Uncategorized

A Painting Frame, dedicated to Sabina Nore

I wish to create a poem of paintings
Made more beautiful by the blade of a knife.

A gallery, vast and alight.
Hand-crafted objects
Of massive wood deepen the fear;

Tables with little bows, as if cut from boxes of chocolates.
Canvases framed with frail slats.

Faces are present on the exhibit
The types painted
By the vertically challenged girl-friend of pride:

They bite, they pierce…

They are our nothing,
Like our inhaled breath,
Nothing,
Like the exhaled one,
Nothing,
Loquacious and empty
(with a dislocated shoulder or two)

I wish to create a poem of a craftsman
Who paid for his work to be displayed.
I wish to create a poem of a pigsty
It being a continuation
Of a Salierian fear

I wish to write nicely, picturesquely, of the eyesore,
So much so that you could sense it, touch it,
Yet I cannot, when all is nothing
(you cannot grasp the invisible)
I threw the wasteland on and brought a map
Moving towards Vienna at dusk
Where Mozart used to play,
And now wolves cry and lie in it.

A snake stuck in the crack
Its sweet tongue-fork
While it turned the body of the megalopolis
Into a backwoods middle-of-nowhere.

Overjoyed, the apathetic world
Not gazing at the canvasses
Is showing itself to the world.

Through the pap whose turn it was
The salesman accepts the haggle.

Sad, semi-finished paintings
What has a vain hand done to you
to make it only possible through a poet’s visualization
for you to reach what you could once have been.

I see nothing on you
Other than the shining sea
And the glorious terraces where I can enjoy
The stunning view,
Only illness and death,

As if from a ruin
The defeat reeking of rotting fruit
(and someone had probably bought you as well)

I hid away in the embrace
Of the uncertain eternity,
In a dark, mum world.

I have not heard so much silence on a noisier spot
Nor have I smelled so much darkness
Even in the caverns of my heart
While in the waking nightmare, dreaming,

I was choked by a thing very much alive.

fully-illustrated-stats-envy

Advertisement
Standard
poezija

Slika sa izložbe

https://leilasamarrai.wordpress.com/2017/02/10/ram-za-sliku/

Umetnost zaobilaze trgovci
kao napuštenu crkvu
udvojena slika lomi

preko puta Svetilišta je
kičerajska tezga
na prodaju

Požutela slika cele porodice
manipulativno i lažno

Može li Sujeta uopšte da slika?
Ako i slika, šta vidi

gnjilo gnjezdo Sujetnika
ostariće sa njima
dok se slepilo smeši
podmićeno aplauzom

Uzdah
prati moj pogled
u smrt tog jutra
u groblje umetnosti
u koju sam nakratko zašla
da joj upalim sveću
za dušu..

Nečist obraz
spleo se sa potkupljivom rukom

paleta odumire, slikarka (se)
samozadovoljno nabacuje na platno
digitalno

Previše jada videh,
dovoljno za odlazak

Možda sam već Ruskinja
smeštena u večnu kapsulu i plutam
ka Sibiru zaleđenih vena

Ne treba bol zamenjivati mržnjom
a ni samomržnjom

Bol treba izbaciti iz sebe.
Izbaciti je plačem,
potokom suza
umesto krvi.

Da poteku ravnomerno
u svojoj nepresušnosti

fake

 

Standard
poezija

Ram za sliku

Želim da napišem pesmu
o slikama koje bi oštrica noža učinila lepšim

Galerija, ogromna i prozračna
Ručno izrađeni predmeti
od masivnog drveta produbljuju strah
Stolovi s mašnicama, kao izrezani iz bombonjera
platna uokvirena slabunjavim daščicama

Na izložbi su lica
kakva je naslikala
niska prijateljica gordosti:

ujedaju, nabadaju, kao da bi
nekom šakom o glavu
na njima odmaraju lažni osmesi

Oni su naše ništa,
kao naš uzdah,
oni su ništa
kao naš izdah,
oni su ništa
blagoglagoljivi i prazni
(i po neko dislocirano rame)

Želim da napišem pesmu
o zanatliji koji je platio da bude izložen

Želim da napišem pesmu o svinjcu
koji je nastavak
salijerijevskog straha

Želim pisati o ruglu lepo, slikovito
da se gotovo moze osetiti, opipati,
A ne mogu, kad sve je ništa
(nevidljivo se ne da sagledati)

ogrnula sam pustoš i ponela mapu
krećući se u sumrak ka Vienni
gde je nekad svirao Mocart,
a sada vukovi reže i leže u njoj

u pukotinu zmija
zavukla je slatki jezik
dok telo velegrada
pretvara u zabit

U radosti, ravnodušni svet
nezagledani u platna
pokazuju sebe svetu

kroz kič koji je došao na svoje
prodavac pristaje na cenjkanje

Nesretne, nedovršene slike
šta od vas načini jedna sujetna ruka
da vas tek pesnik vizualiziranjem
dovodi do onog što ste mogle biti

na vama ne vidim ništa od
blistava mora
i sjajne terase na kojima mogu da uživam
u prekrasnom pogledu,

samo bolest i smrt,

kao iz ruševine
poraz koji miriše na pokvareno voće
(a neko vas je verovatno i kupio)

Sklonila sam se u zagrljaj
nesigurne večnosti,
u tamni, nemi svet.

Tišine toliko ne čuh na bučnijem mestu
i mraka toliko ne omirisah
ni u pećinama svog srca
dok me u budnoj mori, usnulu,
davi nešto odveć živo

fake-painting-photographs-alexa-meade-20

Standard