoma, kud ćemo? Među ljude ne možemo. Stoga imam predlog- hajde da zapalimo papir kako bismo ga skinuli sa čela!

No, bilo je lakše reći nego učiniti. Pri prvom pokušaju, vatra tako silno grunu da ih u trenu sve spali, pa i kazanče oko kojeg su se Ukleti okupljali…

Beleg prokletstva, međutim, papir na kojem je pisalo FJP (Fali Jedan Papir) ostade neoprljen.

Standard
proza

Blagoslov žutoga cara

 Jednom, usred Gradjanskog rata, zalutali jenkijevski metak okrznu čelo Embrouza Birsa, nanevši mu teške povrede glave. Razdiran bolovima Embrouz Birs reši da napiše pismo verenici Moli, kad shvati da ne moze da napiše ni slovca! Odustavši od svakog sledećeg pokušaja, u žurbi da se osveti neprijatelju, seo je u vremensku mašinu, provozao se dve hiljade godina unazad kako bi potražio pomoć od Kineza koji su marširali pod Žutim carem. Ugledavši Birsa, Car (koji je imao zmajevo telo i ljudsku glavu i prirodno, bljuvao vatru), blagoslovi znak na njegovom čelu. Kako ga, blagoslovenog darom Žutog Cara ugleda Hu Đintao, posla mu ne-zna-se-tačan-brojkineskih vojnika opskrbljenih katanama kako bi se izborio za njegovo dejstvo u realnom svetu.

Svršetkom Svevremenskog rata Kinezi su dobili blagoslov Žutoga cara – otpremninu za odlazak u Srbiju u bliskoj buducnosti. Od tad se Kinezi često sele i u druge strane zemlje, gde postavljaju Knjigu Promena na pijedestal vladara Univerzuma proglašavajući Hruščova za predsednika Pekinga.

Nakon što je neprijateljima posekao glave, Birs se, na povratku kući, zlurado smejao, primećujući punom snagom svet oko sebe. Tako je započeo karijeru pisca, pretezno antikineske tematike.


Standard
proza

Inspiracija

Jedne vrele letnje večeri, dok je mesec-remek delo Tvorčeve kubističke mašte-klizio niz modri nebeski saten, gospođa Frida, profesorka istorije u penziji, osmišljavala je slične rečenice vođena poetskom katarzom i veltšmercom, ali koje pak nisu vodile nikuda. Osim komšije Dorijana D, dalekog rođaka Gintera Monkea koji je u maniru svog rodjaka Vilhelma, suludog naciste, postrojavao porodicu prvog i petnaestog u mesecu (ali to je već neka druga prica..),
gospodja Frida nije imala nikog ko bi je inspirisao na željene teme – dirljive ljubavne,kroz pustinju i prašumu, uzbudljive avanture crnpurastih Odiseja, u kojima bi ona bila glavna pletilja….
Kad bi pisala duže forme, Frida bi gubila nit poput slepe vezilje Vilerovog goblena lišene svakog talenta i inspiracije, stoga o memoarima nije moglo biti reči. A žudela je, strašću koja bi je pekla u grudima, da ostavi za sobom makar nejasan trag. No, toliko bi se rasplinula da su je dobronamerne kolege iz Kluba Anonimnih Književnika savetovale:

-Frida, bliži ti se sedamdeset peta. Ako te ne pretekne smrt, u pisanju će te, svakako, zateći smrt Univerzuma.

Kad to ču, Fridi ne bi svejedno.

-Da je makar Zona sumraka još u slobodnoj prodaji, na nešto – nešto čudnovato, a kratko – naveo bi me njihov logo kojeg se prisećam kao kroz maglu.. To cuveno Leteće dete..-
nostalgično ce baka- Ili bih čula da je kakva aždaja Drinu preletela, onako..više prejedrila nego preletela…pa bi mi nešto, sem izgradnje Rajhštaga po uzoru na rimski senat palo na um, pod stare dane..moje delo propada zajedno sa mnom. Otkud mi sad inspiracija? Gde da je pronađem?Da li
će ona mene pronaći? Nemam vremena, nemam vremena…

Iz sobe baka Fride čuli su se prigušeni jauci.

Srce coveku da se otkine iz grudi kad sluša njenu ispovest…

Tada joj se u snu javi glas, zavodljiv, možebitno onostran, kao da se radilo o replici iz radio verzije Puškinove drame o babi koja se šunja u papučama kroz sobu kockara..

Ali,umesto čuvene trojka sedmica kec, baka Frida začu gromki glas svoje vršnjakinje, prozračne grofice koja joj sablasnim glasom reče: -O Frida, moraš da se modernizuješ, da ubacis kakvo luksuzno ime za avione srpskog vam vazduhoplovstva, moraš… o moraš da ubaciš tu i tamo neki sf termin, kao na primer, diferencijalnu jednačinu 279tog reda, da pronađeš svoj žanr i u njemu se čitljivim i svima razumljivim opisima ustoličiš redovnije od pape Benedikta….kad si skoro bila u Maksiju i s prodavcem se preganjala da dobiješ sve pare nazad? Kad si se poslednji put u knjigu utisaka upisala i ostavila iskren komentar? Kad si opevala tugu naturščika seljaka što poskakivaše poljima i zelenim lugovima, sav srećan koseći seno u letu nekad po dvanaest časova dnevno a sad nogama mokrim po lapavici centrom Beograda gaca i deli flajere za Jugoslovensko dramsko..?! A i da se ne lažemo i crne hronike mogu da posluže!-reče avet i vrati se odakle je i došla. Dugo je za njom odzvanjao pakleni šum papuča viktorijanske mode u kojima je došla, raščupane kose i rumenih obraza.
Trgnu se baka iz sna i zamisli se. Novine, tu se krije inspiracija! Kako se toga ranije nije setila!
Baka Frida gledala je isključivo Trenutak istine, što je (dodatno) inpirisalo da napise remek delo pre nego što dođe bogu na istinu , jer ne samo da je bila stidljiva pred pink kamerama, baka je bila uverena da istinu o načinu na koji je njen pokojni Vitko dobio nagradu Indije u trkama
Formule Jedan treba da ostane samo između nje, pokojnika, četiri zida i Visoke sile! -zaključivala bi mudro.
Ali koje bi to novine mogle biti? Koje da izabere za inspiraciju? Dnevne ili večernje? Danas su suviše nezavisne novine, suvise su objektivne i dosadne, nije mi zadovoljstvo.. .Opet, Kurir već je napisana satira,tu nema za mene mesta…
U dokolici ispunjenoj očajem, baba zaplaka. Nije se mogla prisetiti dovoljno inspirativnih novina koje već nisu na zdrav način govorile o svemu sto je plemenite građane mučilo, blagodarne im duše gnevom protreslo, a Frida, dakako, nije bila izuzetak. Sve je Fridu potajno mučilo: sve o kiši i snegu, o cenama u Zari,o tragično stradalom Denu Veldonu čiji je poster dala da se urami na zid, zbog, kako bi se, u zemlji Starih, poveravala retkim komšinicama mlađima od šezdeset pet: “zato sto je zgodan, čak i sad kad više nije medju živima”.
Kako bi olakšala dusu, otvori baka fejsbuk inboks da se malo smiri, da se čuje s rodbinom, makar kroz red dva, da pogleda ažurirane slike albuma sa venčanja jedine unuke pravovremeno udate za gastosa iz Pariza, uslikane ispod Ajfelove kule, iliti “ispod Ajfela” kako je govorila raznežena baka.
Pisma voljene unuke pristizala su u inbox svake prestupne godine i baka izračuna da je upravo ova prestupna. Osim toga, sa društvom, ma koliko virtuelnim, uvek je imala da razmeni koji topli status ili lajk!
Al ne lezi vraže! Otvori inboks i imade šta da vidi! Uhvatila bi se baka za grudi da je mogla da ih pronađe, jer bejahu spuštenije nego kod skijašice u disciplini spusta..
Usred inboksa zatrpanog aplikacijama retkog cveća, stameno, kano klisurina, drsko ju je u oči gledala bezbožnicka poema o Alahu. Pošiljalac je bio vatreni obožavalac Ratka Mladića. Oseti baka oštru bol – Kao da ju je desnom rukom po obrazu udario. Konačno da do nje dopre značenje reči “desničarstvo” u najbukvalnijem značenju!
Baka Frida, inače čistokrvna arijevka (a ne tamo neki podtip arijevske rase!) u čijoj je porodici samo deda sa očeve strane bio Finac, bila je pravoslavka iz ljubavi prema svome pokojnome Vitku, volela je zemlju u kojoj je živela, onda kad ju je iz Berlina preneo do Federativne Jugoslavije i preko praga je uneo u skromni stan u Grockoj..
Nakon sto obrisa nostalgične suze, baka nastavi da čita, ali beše počastvovana jos gorim rečima: pišam ti se na islam kurvo poturčena!
Iju!-začudi se baka, koju iz nostalgičnog sna razbudi urođena joj sumnjičavost-da se to nije možda moja Karla, moja lepotica poturčila, a da nije javila? Beše to moguće, jer je o svadbi održanoj pod Ajfelom, kako se lakonski izražavala baka, pisala šturo, čak se doseti da ni Nurudinove (mladoženjine) slike nije poslala. A ono sto je slala, govorili su da je fotošopirano! Ali, Nurudin kao ime nije, bar ne dosad, zabrinjavalo sumnjičavu baku. Karla, biser njenog oka, objasnila je rodbini i prijateljima, prisutnim na možebitnoj fotošop svadbi, da mu je to nadimak sa fakulteta, jer je bio fan Meše Selimovića…
No, ni to nije bi važno. Njoj je falila inspiracija…
Tad baka shvati da je inspiracija svuda! Bila je okružena njome kao Saturn svojim mesecima i prstenovima u bar šest različitih boja, poput Gračanice žicama, a Trebinje brdima!
“Živim u svetu poturčenih Nemaca i ubijenih vodša bivših narodnih kuhinja, u svetu u kojem žene rešavaju golu egzistenciju ogolivši se “ispod Ajfela”, sa Nurudinom, ili bez Nurudina, s bebom u naručju ili bez beba u naručju (a bebe garantuju povlastice), s fotošopom ili bez.. kako može da mi IKADA ponestane inspiracije?!-obradovala se baka mrmljajući u izduženu bradu iz koje je izvirivala jedna tanana, brijačem nešto ojačana seda dlaka – “Da da, ociglečno im je nedostajala inspiracija za prave priče, a i od nečega se moralo živeti. To za mene ne važi. Ja sam se udala iz ljubavi!”
Odluči se ostarela Frida (al’ mlada u duši i ponesena fatalnom inspiracijom koja ju je odvukla sve do
oblaka), obuče navrat nanos staru matursku haljinu i revlon ajlajnerom vešto stvori efekat produženog ugasloga oka. Tad prigrabi tastaturu drčnije od jastreba…

Odluku je donela na Blic!

Standard
proza

Pernati glasači

Ono što je važilo za svakog poštovaoca kapitalizma s kraja 19. veka prožetog plutokratijom, za mladoga Petronija P koji se, nešto malo pognute glave, kao da hvata velike misli nevidljivim antenama, šetao okolo Terazijske česme, važilo je dvostruko!.
Petronije P, neafirmisani pisac, nesvršeni filolog, bio je verni glasač DS-a.
Budući da je bio idealist, nije mu smetala činjenica da je, možda nesvesno ili pod uticajem nju ejdž mesmerizma, dakle, protiv svoje svesne volje, bio bolno vezan za sugerisanu mu iluziju voljene Demokratije

– O, Petronije P, govorili su mu slobodni mislioci – zar ne shvataš da problem leži u kapitalizmu? Da si verni fan teokratije sa prividnim sistemom demokratskog izbora, plemensko-fašisticko društvenog uređenja, i plutokratskog ekonomskog uticaja Srbije anno Domini 2011..

Tako su govorili ti vražji futuristi…

-Njihov bes je pogrešno usmeren. –nehajno bi odmahivao rukom Glasač, dok je kafenisao sa svojim najboljim prijateljem, osnivačem nove, tek procvetale stranke SPC-a koja se zalagala za Loženje I nadala se, svim srcem, bukvalnom značenju svog programa.
Da, da! Problem leži u kapitalizmu! Mnogi to ne znaju, pa lupetaju kao Maksim po diviziji!-diskusije sa strankama Prošlosti I Futuristima neretko bi trajale duboko u noć..

Petronije je voleo polemike. Parlamentarna monarhija bila je za njega parlamentarna serokratija, a Beti Druga ne samo satanistkinja, već I slobodna zidarka!

-Kako to, o Petronije?
.-A kako ne? E moj prijatelju-sažaljivim bi tonom Peteronije- manje vina, manje vina…!

Neretko bi ga spopao bes, kroz revolt kojim su odisale njegove vatrene polemike::

Nisu mi jasni protivnici demokratije. Kad god ih pitam šta je to što oni žele, uvek ispadne neka tiranija sa primesama fašizma! Trice!
Vodio je diskusije i sa psima lutalicama I pokojim rastrojenim prolaznikom kome bi jedno oko od stresa šetalo u stranu… dok je delio flajere u Prizrenskoj, sa žarkim pogledom čoveka kome će se ispuniti davno prorečena želja… u pravcu Obilićevog venca, gde je uvek bila pozamašna gužva, a kafići prepuni Glasača.. Bila je to njegova konačna destinacija!
Dok se penjao ka Terazijama, obrevši se u tamnom tunelu kao svojevremeno liričar Dante u gustoj šumi ukletih breza, prošao je kroz prolaz sa čije se desne strane izdigla Rajsfajzen Banka, a sa druge je slepi harmonikaš mehom harmonike, uz miris pečenog kestenja, oživljavao nostalgiju na jesenje svadbe i čuo pesmu od koje mu niz kičmu prođoše žmarci, kao ubici trnci u savesti. Čuo je staru zagorsku pesmu ,,Sve ptičice iz gore”, kad mu se učini (ma nije mu se to zaista pričinilo, uveren je bio!) da slepi prosjak, po profesiji diplomirani mikrobiolog, kako je pisalo na psećoj pločici oko vrata, ratuje sa gramatikom istom silinom kojom NATO juriša na barikade svete srpske zemlje! Kao filolog I osvedočeni patriota pobuni se, a laka pena mu nakvasi krajeve usana.

U njemu bes izazva iznenadnu spoznaju da su sve ptice na Terazijama naglo zaćutale, a neke od njih su I pocrkale. Kako je harmonikaš pevao, tako bi se sručile na zemlju, ponajviše oko Terazijske česme. Istovremeno, iz obližnje mesare zamirisa na sveže, tek malo zagorelo, pečenje…
Pa zar se to tako peva? Sve ptičice izgore!?? Nije to pesma koja govori o nekom ražnju sa ulovljenim pticama!-promrmljao je u bradu I pobegao. Leševi ptica kod hotela Rusija nateraše ga da pređe na drugu stranu, da ubrza korak, da trči mahnito, dok ga je košava ąibala,. a suze se nezaustavljivo kotrljale niz njegovo mlado lice..
Čitav dan bio je rastrojen. Prošla je nedelja-dve. Slabo je jeo. Gotovo da nije spavao.. Osećao je da mu živci popuštaju. Što je više razmišljao o ptičjem ražnju, a budući da je, I pored opravdanog štrajka što ga nameću ideali, bio I gladan, reši da se obračuna sa prosjakom! Na licu mesta. Nazu najbolje patofne, okači prigodnu ploču oko vrata na kojoj je pisalo Gramatičar I nesvršeni Lingvist, u skoku preskoči Konja, Kneza I Terazije, preko automata RF banke pređe ovlaš stopalima (kao da su “školice”) -uhvati prosjaka za gušu (a on je svirao neprekidno, meh razvlačio, a pesmu nije menjao..) I viknu iz dubine glasačkih pluća. Prosjak ga je slušao hladeći se glasačkim listićem Liberalne stranke.

-Nije ti to ražanj, čujes li, o mikrobiolože! Ti bar znaš da ptice ne mogu tako da izgore! Nit’ vrapci, nit’ albatrosi, a tek kosovi!

Tad mu kolega sa biroa, svršeni biolog (što nikako nije menjalo stvar..) podsmešljivo reče:

-Ne žesti se, o plemeniti, pismeni prijatelju! Budi blažen, jer Zagorci imaju tek malo čudnu gramatiku.

Tad pale ptice na platou kod Terazijske česme oživeše.
I propevaše.

Standard