proza

RECENZIJA: Bojan Vekić, “Antireklama”, Leila Samarrai

“Antireklama“

Bojan Vekić, reklo bi se, na prvi pogled, buntovni je pesnik. Samo,
buntovništvo mi posta mrska reč u doba smrti i užasa. Dešava se da su
disidenti neretko tek lišeni vizije. Nenapojeni na svežoj vodi čistih poetskih
vrtova. Možda pobunjeni iz teatralnih ludnica našeg Nedoba. Danas se
lažnim buntovnicima oprašta bezobrazluk. Buntovnici se kreću u čoporima.
Stoga sam, čitajući Vekićeve stihove, odlučila da ga ne izložim klimavom
pojmu. Neretko je lažno ili upravljeno u pogrešnom smeru, neretko u
službi režima iliti „False traitors or worthy knights?“ Radije bih obuhvatila
njegovu viziju citatom:

„Originality is independence, not rebellion; it is
sincerity, not antagonism.George.” Henry Lewes
Angažovanost jeste odlika njegove poezije. To mogu izreći okružena
blistavom aurom sigurnosti u ono što tvrdim. Tako je Vekić sjajan i
autentičan u beskompromisnoj konstataciji „marginalnog uma” koji
zdravo konstatuje neokolonizaciju (nalik na „Invaziju telokradica”)
psihijatrijskih slučajeva u ljudskome obliku, tvoraca društveno prihvatljive
ludnice kojom upravljaju zdušno vaspitani i uglađeni zombiji (u svesti
čitalaca ovo bi mogla biti metafora, ali i to posta upitno…) Vekić smatra,
što je karakteristično za sve one koji hrabro zastupaju sva ljudska prava, pa
i pravo na umobolnost, dakle neselektivno zastupanje, da idolopoklonici
ludila svakako imaju pravo na vlastita idiotska uverenja, ali i ističe i svoje
bogomdato pesničko pravo da entitetom „marginalca“ i pesnika izabere
da ne bude normalan u nenormalnom okruženju.

U današnje vreme taj i takav izbor povlači žrtve, iska cenu i na višestruke načine ranjava u dušu, razum i srce ljude od pera i integriteta. Ako podvlači ulogu pesnika kao
marginalca, time ga izjednačava sa čovekom – Prometejem, žrtvom svog
izbora na autentično postojanje i pravo da reč vrati tamo gde joj je mesto,
a višeznačje podeli sa retko dobrim i nadarenim čitaocima kojih je daleko
manje od vrsnih pesnika. Na isti način na koji je Prometej pozajmio vatru
od umišljenih i osvetoljubivih bogova.
Kritičnost je pojačana paradoksima. Vekić vrsno barata sarkazmom,
ravnodušno ocenjujući stvari na način na koji bi zapalio prvu jutarnju
cigaretu, rezignirano, bez želje da se buni, da kontroliše, tek da se gorko
zabavlja zagledajući isprazne i zarazno zavodljive bilborde čiji je pandan
prazna slika na ekranu. Vekić prezire, i prezir je očitovan pesničkim stilom
u kojem se oseća teskoba, ali on ne izrasta u „čoveka odevenog u gnev“,
već je prava linija, to je proročka rezigniranost u pesmama čiji su stihovi
maksime, nižu se kao perle gradeći katedralu ispod koje je prokopan
tunel gorkoga podteksta.

Gledajući rezignirano unapred, Vekić je nemi posmatrač, dok stvari se dešavaju mimo njegove volje. Pesničke slike, bez obzira na ogoljenost i gromoglasnost istine, u suštini imaju lirsku i meditativnu osnovu na koju se oslanja prozni kvalitet logične strukture
dugoga stiha. Simboli odeveni u simbole, slike u slkama, u dugom stihu
naglašavaju lično, a opet stihovi klize metafizikom tananog podteksta u
zgusnutom poetskom tkanju. Na taj način, Vekić gradi antikonformističku
liriku u prepletu sa proznim stilom i jasnom porukom koju poručuje tvorac
istine – pesnik, osobeno biće, da je on, pesnik, isto što i ogledalo, isto što
i istina. Mutacija i guba u umobolnicama iz kojih je, kao večno dete, još
u detinjstvu utekao. Introvert starih ruševina reči iznete svetlošću duha,
ističe da pesnik, taj izrod, pesnik – entitet treba da se pomiri sa vlastitom
propašću, jer njegovo vreme je prošlo.

U doba apsolutne dominacije materijalnog nad duhovnim, u dosadnom predvidljivom i ispraznom potrošačkom društvu, oltari pesništva i svetkovine duha davno su skinute
sa zida, ukinute i smrvljene u prah. Barem se tome konzumenti nadaju.
Ali, upravo oni skloni maštanju, oni što prorokuju, oni što gaze vražju hul,
opstaju i opstajaće, predvidom knjige pobuđenog vremena gde će vitlati
mač pesnikov u obličju umetničke kontemplacije nad nedelom kratkog i
prolaznog vremena. Samo poezija će opstati, prorokujem.
Pesnik, svedok Istine, zaljubljen u Istinu i Lepotu i zanjihan pred njima u
mističnom plesu, uživalac u stvaralačkoj katarzi, zna da posetioci koktel
seansi i ispijači moralne kuge ne razumeju da je pesnik bog među ljudima,
pošto je u stanju da u pesmu postavi čitav univerzum i ko mu šta može.
Vekić to ume…
„nada sa Daunovim sindromom ulazi mi u pjesmu i čini moj
pogled na svijet jednom podnošljivom patnjom
crtam dahom neshvaćenost istine po trnovitim površinama srca
u čijem zagrljaju umiru zvijezde jedna za drugom
i blago se nagibam prema nepostojećim snovima poput
trubadura oko koga se okreće svijet
u nizu grijehova praroditelja doživljavam katarzu
pa ipak naoružan filozofijom pjesnika
uskraćenog za život izvan pjesme posrćući skupo prodajem
svoju žrtvu
(meni ne treba dijete koje će da liči na mene dovoljno
mi je što sebe nosim na duši)”
Uz prefinjenu senzualnost, zbog čega bih Vekića nazvala pesnikom –
aristokratom, uz modernizam izraza i simboličnim i bogatim nizovima
slika, u maltene jednoličnom ritmu rezignacije koju može da stvori samo
plemeniti prezir, uzdiže se iznad svog tog blata i ostavlja mulj iza sebe.
Antikonformizam i revolucionarnost su za mene u anahronom stavu da
pesnik treba da nudi rešenja, a ne samo u beskraj da opisuje teškoće, kao
što to većina pesnika radi, ide na ruku Platonovom stavu o podržavalaštvu
pesnika, (ali zar život ne treba podražavati lirsko – realno u svoj njegovoj
apsurdnosti i mumificiranosti) uočavam još dve stvari u Vekićevom opusu:
1.obraćanje Bogu, „sabatovskom nitkovu“
2.pesnik kao prestravljeni dušmanin, ne samo sebi, već i najsvetijim
osobama, prokletnik, izgnanik
Splet motiva istkan je apstraktnim slikama i simbolikama koje oslikavaju
pesnikove želje oslikane stihovima: „lešinari po meri mojih kostiju“,
te pesnikova osećajnost i sažaljenje prema nevinima (deci) na način
Raskoljnikova i u maniru Dostojevskog.
„mi smo i dalje ljudi koji se bogu mole uprkos njegovoj tragičnoj
sudbini i
ratovima širom svijeta dok zanemarujemo činjenicu da djeca na rogu
Afrike umiru od gladi
ko će ljudima u Somaliji Keniji Etiopiji i Dzibutiju objasniti da bog vidi
sve
(naša nerođena djeca neće biti depresivna kao što smo to mi)
samoća je prenaglašena bukom gluvih zidova pod dejstvom seroxata
ili nekog drugog antidepresiva
subota samo što je počela a već je kompromitovana u oku djeteta
što će reći da se ne plaši smrti
(dok u bajkama ljudi se ubijaju iz radoznalosti)
naše vrijeme je prošlo a mi smo dvije suprostavljene istine
koje pojedu svoje sužnje poput raka samo još ljudskije”
Apstrakcije su zapravo metafore tvrdoglavog konstatovanja propasti i
samoprezir vlastite duše koja mu je dom i prokletstvo. Takoreći, zaljubljen
u stih, kao astronom u zvezdu vodilju ili padalicu, zauvek sjedinjen i sa
zvezdom i sa zemljom, obuhvata oba elementa kroz pevanje:
„zvijezde bez sjaja noćas su groblje za zemlju poda mnom”
Vekić smatra svoj poziv kao kletvu, nešto gotovo bizarno, ali istina je da
ono što mu nedostaje jeste ono čega ima previše i u čemu na neki način
nalazi mazohističko zadovoljstvo. Istovremeno, on je ratnik, junak, onaj
koji prkosi bogovima. Prometej. Ironik.
„izlazim iz svoje kože do obližnjeg groblja da kvalitetno popunim
vrijeme planirano za ljubavni sastanak
tek da se nisam dzaba rodio sabiram na jedno mjesto
grobljanske suze s kojim pravim zaklon od sunca
suze imaju smisao i svrhu ako mogu da poteku i za nadom
kakvu pamte jedino pjesnici
iz grobova prepunih nade prekinute u jeku rijetke istine pjesnik je
proklinjao svoj usud o zid ćutanja sa druge strane
čudan je bog koji na to mirno gleda iz zloćudnog tumora budućnosti
obilježene njegovim samopouzdanjem
(prvi susret nam je protekao u obostranoj nesimpatiji)”
Vekić je pesnik koji se ne opterećuje proverenim formama, zagledan u
budućnost, u bolest, otuđenje i smrt. On je i pesnik s odmerenom dozom
gorkog humora, bolno realan, iskren pesnik, slamač idola, na hodočašću
beznađa, poeta uvučenih kandži, zagledan u vetar, u nebo, u suzu, u
opsesiju umiranjem kao završetkom svih jada. Smrt je stilizovan kraj (za
one koji imaju sreće da umru sa stilom) ispevan mračnim tonovima, uz
poneki uzdrhtali odsjaj, od kojih jeza (opet za srećnike) plazi niz kičmu.
„okupljali bismo se po zaboravljenim grobljima
da slavimo što smo uprkos sopstvenim potrebama
živi sve dok jednom moj prijatelj nije i sam
svoju posljednju želju ispunio na nekom od takvih
mjesta od kojih se običnom svijetu diže kosa na glavi
od ranije još u djetinjstvu dok su se druga djeca
borila sa svojim prvim pitanjima on je uveliko od
svojih i njihovih suza pravio pjesme”
Teško je nositi, još teže živeti Poeziju kao što to Vekić čini, na način
hladnokrvnog ubice koji opisuje ne sopstveni koliko društveni zločin
izvršen nad pesnikom. Njegov jedini zločin počiva u činjenici da je Pesnik,
neoprostiv zločin i surovo i krvožedno breme koje ga je, protiv njegove
volje, zadesilo. Izmorila ga je i pobila neuništiva lepota mračnog tereta i
bola u krvi, uklesanog kamena na tornju samoće. Kao što svedoče sledeći
stihovi:
„tražeći utjehu u bijegu u duplu realnost
svijedočim poput spomenika o svoj surovosti božijeg djela“
Bojan Vekić ne beži od taštine. Odviše je normalna za ljudskoga stvora i
iako Borhes smatra, u strahu od ogledala, da piscu nije dato da sagleda
svoje delo, ne krije da nije ponosan kada mu se svidi odraz u ogledalu
preko puta. Pisac je vlastito ogledalo. Za njega je kreativna sumnja jedina
mera za čoveka koji svesno, a opet savesno drži do higijene svojih misli.
One su preteča svakog dela. Već u narednom trenutku, kako obično
biva, Vekić je u svom, paralelnom svetu, oslobođen svake interakcije sa
spoljašnjim svetom, a samim tim i reakcije koju provocira kod čitaoca.
On je entitet i sam za sebe;“U nedostatku opipljivih reči, pak, odćutaću sa
samim sobom. Patetičan sam u onoj samo diskretnoj meri. Iako je patetika
neretko anomalija koju ljudi krajnjih namera eksploatišu, verujem da je
upotrebljiva jedino u četiri zida duše svakog od nas ponaosob” – ima nečeg
aristokratsko – uzvišenog u artikulisanim rečima pesnikove subjektivnosti
na kojoj bi mu pozavideo svaki „objektivac“ i realista. Patos je umro.
Neupotrebljiv je i patos se raspada i mrvi se u atome, no u nedeljive sitnice.
One su poslednje jezgro nepromenljivog suda realiste i pesimiste. Upravo
nedeljive jer su fiktivne. Apstrakcije istine koje nikad nisu postojale. Na
nitima ovih apstrakcija ispleteni su angažovani sudovi vremena i njegove
zlokobne dvoličnosti. Sjedinjenje je neizbežno jer:
„jer jedino u smrti svi istim jezikom ćutimo
i ako tada djela naša ne progovore mjesto nas
niko drugi sigurno neće nam spasiti djela zaborava“
Večnost je nepotkupljiva. U većoj meri od dokazane činjenice… Prosto,
jedni (Romerovi vampiri) će skončati pod hedonističkim stolovima, uvaljani
u poroke i površnost savremene srpske Venecije, odakle će otpuzati u
pripremljene grobnice. Bogovi su ljubomorni koliko na smrtnost toliko i na
večnost. Ovu drugu tek Odabranima, u snovima prikazuju, da bi ih uznosili
u svoje tajne. Upravo Pesnike u svoje tajne uznose, barem tvrde mistici,
još tokom boravka u zemaljskoj ravni. Dakako, ako je uteha, plodovi duha
neće postati hrana za zaborav.
Ne postoji ništa uništavajuće po senzitivno biće od moći navike da stvara i
piše o nečemu što će vreme proglasiti za bitnim kad delo pesnika nadživi.
Nalik na obećanu nagradu na nebesima. Neugodna uteha za renesansne
duhove, rekla bih. Ovo je još jedna zbirka, doduše jedna od retkih, kojima
je za vreme koje nadolazi zauvek fiksirana istina o vremenu u kojem su
se, nekom kobi, zadesili oni koji mu ne pripadaju, niti bi u njemu na bilo
koji način mogli biti, do kao proroci ili nemi posmatrači. Srećom, Vekić je
dovoljno iščitao samog sebe da bi sebi, na našu sreću, predložio ulogu
fikusa, obnevidelog i onemelog i neposustalog u lirsko – kamijevskom
obračunu sa društvom i zlim mu naravima-namerama.
„improvizovani intelektualci onanišu na poeziju
prema tome veoma je korektno reći da je pjesnik
obična patološka pojava kojoj odstranićemo mozak
radi što bolje produktivnosti i davanja na značaju njihovoj
biografiji čudaka trajno onesposobljenih za rad sa ljudima”
„Antireklama“ je zahtevno štivo za marketinške stručnjake. Tema smrti je
u višeznačnoj isprepletanošću sa metafizičkom ravni, uz niz blistavih slika
kojima se deli ono pomenuto, pređašnje nedeljivo, okrutno, u grčkom
maniru, pesnikovo jezgro, autohtono, gde je svaka lirska slika pesma,
dok u svaku pesmu staje roman. Duboko proživljeno lično iskustvo čija
usamljenost boli čitaoca, ali se ne stiče utisak da je pesnik sam, upravo zato
što smo suočeni s ubodom Istine u grudima. Poznavajući tajnu vremena
i bremena s kojim se kao i Vekić svakodnevno suočavamo, imamo pred
sobom vodič i podsetnik da nam arsenal duha bude smeh i na kraju,
shvativši udes koji nam je udesilo Nedoba u kojem smo se zadesili, kroz
mrak i stravu, izranjamo osvešćeni na Svetlo. Ovo je mrak koji peva. Samo
hrabri i odabrani se neće okrenuti od njega, nalik na uspavane fikuse.
Ukoliko to i učine, biće isključivo na vlastitu odgovornost, uz pravo na izbor.
Intuitivno shvatajući dubinu i poruke ove naoko mračne knjige, zagledane
u plavet Černobila, odlučila sam da se oglasim na sebi svojstven način i
pokušam da drugim čitaocima približim mistično iskustvo kojim me je
vodila Vekićeva knjiga, uz preporuku da mu sledeća zbirka bude neka vrsta
nasmešenog janga, balans, životvorna uravnoteženost naspram ove mrtve
i mumificirane, koju pesnik zdušno kritikuje virtuoznim pesničkim notama.
28.8.2014. Beograd
Leila Samaraj, pesnikinja

Standard
proza

Leila Samarrai: Književnost u Srbiji postoji samo na nivou trača

http://afirmator.org/leila-samarrai-knjizevnost-u-srbiji-postoji-samo-na-nivou-traca/

Leila Samarrai mlada je književnica koja, reklo bi se, tek stasava na našoj književnoj sceni, iako iza sebe ima objavljenu zbirku poezije i zbirku kratkih priča. Kako se na književnoj sceni snalazi, kako prolazi, postoji li uopšte književna scena kod nas, ispričaće nam mlada autorka, stoga – pripremite se…

nez5952

Kako doživljavaš poeziju?

Kao vrstu šamanske bajalice sposobne da razgrne mrak u nama.

„Poeziji je namenjena uloga spasavanja sveta, ponovno vraćanje u celinu svih razdrobljenih stvari.“ Da li se slažeš sa ovom Hamvaševom tvrdnjom i zašto?

Čovek ne može a da se ne složi sa Hamvaševom tvrdnjom da je novija istorija oduzela čoveku/čovečanstvu mnogo toga svetog, te umesto kraljeva i dostojanstvenika itd. imamo na njihovim mestima razne surogate, “sumnjiva lica”… Ostao je pesnik, i sam pod obrazinom sumnjivog lica, živi svoj život pod maskom (ne više dvorske) lude… Te ako je reč ono što odvaja čoveka od životinje, od poživotinjavanja u ovo varvarsko doba, ko je taj koji će reč(i) dovesti u sklad i iskupiti čoveka, ako ne pesnik? Ali je pitanje i: ima li među pesnicima ljudi dovoljno jakih, čiji je magijski jezik dovoljno gromak da bi se čuo u sveopštoj kakofoniji koja nad nama vlada?

Kako se poezija uklapa u (tvoj) svet? Ili se, možda, svet uklapa u (tvoju) poeziju?

Čovek je u svom mikrokosmosu kao u nekoj svojoj zasebnoj kutiji, čiji je poezija poklopac, kojim se od sveta može zaštititi; koji se može otvoriti u želji za upoznavanjem nečeg šireg nego što je lični domet.

Kako doživljavaš odluku mnogih izdavačkih kuća da ne objavljuju zbirke poezije?

Realno, to je samoubistvo.

Čemu nas uči poezija?

Razmišljanju, izražavanju. Samilosti. Ima kod Hajnea jedno mesto: “Čemu ta jedina suza? Samo mi pogledu smeta.” Poezija daje dublji uvid onome što bi nam možda u svakodnevnoj strci promaklo; verujem u čoveka, zato kažem možda onde gde bi sigurno trebalo da stoji: da.

Može li se bez poezije?

Ako možemo bez suza/smeha, dana/noći, zombirani pod neonom, ispred svog televizora, ili u dimu i buci, možemo i bez poezije, učenja i mišljenja, neka drugi misli za nas.

Šta je za tebe poezija?

Prilika da ostanem sama sa sobom i svojim mislima… Prilika da stvorim nešto što ću, jednom pozvana, moći da pokažem kao sopstveni doprinos svetu.

Kako bi definisala poeziju?

Kao staru mudru zmiju koja tek ponekad izađe da se osunča (i plaši ljude).

Koliko su korisni književni festivali i radionice, mogu li da opstanu danas, u vreme sveopšte nemaštine, i može li se na njima nešto naučiti?

Učenje je pre individualna stvar, želja zapravo…

Šta je pojava interneta donela a šta oduzela piscima?

Svakako, veću primećenost, u širim krugovima… koji ipak mogu da rasplinu suštinu. Internet je Vavilon kome svaki pisac može i da doda i da oduzme ciglu, zavisno od afiniteta.

Svesna si da u tvom poslu (pisanju) nema „hleba“ (ili ga sve manje ima), pa opet istrajavaš. Zašto?

Za poeziju je potrebno biti “zaluđenik”, to je van svake sumnje, i van svake isplate; da se od poezije živi nešto baš i ne može, a uspeh je, vidno, varljiva kategorija. Što se mene lično tiče, prirodno mi je da se izražavam u stihovima, a da sam daleko od svake vrste priznanja, jesam… S druge strane, u ovoj zemlji biti priznat znači pokupiti svu malograđanštinu iz sebe i oko sebe i objaviti je. Stoga, želim biti priznata van granica, jer to jeste priznanje – pravo.

Kakve su, po tebi, generacije pisaca koje dolaze?

Poetski i prozni svet podeljen je na raznorazne sekte koje jedna drugoj kvalitet i poetski pristup ne priznaju. Šta će od svih za sto godina da ostane, bojim se i da pomislim.

Kako izgleda današnja književna scena?

Kada pogleda čovek šta se sve objavljuje, bez ikakvog kriterijuma, onda je jasno da naša književna scena postoji samo zbog novca. Mi mrdnuli nismo iz komunizma. Gde smo bili u književnom smislu, tu smo i sada, samo što je tržište mnogo manje, a intelektualna i svaka druga beda mnogo veća. Ne postoji ni srpska književna scena, niti joj se dozvoljava da postoji. Kritičari na svojim pozicijama, etablirani pisci na svojim pozicijama, najpre političkim, potom i književnim, ili umetničkim. Ukratko, književnost u Srbiji postoji samo na nivou trača.

1022dd1

image found here

Kod nas je totalno rasulo, a bez poštovanja i autora i autorskih prava, neće biti boljitka i Srbija će ostati književna crna rupa, bez obzira na veliki broj ljudi koji imaju šta reći i napisati.

Pesničke knjige se ne objavljuju, jer su neisplative. Zna se: autor mora da plati da bi izdao knjigu, tu je početak i kraj. Izdavača dalje ne zanima. Ukoliko autor nekim čudom “stekne ime”, onda će ovi bespravno štampati autora, kršiti autorska prava i tvrditi da oni čine autoru uslugu time što ga objavljuju. Samo štampanje je jeftino. Nečija npr. zbirka aforizama ili priča može da se prodaje preko neta, ima je u knjižarama, a pisac o tome uopšte nije obavešten, niti ima bilo kakav uvid.

I samo izdavaštvo je svedeno na novac. Imaš kintu, izdaćeš knjigu. Ukoliko nekim čudom “stekneš ime“, objavljivaće ti knjige, ali sav “kajmak“ će kupiti oni, izdavači, i još će ti reći da si srećan što te objavljuju. Dakle, autorska prava su totalno nezaštićena ili ne postoje. Izdavače briga za kvalitet, pa oni to i ne čitaju, ili prelete očima. Sve se svede na novac, to jest, keš, i seks. Što je, opet, dobra tema za neku priču ili roman, pa i za publicistiku i kao sociološki fenomen, na kraju krajeva. Obeležava jedno vreme i jednu zemlju.

A šta reći na temu mizoginije, tretiranje žene, pametne, lepe i privlačne žene kod nas, koja usput, sjajno piše.

Ukratko: tretman mesa u srpskoj književnosti. Jeftina trgovina i svođenje žene-autorke na komad mesa, seksualnog objekta koji nema pravo da misli, već da se pokorava. Možeš da budeš pametna koliko god želiš, ukoliko ne radiš ono što ljigavac želi, nema objavljivanja, nema karijere, nema života od onoga što najviše voliš i najbolje znaš da radiš. Kada smo se već dotakli raznoraznih šovinizama, zašto prećutati i ovaj. To su, po meni, kompleksaši koji ne mogu na normalan način da dođu do seksa ili ljubavi, ili šta im je već potrebno, i tu kreće ta bolest, ucenjivanje. U normalnim okolnostima, znaju da ne mogu doći do lepih, pametnih i talentovanih žena, i koriste prividnu moć da bi se dokazali pred sobom i sličnima. To jeste jeftina trgovina, i verujem da je ženama, u tom smislu, mnogo teže nego muškarcima. O tome se malo piše, malo pominje, a to jeste kancer života u ovoj i ovakvoj zemlji, u ovakvom sistemu bez sistema i kriminalizovanom društvu. Još uvek verujem da ne mora nužno biti tako, ali sada ukazujem da književni svet nije šareni i nežni leptirić u koji je posuta sva lepota sveta. Talentovani ljudi odlaze iz zemlje, gubimo intelekt, gubimo ljude koji bi mogli zemlju da pomere iz blata. A onda se čudimo kada Mrkonjić i Ilić postanu ministri. Jasna stvar: nasilje i seks, okosnica rijaliti šou programa, potpuno preneta i u sferu književnosti, što bi, trebalo da bude, bastion pred poplavom kiča i primitivizma.

Razgovor vodila

Tamara Lujak

Standard
proza

Борис К. и криза у култури, “Авантуре Бориса К”, 2

Последњу реченицу свог еминентног књижевног дела Борис К је завршио лета 2002ге, након седам година преданог рада. На најеминентнијем конкурсу освојио је друго место. Наградно штампање освојиило је само прво место. Издавачи су обећали да ће наградити и Бориса, кад прође криза у култури.

writers-block

image found here
Годину дана касније окренуо је првог уредника који му рече:
“Премијер је убијен, сабље на све стране, земља пропада, а ти мислиш на бесплатно издавање књиге.. Стрпи се мало”.
Уредник друге издавачке куће којој се обратио наредне године му рече да штампају само дела која се односе на живот естраде. Све остало било би чист економски губитак.
Уредница треће издавачке куће позвала га је да дође код ње како би заједно проучавали његову поезију. Ухватила га је за ногу и пољубила му стопало. Мирис Борисових ногу није јој се допао.
Са следећим издавачем, коначно је потписан договор. По завршетку састанка, издавачу је на сред улице испала књига о коју је незгодно саплео и упао у шахт одакле никад нису успели да га извуку. Однела га је септичка поплава, без трага.

Untitled

image found here

Осам година касније Борис К пронашао је папирић са шифром е-мејл адресе коју одавно не користи. Укуцао ју је и прочитао да су у Лондону одушевљени његовом поезијом и да само треба да потврди мејлом да је задовољан понудом (бесплатно издавање књиге и боравак у Лондону на петнаест дана).
“Чим ту потврду добијемо, прелазимо на рад”,обавештавао га је дугогодишњи пријатељ. Борис К се лупио по глави и брзо написао одговор.
Пријатељ му се јавио, али у сну, и саопштио две вести. Лоша је та да је преминуо пре четири дана, а добра да поезију, коју је научио напамет, након осам година туге што одговора нема, декламује анђелима који су одушевљени.

Standard
proza

НАСТАВАК АВАНТУРА БОРИСА К., Лејла Самарај, (Leila Samarrai)

 

АВАНТУРЕ БОРИСА К

2

Леила Самараи

СПИСАК ЛИЦА:


Фрау Сузи. Ћелава, вечито у белој хаљини за венчање испод које крије дуге црне чизме СС јединица и каму залепљену за бутине. Носи дуге гаће с белим и црвеним тачкама које држи појас с натписом: Гот мит унс (“Бог са нама”)

Баба Родос. Огромно црвенокосо биће са косом у којој бораве мањи организми – мушице, мишеви и сл. Некад се облачи као весталка, а некад као друид. Жели да исече Бориса златним српом.

Плавуша– хибрид колагенских уста са завојима по целом телу – она стално иде на пластичне операције и где није завој ту је конац, свеже ушивен. Млати ружичастом Прада (фали “а” па се чита Прда) ташницом

Мегаважнић– здепаст, ћелав, вечито жвалавих уста. Са доње,велике, лабаве усне увек мало пљувачке виси… Обучен је као комбинација између партијског апаратчика и америчког конгресмена. Његово тајно оружје је бондовска пенкала која избацује космичку љигу кад се окрене у правцу казаљки на сату и претвара непријатеља у беспомоћног љигавца који гласа за њега.

Доктор – Филозоф. Човек са најбескориснијом дипломом на свету. Магистар Шарене лаже, члан партије Шарена лизалица.
Оружје против Бориса К: бојна секира.

leilaboris
ЛИНЧЕРИ/СТАТИСТИ:

Мудо Лабудовић, шверцер лабудова са Скадарског језера,часни припадник племена Куча, у једној руци му је јатаган, у другој кубура, за појасом му глава црног Турчина. Грдан, опасан, преплануо, делује тромо али је прави мајстор у сецкању људи на парчиће

Хлуелин Хланлоес, велшки насељеник, склон сакпуљању лептирова и вивисекцији, низак, здепаст, црне косе и плавих, усађених очију, у руци има халебарду с велшком заставом на врху. Најуспешнији (и једини) имитатор Тома Јонеса у Феноменопублици и председник и једини члан свог фан клуба.

Жан Малтретман, уклети француски песник, осуђен да, вечно пијан, лута вековима. Напио се једном с Рембоом и после се више није трезнио. Лута светом црвеног носа и раскопчаних панталона. Изгледа као да је утекао из симболизма. У једној руци држи бодеж а у другој полуиспијену флашу апсинта

Јоханес Хосенфефер, дементни швајцарски часовничар, његови сатови раде уназад и, наводно су уникатни мада то никад није доказано. Хосенфефер је у Виљем Тел костиму и носи лук и стреле плус јабуку у устима. Нуди људима да их мало испроба као свог сина Једнооког Вилија. Наравно, нико не пристаје

Мариета Фелационини, сицилијанска калуђерица Цркве блудника последњих дана. У суштини обучена као сицилијанска путана. Има скакавац у руци, 45 година и гадан ожиљак који спаја њене, иначе, екстремно чупаве обрве

Махмут Џибра, тврди да је рабин. Обучен је као католички свештеник и говори паштуна језиком. Има црвену браду. Делује као човек који је пет пута мењао костиме и на њему је остало помало од сваког. Носи упаљено кандило, покривено иглицама. То је његова бола или буздован, или обоје.

Освалдо Кучамамба Бобчински, тврди да је јунак из изгубљеног Маркесовог романа. Еквадорац рођен из брака руског морнара и Кечуа Индијанке Делује као прави десперадо. Наоружан је смрзнутом свињском полутком коју је украо мало пре него што је кренула потера за Борисом

Њ.К.В. Шака Зулу Трећи, краљ моћног племена Зулуа, наводно потомак јужноафричког краља из 19. века. Висок, плавокос, блед, пегав, с леденим, сивим очима, рачуновођа куплераја у Бриxтону, туриста, одазива се на име Игнашијус Хагвалрсон. Обучен је у опрему Зулу ратника

Standard
proza

The Love That Never Dies, Leila Samarrai

Breath in
Breath out
Breath in
A corpse never dies

A wassail around the grave
Of the Russian mystic
Lunacy crucified in his eye

He walks around in a black robe
On a graveyard
That did not cry
On which I listened to yelling and screamed
Sensitively gentle and superior

My blindness,
Merciful death
Put me away into wilted flowers
So I repose there
Already my corpse reeks strongly
The one that never dies
Whose wounds were played in the darkness

Sensual death,
The downfall which with a watchful eye
I saw never again
I am repulsed by the rot that sleazes through my senses
Amid the room given to me like a grave, and the glass
To watch my reflection in it
Or end my life with the smithereens!

I knit a wreath for the vixen
Who was suffocating next to the shaft,
Tearing the grid with her teeth,
Who was breaking the joists,
Eating sonnets,
She rode the Lions gate
In a dress with a décolletage
Cut with her sword and enflamed with her pyre
The heads of the five Mycenaean bulls
Drank the blood of the horse from the silver chalice,
Tasseled in rosettes, with a light sword
I dug two pits
For two rings, of gold and of bronze.

For the beast that leaves the cup of wormwood
At the tip of the hands
For the beast
With a merciful heart of the venomous fungus

Like you (who are a) corpse
Like you, scorpion, who are
While unease ripens in the fog
Lulled inside the years
A bloodied sun comes out in the west

Throw me to the pigs!

Verily
In the circle of graves?
Verily
In the tomb of Atreus?
Verily
In the sea bed of Aegean full of blood.

Standard
prose, proza

Leila Samarrai: THE ADVENTURES OF BORIS K, Intro

Leila Samarrai

THE ADVENTURES OF BORIS K

Веlgrade, 2013.

Layout 1

Contents

Persons, participants, extras, casual mentions, not-quite-unimportant, perhaps even crucial for the story although (seemingly) collateral, many of whom never appear but are always present – the personifications of context.

Author’s note

Names of political parties

PCP = Party of Conscientious Prosperity

The Communist-Capitalist Conjunction

Coalition YOUR CHOICE

The Rationally Humanist Party

The Labour-Anarchist Team

The Vocal Party

Coalition SERVICE

CURSE — Communist Ultra Resident Suburban Entente

SCOURGE — Solvent Communist Offspring Union Relevantly Guiding Employees

The Noteworthy Personnel Party

GAOLS — General Alliance Of Lawabiding Socialists

Introduction: The Life and Tribulations of Boris K.

A stone’s throw from a large river, a paradise on earth was built.  According to the media in the friendly Uganda, it was a small country – an oasis of peace among the lighthouse-studded hills. The earth was a shimmering white, as if illuminated by numerous torches; the sky was imbued with various shades of pink. If one was to look at the majestic city from atop a hill, the Republic would have appeared utterly bared in its beauty. People compared it to Ancient Rome, Ancient Egypt and Alexandria, and many reminisced about the golden gates of the city which opened automatically, dousing the newcomers in a veritable deluge of cash.  What the visitors did not know, however, was that, once inside, they would never be able to leave the city. There was but one city gate, and it was heavily guarded. The aforementioned notwithstanding, Citizens were regularly assured by the local media that the Sun, indeed, shone its very brightest in their country, and that its people were – without a shadow of a doubt – most content with their lives and lots.

Following one lavish speech by a certain Member of Parliament – the wealthiest man in the City, who spoke to the people without prevarication, with a lofty style and his head held high – the Republic was named Phenomenublic. His speech was so eloquent and inwrought with poetry.

Many people disliked this flamboyant style and immediately left the premises. Thus they missed on learning about phenomenization.* Yet this citizen, this idealist (to some extent, yes, even a revolutionary), this billionaire, this poet, did not miss the chance to open the door of Knowledge for his fellow Phenomenublicans, describing the terrifying effects of phenomenization with all its limitless powers in his work titled “Res Publicus Phenomesationes, in which he defined this, to put it mildly, unusual occurrence.

If a foreigner was to enter the Republic, he would take one look around and realize that the Republic was not quite what it had seemed. Parts of the city looked sophisticated, some of the sidewalks wrought in solid gold. The buildings were brand new, and the list of reforms published on the eye-catching billboard aprawled across the government building (formed by the coalition of leading parties – CURSE /Communist Ultra Resident Suburban Entente/ and SCOURGE /Solvent Communist Offspring Union Relevantly Guiding Employees/) grew longer by the day. Stepping around the handful of newly built edifices, however, the traveler would find himself staring at ruined asphalt pockmarked with manholes.

Behind those, caught in a strange trance verging on insanity, toothless beggars would emerge with blindfolds over their eyes. Within the shadows of multiple stairways, the narrow streets hid their leprous residents feeding on refuse – those were the losers of phenomenization. The winners – strictly for the greater good, of course – spun stories of the brighter future for these wretches, attempting to allay any and all thoughts of ire, offensive or revenge.

“Dear losers, rejoice! For hunger is the mother of ingenuity and without your leprosy there would be no splendour of this City. It is all, as Buddha had said, just one big spiral going from one extreme to another only to stop in the middle.” And the Losers were satisfied. The greater their satisfaction, the bigger their chances were of becoming clerks or venal top dogs.

“We strongly recommend a bird brain,” the authorities advised a Loser with a scheduled frontal lobotomy. “You will make a grand Minister of health one day,” they’d say.

Mere visitors, however, knew not the secret of this land – it was known to the Grand Pulpiteer alone. To all questions like “Are those just ragamuffins who will put up with anything as they wait, stuck in a manhole, for the arrival of better days ?” he would answer thusly:  “Each and every one of them is infinitely more avaricious, infinitely more hypocritical, than any of those living upstairs in their golden pavilions. You should be aware, my good people, that all the mighty patricians you pout and glower about used to live in manholes once. The roles change, it is only I that remain the same,” whereupon he would laugh and fall into the sweetest of dreams.

II

Preparations for the memorial service were well under way in the Phenomenublic – dully covered by the daily newspapers Informer,The Phenomenublic News and each and every one of the 76,548 Phenomenublican TV stations.

“Boris K has died – a bohemian and an intellectual, a Loser with no regular occupation, declared redundant. Penultimate among the last, or so it has been said, yet once upon a time the ultimate coffee bringer. A seasoned communist and ‘the most eminent of glass cutters’, an honorary member of the Nutritionist Association. His faithful admirers flock in from the remotest of areas… Members of the Losers’ Party are expected to attend the funeral; the widely famous State Jester will be performing fairy tales in the style of One Thousand and One Nights, sponsored by the publishing house Scheherazade & daughter,” thundered from the loudspeakers mounted atop the Phenomenublican government building.

The news were received with no small amount of surprise, as Boris K. was known to be healthy as a horse.

“Considering how many tons of protein powder he pumped into his muscular superhero body, we kind of expected him to live at least ten times as long as Methuselah,” some said.

“But haven’t you heart he was a bit… Especially as of late,” the others whispered.

“It has to be the alcohol that finally got to him,” still others mused.

Regardless of being a gym regular, it was a fact well known that Boris K. was no stranger to tossing back a drink or two (just to relax, mind you) before returning to the latest job he was assigned to – that of an armourer. He was cleaning semi-automatic rifles at the National Museum when, as rumour would have it, one of them accidentally went off.

Accidentally? Boris K had a significant number of enemies.

One of them was known to be the rude mustachioed post office clerk. Infuriated by Boris’ “Operation Feather Pillow” which he used for courting women – soliciting them in passing and, contrary to all logic and necessity, slapping their behinds while flaunting his flexor muscles – and utterly outraged by being the only female Boris K. had failed to smack, she threatened revenge, becoming more aggressive towards her Post office clients with every passing day.

Others pointed their fingers at the mayor Haji-Honorstone.

Others still were quite adamant in their beliefs: “A completely kooky guy; I’m glad he is dead. And I will surely attend the commemoration.”

Whether they hated him or loved him, prior to his completely unexpected and sudden death he was respected by many for his contradictory nature: “A bit strange, but most industrious lad.” He really did give the impression of being a young man.

Boris did not mince words. He was known as a traveler through space and time, an urban legend equally respected for his relentless devotion to work as for his wealth of both manual and intellectual skills.

“The best known taxi driver in the world after De Niro,” the citizens of Phenomenublic whispered amongst each other.

A rumor spread recently that Boris K. was working on something very important before he died and that many different hands were involved in his “departure”. It was expected “never to be completely explained”.

The Phenomenublic Jester, a man of vast imagination (and, if the local lore and beliefs are to be trusted, Boris’ own fraternal twin brother) was invited to deliver the eulogy. Before long, scenery of impressive proportions was set on the main Phenomenublican square.

“Let us bury him, and get it over with once and for all!” Head of the Ventriloquist Association swore up and down that those were the exact words the Prime Minister Paramountson, affectionately referred to as “Whitebeard”, uttered upon the occasion.

The memorial service was held on a sunny day, under an almost white sky adorned by little but the pompous sun. And what a service it was! First to arrive were the Losers. They sat themselves down by the open waste containers, hardly believing their luck in managing to escape the manholes. Dressed in formal black suits and white hats in honor of Boris K they devoured the food prepared, piously planting handfuls of altar candles into the ground. Eventually they settled down to listen to the advertised stories, as told by the Jester, the waste container genie.

Professional sound systems guaranteed the quality of sound. Powerful video beams placed at the main square, where the memorial service was scheduled to be held, alternately displayed video messages, advertisements, and the gloomy face of the pondering Jester; he was planning on using the final part of his speech to demystify a secret: who exactly was Boris K?

The Jester sighed deeply, Boris’ favourite striped t-shirt held firmly in his hands. Everyone present – including those who had absolutely no idea who this Boris K. fellow was – burst into tears.

Are you wondering who Boris K. was yet?

Spreading his hands, the Jester glanced at the sky and approached the microphone. Catching a glimpse of the reflection of his own weary figure sprawled across the video wall, he began thusly:

unnamed (10)

A word or two on Boris K.

Boris K. – The First Loser of Phenomenization

Some countries were ruled by the Inquisition. Others were subject to questionable privatizations. Boris K’s country was exposed to inexplicable phenomenizations. For Boris K, a man with no permanent occupation, phenomenization was so unexpected that he had no choice but to come to terms with it.

He got into different time periods without the use of a time machine. He found himself performing strangest of jobs without ever applying for them. He kept adapting to the situation, akin to a player advancing to the next level in an unpredictable computer game.

“What have I ever done to deserve the things happening to me?” Boris K. wondered. “I am no different than any other semi-skilled worker who got carried away by the idea of equality in our Republic. I enthusiastically neglected to further my education for the sake of blind faith in “better times” when the voice of the small, the ordinary, and the nameless would be heard as well.”

Boris K. was prepared to endure greatest of sacrifices in order to achieve this goal. As one of the deserving participants at the end of the great Revolution he was offered great benefits – which he promptly refused with utter disgust. It was against just such privileges that he had fought in the first place, he claimed, hence benefiting from them would be contrary to his beliefs. So he settled for an assembler’s job on a car factory production line, where he happily worked 12 hours a day fitting mirrors on the passenger doors.

One day he was laid off. Introduction of new technologies and reductions in work force, or at least that was what he was told; he was well aware the real cause lay in that ultimate evil slowly but surely corroding the fabric of humanity – the profit. Disposed of like an exhausted battery, empty hearted and with eyes full of tears, he moved from his humble but furnished apartment to the so-called “Lepers’ Valley”. The place was nicknamed for its inhabitants: hardly true lepers, but merely desperate souls befallen by a fate similar to Boris’ own. It was dubious in which of the two skins they would have thought themselves better off. The ancient buildings huddling together in irregular patterns, the abodes of unhappy families, were not made of concrete reinforced with Pittsburgh steel; they were built with eco-bricks with insulating layers of pure asbestos, which almost certainly guaranteed the tenants a case of lung cancer. As if there was not enough trouble in their lives.

It was in such a building that Boris K. found his new apartment. It was not the vacancy ad that attracted him, but rather the unusual appearance of the landlady – who was in a habit of swatting at the heads protruding from the adjacent manholes using the highest-circulating newspapers of the City.

“Like swatting flies,” thought Boris K, eyes fastened on a greasy rosary. Frau Suzy (as the landlady was called) and Boris K. exchanged just one glance and immediately recognized each other. Brushing his graying hair back, Boris K inquired about the price. The Frau leveled one measuring, scornful look at him, flicking the ash from her cigarette holder straight onto his hole-pocked shoe. Boris K glanced at her defiantly. Frau’s response came in a raspy, ancient voice.

“Ha!”

It was a mantra that meant one thing and one thing only and was uttered by the old woman only on the rarest of occasions. Boris K. liked mature blondes with an attitude, so he decided he would start his mission in that very unfortunate place.

Mission? What mission?

You will find out soon enough.

* Phenomenization, phenomenosition, from fenomenon (gr. φαινόμενо, occurence), something observable but utterly mysterious and untraceble, and better kept that way.

PHENOMENIZATION

from

Res Publicus Phenomesationem The people of the Republic have fathomed the secret of the phenomenization by the agency of a mysterious clairvoyant gammer: since the Parliament was hit by a lightning at the moment when there were 111 storks on the roof, 222 members in the building and 333 rants under the foundation – the famous phenomenization occured. The thoughts of storks, rats and Members of Parliament commingled in the air and fell to the ground. Thus certain individuals realized they preferred living in the sewer, others keep trying to fly and carry babies, while the rest just keep babbling about politics. Anything is possible in the land of phenomenization.

Standard
proza

My interview at “Afirmator”, an art and social issues (questions) magazine, Belgrade, interview conducted by Tamara Lujak

http://afirmator.org/leila-samarrai-dobar-pisac-je-onaj-koji-se-ne-boji-da-progovori/

Majstor kratke priče, Leila Samarrai objavljivana je i nagrađivana mlada autorka. Voli da piše, živi za književnost, sanja o tome da, poput američkih pisaca, ima svog menadžera. Inspirisana Montipajdonovcima, Čaplinom, svakodnevnom situacijom u našoj zemlji, stvara britke, šaljive, satirične priče, pune oslobađajućeg jeda i gorčine. Uronite za trenutak u njen svet.

leilaboris

Šta je zadatak pisca?

Zadatak pisca je da dobro piše i to je sve. Čini mi se da je to udarna teza Josifa Brodskog.

Zašto pišete?

Iz zadovoljstva, i zato što smatram da imam šta da kažem.

Odakle crpite ideje?

Jednostavno je, ja kad lupim šakom o sto, pojavi se duh iz čarobne lampe, pokloni mi se i kaže: „Izvol’te, o Magistra Ludi!“ Tad izrazim svoju želju koja mi istog trena biva ispunjena.

Šta je dobra poezija/umetnost i kako biste definisali pesničko umeće?

Umetnost je igra. Poezija je igra. Na kraju dana, ili znaš da se igraš ili ne…

Šta je za vas dobar pisac?

Dobar pisac je onaj koji se ne boji da progovori; onaj koji diktira umetnost pisane reči. Pisac koji škraba i samo ćuti i kupi hvalospeve nije ništa do dokoni čitalac. Onaj kome pisana reč ističe kroz rane u svet i pada na papir, ne libi se da da i kritiku i hvalu, tome stremi.

Šta je za vas književnost i svrha umetnosti?

Preživljavanje ljudskog roda.

Kako ste došli na ideju da napišete Borisa K („Everest media“, Beograd, 2013)?

U doba apsurdnih događaja u Srbiji, koji idu protiv zdravog razuma, nije bilo teško doći na ideju, da se u duhu Monti Pajtona, pa možda i Čaplina ili NF putnika kroz prostor i vreme, napiše apsurdna satira koja bi reflektovala stvarnost u baba Valentininom ogledalu. Pajtonovske burleske u sprezi sa kafkijanskom atmosferom na šta prvo sugeriše ime junaka, samo su neke od referenci koje grade atmosferu. Zašto kafkijanski? Zato što je Boris K. i pored svojih Džoni Bravo moći samo običan, mali čovek u sofisticiranom točkiću sistema koji melje sofisticirano, ali melje. Džoni Bravo efekat, mišice superheroja su deo komedije apsurda, jer hiperbole koje volim da koristim, ponekad i do krajnjih granica ne bih li išla na ruku apsurdu te ga naglasila, deo su komedije i komedija, da tako kažem, dobija na komičnosti.

11046933_1584598361784951_3934123044165569558_n

Kako je delo nastalo?

Najpre, ako ne uzimamo u obzir naučne teorije o postojanju paralelnih svetova, u Srbiji danas takvoj kakva, nažalost, jeste, primećujemo da je za goli opstanak neretko neophodno da ljudi žive u nekoj vrsti vlastitih univerzuma, što bi Englezi rekli „deluded..“ Kreativniji razviju i do pet i šest uloga… Zar mnogi Minhauzeni ne nađoše utočište u svojim lažima? No, Boris K. nije lažov. On je nešto poput anti-zemlje. Podignut je na nivo univerzalnog junaka koji predstavlja sve ostale i date su mu, autorskom rukom, nesagledive moći, isto onako kako su mu svemoćnom rukom fenomenizacija u alternativnoj republici oduzete… Tako se Boris K. kreće kroz alternativno – istorijske svetove i njegova sudbina se razrešava u jednom SF satiričnom romanu koji je u procesu stvaranja, a sve pri susretu sa vanzemaljcima civilizacije br. 5. No, o tome nekom drugom prilikom…

Možemo li da očekujemo nastavak avantura Borisa K?

Kao neko kome je duža forma prirodan način izražavanja, priznajem da bi to bio veoma lak posao da nije veoma teško nekome kome racionalnost, matematička fokusiranost i dramaturška preciznost nisu jača strana, ali recimo da zahteva vreme da se fabula sklopi, odgovor je sledeći: biće, ideje su na svakom koraku (delim Platonov stav), možda ne tako brzo kao što bih želela. Boris K. nije samo kratka priča, on je sveprisutni avatar i portret nedisciplinovanog, premda dovitljivog kosmopolite. I zahteva samo najbolje sklopljenu fabulu, početak, zaplet, omiljenu mi peripetiju i duhovit rasplet s primesama gorke ironije na račun društva.

Na čemu trenutno radite?

Poput vajara dletom krešem jedan roman sastavljen od isprepletanih pripovesti boreći se za svaku rečenicu. Taj rad ne zahteva preciznost u smislu formirane fabule, on je sam po sebi fantazija po kojoj se budan hoda i mesečari. Roman odgovara mom pripovedačkom senzibilitetu koji se fokusira kako na radnju, tako i na nijansiranje karaktera i ima osobine magijskog realizma, te mi ide od ruke i beskrajno uživam u radu. Nadam se da ću njime ostaviti na dalekom severu, gde je lokacirana radnja, trag u snegu… za buduće naratore istoga žanra (magijske fantastike). Taj žanr oficijelno ne postoji, tačnije nije mu nadenut to ime. Postoji magiski realizam, ali ovo jeste roman iz oblasti magijske fantastike.

Savet mlađim piscima?

Ne idite utabanim stazama. Kršite šablone i setite se da je Kafka bio izuzetno nesiguran u sebe. Smatrao je da ne zna da piše, što je prikrivao histeričnim smehom (neka vrsta kompentzacije za stid) kada su ga prijatelji nagovarali da im naglas čita svoje radove. Takođe, pisao ih je pozno u noć. Ovaj savet ne morate poslušati, ako ste ranoranilac :)

Standard
poezija

WALK DOWN THE BOULEVARD, Leila Samarrai, “The Second Birth Of Tragedy”

alienationimage found here

These streets will never be close to me.
The land is lonely, and the sky is
A dreamy shroud the color of the bloodied stone.

Wind taps on the bones,
The birds gnash with their fangs.
My imprisoned walk desultory from collisions
with revived pillars.
I walk the ghostly cage of felt
Which serves to soothe the birds
Lost in a dream, cumbersome, I grow
Amidst Necessity.

Standard
poezija

AFTER THE SHOT, Leila Samarrai “The Second Birth Of Tragedy”

cp-5

image found here

Without any discomfort (except nausea)
In a suitcase I packed the cut out mask.
Underneath it indulgences , with instructions to be read at daybreak:
„I do not fear death, until the mortician.
They scheme around
The coffin. Stopple the tragedy like a sea-shell.”
(Tragedy is overrated. All the replicas
were soaked by the morning with the eyes of Maldives
in the counterpoint the waves summon:
„Odysseus defeated on the road by a troop of Cyclops.”

Beside absurd begins the strategy.
The wheels of the little machine drill,
She! Grinds the finger rolled in gunpowder with the trigger
Like in the dough,
Illuminates the brain with destructive noise.
May they fire, the clerk murderer should fire and all those others
Who will after the shot carry me out in pieces.

Standard
poezija

IN THE AGE OF FALSE TONGUE, Leila Samarrai “The Second Birth Of Tragedy”

janus__roman_god_by_davidsanchezart-d6lkxmb

image found here

Оh, stupidity, how many mouths have you fed
And how many masks sweetened!
How many spirits barred with rusty taste.

To know false flattery,
To smell infertile life;
Mirrors to the wolf
Galleys on lies, in trance.

But I know that naked truth is a dressed lie,
Magnificent urge watching the ruins.

In the age of false tongue
Without weapons and prow
I cannot conquer the world with symbols of certainty.

Standard