Tag Archives: afirmator

interview, proza

Leila Samarrai: A good author is he who isn’t afraid to speak his mind

Leila Samarrai: A good author is he who isn’t afraid to speak his mind

Interviewed by Tamara Lujak for the online magazine Afirmator.

My interview for the online magazine Afirmator (in Serbian)

A master of the short story form, Leila Samarrai is a published award-winning author. She loves writing, stating that literature is her life, she dreams of having her own manager, like American authors do. Inspired by the Pythons, Charlie Chaplin, as well as everyday events in Serbia, she writes brief, jocular, satirical short stories, filled with anger and bitterness of relief. Delve for a moment into this world of hers.

 

What is the author’s mission?

LS: His mission is to be a good writer and that’s about it. I think this was the main thesis of Joseph Brodsky.

 

Why do you write?

LS: I write out of pleasure, and because I think I have something to say.

1438000176444771

Where do you get your ideas from?

LS: It’s simple, I bang my hand against the table, a genie appears from the magic lamp, bows and says “What’ll ya have, oh Magistra Ludi?!” I then make a wish that gets instantly fulfilled.

 

What makes good poetry or art and how would you define the craft of the poets?

LS: Art is a game. Poetry as well. At the end of the day, you either know how to play it or not…

 

What, according to you, is a good author?

LS: A good author is he who isn’t afraid to speak his mind; he who dictates the art of the verse. A scribbler who merely keeps quiet and enjoys being lauded is nothing but a reader with nothing of importance to do. He whose written word trickles from his wounds into the world and onto paper is not afraid to both praise and criticize, this is what he strives towards.

 

What is literature and the purpose of art to you?

LS: Survival of the human species.

 

How did you come to the idea of publishing Boris K. (Everest Media, Belgrade, 2013)?

LS: In the age of absurd events in Serbia, which clash common sense, it wasn’t all that difficult to be inspired, to write an absurd satire in the manner of Monty Python, or even Chaplin or a science fiction space-time traveler, which would reflect reality in the mirror of old woman Valentine. Pythonesque burlesques interspersed with a Kafkaesque atmosphere reflected in the name of the titular hero are merely some of the references that build up the overall feel of the novel. Why Kafkaesque? Because Boris K. is, even with all of his Johnny Bravo capabilities, merely a regular, tiny man in a sophisticated cog of the system which makes mincemeat of the sophisticated, but grinds it well. The Johnny Bravo effect, the muscles of the superhero are but a part of this comedy of the absurd, because the hyperboles I like utilizing, sometimes to their upper limits in order to strengthen the absurd and highlight it in the process, are but one piece of the comedy and that comedy, so to speak, gets more comical.

1438000219778100

At International Belgrade Book Fair, with Zoran Stefanovic, the reviewer of my book “The Adventures Of Boris K”

https://en.wikipedia.org/wiki/Zoran_Stefanovi%C4%87

How did Boris K. come about?

LS: First of all, if we don’t take into account the scientific theories of existence of parallel universes, in the present day Serbia as it is, unfortunately, we can notice that in order to merely survive the people need to live in some sort of personal universe, to be ‘deluded’, as the British would say. Those with more creativity can craft up to five-six roles… Don’t many of the Munchausens find refuge in their own lies? Still, Boris K. moves through worlds of alternative history and his fate is resolved in a satirical science fiction novel which is in the process of creation, and all of this close to the encounter with the aliens of civilization number 5. But more on this some other time…

nez5956

Can we expect a sequel to Boris K.’s adventures?

LS: As someone who feels at home with long form writing, I admit that would be rather easy work were it not extremely difficult to someone whom struggles with rationality, mathematical focus and dramatic precision, but let’s say it takes time for the plot to come together, the answer is as follows: you can, the ideas are everywhere (I agree with Plato on this one), maybe not as soon as I would want them to. Boris K. is not just a short story, he is an omnipresent avatar and a portrait of an undisciplined, yet witty cosmopolitan man. And he demands only the best of plots, a beginning, plot points, my favorite peripety and a witty resolution with hints of bitter irony aimed at the society around us.

 

What are you working on at the moment?

LS: Like a sculptor I chisel away at a novel made of tangled tales waging wars for each individual sentence. This work does not demand precision in the sense of a well-rounded plot, it is fantasy in and of itself, a fantasy where the awoken sleepwalk. The novel fits my narrative sensibilities which focus both on the plot and the character nuances and has the attributes of magical realism, therefore I’m good at it and enjoy working on it. I hope to leave a footstep in the snow with it somewhere in the distant north, where the plot is happening…for the future storytellers of the same genre (magical fantasy).  Officially this genre does not exist, or rather is not named as such. There is magical realism, but this is a work of magical fantasy.

1560258854218902

Any advice for upcoming authors?

LS: Don’t walk the same track as others. Break patterns and remember that Kafka was extremely insecure. He considered himself a bad author, which he masked with hysterical laughter (a sort of compensation for shame) whenever his friends were talking him into reading his works aloud. Also, he wrote them late at night. This is not the type of advice you should heed if you’re an early bird.

Advertisement
Standard
interview, proza

Leila Samarrai: Dobar pisac je onaj koji se ne boji da progovori

http://afirmator.org/leila-samarrai-dobar-pisac-je-onaj-koji-se-ne-boji-da-progovori/

Majstor kratke priče, Leila Samarrai objavljivana je i nagrađivana mlada autorka. Voli da piše, živi za književnost, sanja o tome da, poput američkih pisaca, ima svog menadžera. Inspirisana Montipajdonovcima, Čaplinom, svakodnevnom situacijom u našoj zemlji, stvara britke, šaljive, satirične priče, pune oslobađajućeg jeda i gorčine. Uronite za trenutak u njen svet.

11046933_1584598361784951_3934123044165569558_n

Šta je zadatak pisca?

Zadatak pisca je da dobro piše i to je sve. Čini mi se da je to udarna teza Josifa Brodskog.

Zašto pišete?

Iz zadovoljstva, i zato što smatram da imam šta da kažem.

Odakle crpite ideje?

Jednostavno je, ja kad lupim šakom o sto, pojavi se duh iz čarobne lampe, pokloni mi se i kaže: „Izvol’te, o Magistra Ludi!“ Tad izrazim svoju želju koja mi istog trena biva ispunjena.

Šta je dobra poezija/umetnost i kako biste definisali pesničko umeće?

Umetnost je igra. Poezija je igra. Na kraju dana, ili znaš da se igraš ili ne…

Šta je za vas dobar pisac?

Dobar pisac je onaj koji se ne boji da progovori; onaj koji diktira umetnost pisane reči. Pisac koji škraba i samo ćuti i kupi hvalospeve nije ništa do dokoni čitalac. Onaj kome pisana reč ističe kroz rane u svet i pada na papir, ne libi se da da i kritiku i hvalu, tome stremi.

Šta je za vas književnost i svrha umetnosti?

Preživljavanje ljudskog roda.

Kako ste došli na ideju da napišete Borisa K („Everest media“, Beograd, 2013)?

U doba apsurdnih događaja u Srbiji, koji idu protiv zdravog razuma, nije bilo teško doći na ideju, da se u duhu Monti Pajtona, pa možda i Čaplina ili NF putnika kroz prostor i vreme, napiše apsurdna satira koja bi reflektovala stvarnost u baba Valentininom ogledalu. Pajtonovske burleske u sprezi sa kafkijanskom atmosferom na šta prvo sugeriše ime junaka, samo su neke od referenci koje grade atmosferu. Zašto kafkijanski? Zato što je Boris K. i pored svojih Džoni Bravo moći samo običan, mali čovek u sofisticiranom točkiću sistema koji melje sofisticirano, ali melje. Džoni Bravo efekat, mišice superheroja su deo komedije apsurda, jer hiperbole koje volim da koristim, ponekad i do krajnjih granica ne bih li išla na ruku apsurdu te ga naglasila, deo su komedije i komedija, da tako kažem, dobija na komičnosti.

Kako je delo nastalo?                                                                16

Najpre, ako ne uzimamo u obzir naučne teorije o postojanju paralelnih svetova, u Srbiji danas takvoj kakva, nažalost, jeste, primećujemo da je za goli opstanak neretko neophodno da ljudi žive u nekoj vrsti vlastitih univerzuma, što bi Englezi rekli „deluded..“ Kreativniji razviju i do pet i šest uloga… Zar mnogi Minhauzeni ne nađoše utočište u svojim lažima? No, Boris K. nije lažov. On je nešto poput anti-zemlje. Podignut je na nivo univerzalnog junaka koji predstavlja sve ostale i date su mu, autorskom rukom, nesagledive moći, isto onako kako su mu svemoćnom rukom fenomenizacija u alternativnoj republici oduzete… Tako se Boris K. kreće kroz alternativno – istorijske svetove i njegova sudbina se razrešava u jednom SF satiričnom romanu koji je u procesu stvaranja, a sve pri susretu sa vanzemaljcima civilizacije br. 5. No, o tome nekom drugom prilikom…

Možemo li da očekujemo nastavak avantura Borisa K?

Kao neko kome je duža forma prirodan način izražavanja, priznajem da bi to bio veoma lak posao da nije veoma teško nekome kome racionalnost, matematička fokusiranost i dramaturška preciznost nisu jača strana, ali recimo da zahteva vreme da se fabula sklopi, odgovor je sledeći: biće, ideje su na svakom koraku (delim Platonov stav), možda ne tako brzo kao što bih želela. Boris K. nije samo kratka priča, on je sveprisutni avatar i portret nedisciplinovanog, premda dovitljivog kosmopolite. I zahteva samo najbolje sklopljenu fabulu, početak, zaplet, omiljenu mi peripetiju i duhovit rasplet s primesama gorke ironije na račun društva.

Na čemu trenutno radite?

Poput vajara dletom krešem jedan roman sastavljen od isprepletanih pripovesti boreći se za svaku rečenicu. Taj rad ne zahteva preciznost u smislu formirane fabule, on je sam po sebi fantazija po kojoj se budan hoda i mesečari. Roman odgovara mom pripovedačkom senzibilitetu koji se fokusira kako na radnju, tako i na nijansiranje karaktera i ima osobine magijskog realizma, te mi ide od ruke i beskrajno uživam u radu. Nadam se da ću njime ostaviti na dalekom severu, gde je lokacirana radnja, trag u snegu… za buduće naratore istoga žanra (magijske fantastike). Taj žanr oficijelno ne postoji, tačnije nije mu nadenut to ime. Postoji magiski realizam, ali ovo jeste roman iz oblasti magijske fantastike.

Savet mlađim piscima?

Ne idite utabanim stazama. Kršite šablone i setite se da je Kafka bio izuzetno nesiguran u sebe. Smatrao je da ne zna da piše, što je prikrivao histeričnim smehom (neka vrsta kompentzacije za stid) kada su ga prijatelji nagovarali da im naglas čita svoje radove. Takođe, pisao ih je pozno u noć. Ovaj savet ne morate poslušati, ako ste ranoranilac 🙂

 

Razgovor vodila

Tamara Lujak

Standard
interview, proza

Leila Samarrai: A good writer is one who is not afraid to speak out interviewed for “Afirmator”, the magazine for the arts and social issues, by Tamara Lujak

http://afirmator.org/leila-samarrai-dobar-pisac-je-onaj-koji-se-ne-boji-da-progovori/

The master of of the short story, Leila Samarrai is both published and
award-winning young author. She loves to write, she lives for the
literature, she dreams about having her own manager, like
American writers. Inspired by the Monty Python, by Chaplin, by
everyday situations in our country, she creates sharp, funny,
satirical stories, full of liberating rage and bitterness. Dive into
her world, for a moment…

What is the task of the writer?

The task of the writer is to write well and that’s all. It seems to me
that this is the striking thesis of Joseph Brodsky.

Why do you write?

For pleasure, and because I believe that I have something to say…

Where do you get your ideas?

Is simply, when I hit the table with my fist, a genie from the magic
lamp appears, bowing down to me, saying: “I beg your pardon,
my Magistra Ludi” Then I express my desire which is, immediately,
fulfilled.

11046933_1584598361784951_3934123044165569558_n
What is a good poetry/art and how would you define a poetic
skill?

Art is a game. Poetry is a game. At the end of the day, either
you know how to play or not…

What is a good writer to you?

A good writer is the one who is not afraid to speak up; the one who
dictates the art of the written word. A writer who only scribbles
in silence collecting praises is nothing but an idle reader. He to
whom the written word is flowing through the wounds in the
world descending to the paper, he does not hesitate to give either
criticism or praise. It is his aspiration.

What is the best literature and the purpose of art?

The survival of the human race.

Where did you get the idea to write Boris K (“Everest media”,
Belgrade, 2013)?

In the age of absurd events in Serbia, which go against common
sense, it was not difficult to come up with the idea to write an
absurd satire which would reflect the reality in the witch’s “old
woman Valentina” mirror . Pythonesque burlesque in conjunction
with Kafkaesque atmosphere, in the spirit of Monty Python and
perhaps Chaplin or SF passenger through space and time, are just
some of the references that build the atmosphere. Why
Kafkaesque? Because Boris K. in spite of his Johnny Bravo
powers and abilities is just plain, small, but not so common man,
milled by the wheel of the kafkaesque torture machine “in the
penal colony” – which grinds and bites, in a sophisticated way, but
it… kills … Johnny Bravo effect, the muscles of superhero are
part of the comedy of the absurd. The hyperbole that I like to use,
sometimes to the extreme, is part of the comedy and the comedy,
so to speak, becomes even more comical.

Can we expect a continuation of The Adventures Of Boris K?

Yes, you can. Ideas ideas everywhere.. (I share Plato’s thought), Boris K. is not only the satire – short story hero, he is an omnipresent avatar representing disruptive, although an imaginative cosmopolitan. He deserves the best assembled fable, the beginning, the plot, my favorite peripetia and spicy denouement with a touch of bitter irony at the expense of society.

What are you currently doing?

Like a sculptor, I am chiseling a novel made up of interwoven narratives, fighting for each sentence. This work does not require precision in terms of the well formed plot. It is itself a sleepwalker fantasy in which the vigilant one walks in the dream. It is surreal, like moonwalking…
The title is “The Sleeping Matilde”. It has something magical in it, for me… It follows my narrative sensibility focused not only to action but on shading of complex characters in novel. It has the characteristics of magical realism and’m good at it and I am endlessly enjoying in my work.

Melpomene

Tips to the younger writers?

Go not by the beaten paths. Break the patterns and remember that Kafka, who was the genius, was very unsure of himself. He thought he did not know to write, which he covered up by his famous hysterical laughter when urged to read aloud his works to his friends… Also, he wrote late into the night. This advice does not apply to you if you’re an early riser 🙂

translated from Serbian into English: Leila Samarrai

Standard
proza

Leila Samarrai: Književnost u Srbiji postoji samo na nivou trača

http://afirmator.org/leila-samarrai-knjizevnost-u-srbiji-postoji-samo-na-nivou-traca/

Leila Samarrai mlada je književnica koja, reklo bi se, tek stasava na našoj književnoj sceni, iako iza sebe ima objavljenu zbirku poezije i zbirku kratkih priča. Kako se na književnoj sceni snalazi, kako prolazi, postoji li uopšte književna scena kod nas, ispričaće nam mlada autorka, stoga – pripremite se…

nez5952

Kako doživljavaš poeziju?

Kao vrstu šamanske bajalice sposobne da razgrne mrak u nama.

„Poeziji je namenjena uloga spasavanja sveta, ponovno vraćanje u celinu svih razdrobljenih stvari.“ Da li se slažeš sa ovom Hamvaševom tvrdnjom i zašto?

Čovek ne može a da se ne složi sa Hamvaševom tvrdnjom da je novija istorija oduzela čoveku/čovečanstvu mnogo toga svetog, te umesto kraljeva i dostojanstvenika itd. imamo na njihovim mestima razne surogate, “sumnjiva lica”… Ostao je pesnik, i sam pod obrazinom sumnjivog lica, živi svoj život pod maskom (ne više dvorske) lude… Te ako je reč ono što odvaja čoveka od životinje, od poživotinjavanja u ovo varvarsko doba, ko je taj koji će reč(i) dovesti u sklad i iskupiti čoveka, ako ne pesnik? Ali je pitanje i: ima li među pesnicima ljudi dovoljno jakih, čiji je magijski jezik dovoljno gromak da bi se čuo u sveopštoj kakofoniji koja nad nama vlada?

Kako se poezija uklapa u (tvoj) svet? Ili se, možda, svet uklapa u (tvoju) poeziju?

Čovek je u svom mikrokosmosu kao u nekoj svojoj zasebnoj kutiji, čiji je poezija poklopac, kojim se od sveta može zaštititi; koji se može otvoriti u želji za upoznavanjem nečeg šireg nego što je lični domet.

Kako doživljavaš odluku mnogih izdavačkih kuća da ne objavljuju zbirke poezije?

Realno, to je samoubistvo.

Čemu nas uči poezija?

Razmišljanju, izražavanju. Samilosti. Ima kod Hajnea jedno mesto: “Čemu ta jedina suza? Samo mi pogledu smeta.” Poezija daje dublji uvid onome što bi nam možda u svakodnevnoj strci promaklo; verujem u čoveka, zato kažem možda onde gde bi sigurno trebalo da stoji: da.

Može li se bez poezije?

Ako možemo bez suza/smeha, dana/noći, zombirani pod neonom, ispred svog televizora, ili u dimu i buci, možemo i bez poezije, učenja i mišljenja, neka drugi misli za nas.

Šta je za tebe poezija?

Prilika da ostanem sama sa sobom i svojim mislima… Prilika da stvorim nešto što ću, jednom pozvana, moći da pokažem kao sopstveni doprinos svetu.

Kako bi definisala poeziju?

Kao staru mudru zmiju koja tek ponekad izađe da se osunča (i plaši ljude).

Koliko su korisni književni festivali i radionice, mogu li da opstanu danas, u vreme sveopšte nemaštine, i može li se na njima nešto naučiti?

Učenje je pre individualna stvar, želja zapravo…

Šta je pojava interneta donela a šta oduzela piscima?

Svakako, veću primećenost, u širim krugovima… koji ipak mogu da rasplinu suštinu. Internet je Vavilon kome svaki pisac može i da doda i da oduzme ciglu, zavisno od afiniteta.

Svesna si da u tvom poslu (pisanju) nema „hleba“ (ili ga sve manje ima), pa opet istrajavaš. Zašto?

Za poeziju je potrebno biti “zaluđenik”, to je van svake sumnje, i van svake isplate; da se od poezije živi nešto baš i ne može, a uspeh je, vidno, varljiva kategorija. Što se mene lično tiče, prirodno mi je da se izražavam u stihovima, a da sam daleko od svake vrste priznanja, jesam… S druge strane, u ovoj zemlji biti priznat znači pokupiti svu malograđanštinu iz sebe i oko sebe i objaviti je. Stoga, želim biti priznata van granica, jer to jeste priznanje – pravo.

Kakve su, po tebi, generacije pisaca koje dolaze?

Poetski i prozni svet podeljen je na raznorazne sekte koje jedna drugoj kvalitet i poetski pristup ne priznaju. Šta će od svih za sto godina da ostane, bojim se i da pomislim.

Kako izgleda današnja književna scena?

Kada pogleda čovek šta se sve objavljuje, bez ikakvog kriterijuma, onda je jasno da naša književna scena postoji samo zbog novca. Mi mrdnuli nismo iz komunizma. Gde smo bili u književnom smislu, tu smo i sada, samo što je tržište mnogo manje, a intelektualna i svaka druga beda mnogo veća. Ne postoji ni srpska književna scena, niti joj se dozvoljava da postoji. Kritičari na svojim pozicijama, etablirani pisci na svojim pozicijama, najpre političkim, potom i književnim, ili umetničkim. Ukratko, književnost u Srbiji postoji samo na nivou trača.

1022dd1

image found here

Kod nas je totalno rasulo, a bez poštovanja i autora i autorskih prava, neće biti boljitka i Srbija će ostati književna crna rupa, bez obzira na veliki broj ljudi koji imaju šta reći i napisati.

Pesničke knjige se ne objavljuju, jer su neisplative. Zna se: autor mora da plati da bi izdao knjigu, tu je početak i kraj. Izdavača dalje ne zanima. Ukoliko autor nekim čudom “stekne ime”, onda će ovi bespravno štampati autora, kršiti autorska prava i tvrditi da oni čine autoru uslugu time što ga objavljuju. Samo štampanje je jeftino. Nečija npr. zbirka aforizama ili priča može da se prodaje preko neta, ima je u knjižarama, a pisac o tome uopšte nije obavešten, niti ima bilo kakav uvid.

I samo izdavaštvo je svedeno na novac. Imaš kintu, izdaćeš knjigu. Ukoliko nekim čudom “stekneš ime“, objavljivaće ti knjige, ali sav “kajmak“ će kupiti oni, izdavači, i još će ti reći da si srećan što te objavljuju. Dakle, autorska prava su totalno nezaštićena ili ne postoje. Izdavače briga za kvalitet, pa oni to i ne čitaju, ili prelete očima. Sve se svede na novac, to jest, keš, i seks. Što je, opet, dobra tema za neku priču ili roman, pa i za publicistiku i kao sociološki fenomen, na kraju krajeva. Obeležava jedno vreme i jednu zemlju.

A šta reći na temu mizoginije, tretiranje žene, pametne, lepe i privlačne žene kod nas, koja usput, sjajno piše.

Ukratko: tretman mesa u srpskoj književnosti. Jeftina trgovina i svođenje žene-autorke na komad mesa, seksualnog objekta koji nema pravo da misli, već da se pokorava. Možeš da budeš pametna koliko god želiš, ukoliko ne radiš ono što ljigavac želi, nema objavljivanja, nema karijere, nema života od onoga što najviše voliš i najbolje znaš da radiš. Kada smo se već dotakli raznoraznih šovinizama, zašto prećutati i ovaj. To su, po meni, kompleksaši koji ne mogu na normalan način da dođu do seksa ili ljubavi, ili šta im je već potrebno, i tu kreće ta bolest, ucenjivanje. U normalnim okolnostima, znaju da ne mogu doći do lepih, pametnih i talentovanih žena, i koriste prividnu moć da bi se dokazali pred sobom i sličnima. To jeste jeftina trgovina, i verujem da je ženama, u tom smislu, mnogo teže nego muškarcima. O tome se malo piše, malo pominje, a to jeste kancer života u ovoj i ovakvoj zemlji, u ovakvom sistemu bez sistema i kriminalizovanom društvu. Još uvek verujem da ne mora nužno biti tako, ali sada ukazujem da književni svet nije šareni i nežni leptirić u koji je posuta sva lepota sveta. Talentovani ljudi odlaze iz zemlje, gubimo intelekt, gubimo ljude koji bi mogli zemlju da pomere iz blata. A onda se čudimo kada Mrkonjić i Ilić postanu ministri. Jasna stvar: nasilje i seks, okosnica rijaliti šou programa, potpuno preneta i u sferu književnosti, što bi, trebalo da bude, bastion pred poplavom kiča i primitivizma.

Razgovor vodila

Tamara Lujak

Standard
proza

My interview at “Afirmator”, an art and social issues (questions) magazine, Belgrade, interview conducted by Tamara Lujak

http://afirmator.org/leila-samarrai-dobar-pisac-je-onaj-koji-se-ne-boji-da-progovori/

Majstor kratke priče, Leila Samarrai objavljivana je i nagrađivana mlada autorka. Voli da piše, živi za književnost, sanja o tome da, poput američkih pisaca, ima svog menadžera. Inspirisana Montipajdonovcima, Čaplinom, svakodnevnom situacijom u našoj zemlji, stvara britke, šaljive, satirične priče, pune oslobađajućeg jeda i gorčine. Uronite za trenutak u njen svet.

leilaboris

Šta je zadatak pisca?

Zadatak pisca je da dobro piše i to je sve. Čini mi se da je to udarna teza Josifa Brodskog.

Zašto pišete?

Iz zadovoljstva, i zato što smatram da imam šta da kažem.

Odakle crpite ideje?

Jednostavno je, ja kad lupim šakom o sto, pojavi se duh iz čarobne lampe, pokloni mi se i kaže: „Izvol’te, o Magistra Ludi!“ Tad izrazim svoju želju koja mi istog trena biva ispunjena.

Šta je dobra poezija/umetnost i kako biste definisali pesničko umeće?

Umetnost je igra. Poezija je igra. Na kraju dana, ili znaš da se igraš ili ne…

Šta je za vas dobar pisac?

Dobar pisac je onaj koji se ne boji da progovori; onaj koji diktira umetnost pisane reči. Pisac koji škraba i samo ćuti i kupi hvalospeve nije ništa do dokoni čitalac. Onaj kome pisana reč ističe kroz rane u svet i pada na papir, ne libi se da da i kritiku i hvalu, tome stremi.

Šta je za vas književnost i svrha umetnosti?

Preživljavanje ljudskog roda.

Kako ste došli na ideju da napišete Borisa K („Everest media“, Beograd, 2013)?

U doba apsurdnih događaja u Srbiji, koji idu protiv zdravog razuma, nije bilo teško doći na ideju, da se u duhu Monti Pajtona, pa možda i Čaplina ili NF putnika kroz prostor i vreme, napiše apsurdna satira koja bi reflektovala stvarnost u baba Valentininom ogledalu. Pajtonovske burleske u sprezi sa kafkijanskom atmosferom na šta prvo sugeriše ime junaka, samo su neke od referenci koje grade atmosferu. Zašto kafkijanski? Zato što je Boris K. i pored svojih Džoni Bravo moći samo običan, mali čovek u sofisticiranom točkiću sistema koji melje sofisticirano, ali melje. Džoni Bravo efekat, mišice superheroja su deo komedije apsurda, jer hiperbole koje volim da koristim, ponekad i do krajnjih granica ne bih li išla na ruku apsurdu te ga naglasila, deo su komedije i komedija, da tako kažem, dobija na komičnosti.

11046933_1584598361784951_3934123044165569558_n

Kako je delo nastalo?

Najpre, ako ne uzimamo u obzir naučne teorije o postojanju paralelnih svetova, u Srbiji danas takvoj kakva, nažalost, jeste, primećujemo da je za goli opstanak neretko neophodno da ljudi žive u nekoj vrsti vlastitih univerzuma, što bi Englezi rekli „deluded..“ Kreativniji razviju i do pet i šest uloga… Zar mnogi Minhauzeni ne nađoše utočište u svojim lažima? No, Boris K. nije lažov. On je nešto poput anti-zemlje. Podignut je na nivo univerzalnog junaka koji predstavlja sve ostale i date su mu, autorskom rukom, nesagledive moći, isto onako kako su mu svemoćnom rukom fenomenizacija u alternativnoj republici oduzete… Tako se Boris K. kreće kroz alternativno – istorijske svetove i njegova sudbina se razrešava u jednom SF satiričnom romanu koji je u procesu stvaranja, a sve pri susretu sa vanzemaljcima civilizacije br. 5. No, o tome nekom drugom prilikom…

Možemo li da očekujemo nastavak avantura Borisa K?

Kao neko kome je duža forma prirodan način izražavanja, priznajem da bi to bio veoma lak posao da nije veoma teško nekome kome racionalnost, matematička fokusiranost i dramaturška preciznost nisu jača strana, ali recimo da zahteva vreme da se fabula sklopi, odgovor je sledeći: biće, ideje su na svakom koraku (delim Platonov stav), možda ne tako brzo kao što bih želela. Boris K. nije samo kratka priča, on je sveprisutni avatar i portret nedisciplinovanog, premda dovitljivog kosmopolite. I zahteva samo najbolje sklopljenu fabulu, početak, zaplet, omiljenu mi peripetiju i duhovit rasplet s primesama gorke ironije na račun društva.

Na čemu trenutno radite?

Poput vajara dletom krešem jedan roman sastavljen od isprepletanih pripovesti boreći se za svaku rečenicu. Taj rad ne zahteva preciznost u smislu formirane fabule, on je sam po sebi fantazija po kojoj se budan hoda i mesečari. Roman odgovara mom pripovedačkom senzibilitetu koji se fokusira kako na radnju, tako i na nijansiranje karaktera i ima osobine magijskog realizma, te mi ide od ruke i beskrajno uživam u radu. Nadam se da ću njime ostaviti na dalekom severu, gde je lokacirana radnja, trag u snegu… za buduće naratore istoga žanra (magijske fantastike). Taj žanr oficijelno ne postoji, tačnije nije mu nadenut to ime. Postoji magiski realizam, ali ovo jeste roman iz oblasti magijske fantastike.

Savet mlađim piscima?

Ne idite utabanim stazama. Kršite šablone i setite se da je Kafka bio izuzetno nesiguran u sebe. Smatrao je da ne zna da piše, što je prikrivao histeričnim smehom (neka vrsta kompentzacije za stid) kada su ga prijatelji nagovarali da im naglas čita svoje radove. Takođe, pisao ih je pozno u noć. Ovaj savet ne morate poslušati, ako ste ranoranilac :)

Standard